Slika da se ne zaboravi. “I ispričati kroz umjetnost kroz šta prolazi palestinski narod”, mračno objašnjava Rahif Almeari. Sa svojih 13 godina zasigurno je najmlađi umjetnik u Ein el-Hilwehu, najvećem izbjegličkom kampu u Libanu, kojeg se smatra svojevrsnom prijestolnicom palestinske zajednice u toj zemlji. Na drvenim pločama, Rahif, unuk stolara koji je protjeran iz svog doma 1948. nakon stvaranja države Izrael, slika simbole domovine svojih djedova i bake. “Izrael želi izbrisati našu kulturu, ali moja je odgovornost kao umjetnika da naslikam stabla masline i kufiju kako bih Evropljanima i svim strancima rekao ko smo”, objašnjava u reportaži koju je objavio El Pais.

Oko 60.000 stanovnika Ein el-Hilweha, poprišta čestih obračuna frakcija, sa strahom prati vijesti iz Gaze, jer osjećaju da je više nego ikada njihov opstanak vezan uz ono što se događa u obalnoj enklavi. Almeari pokazuje tragove rupa od metaka u svojoj spavaćoj sobi. Oni su podsjetnik na posljednji val nasilja u kampu koji je započeo prošlog ljeta nakon ubistva generala Abu Ashrafa al Armoushija, visokog zvaničnika palestinskog pokreta Fatah, stranke aktuelne palestinske vlade koju vodi Mahmoud Abbas. Njegova smrt pripisana je radikalnim milicijama s ideološkim vezama grupama kakve su Islamska država i Front Al-Nusra, koje su tokom godina pronašle utočište u Ein el-Hilwehu.

U tom valu sukoba najmanje je 11 civila poginulo, a više od 40 ih je ranjeno. “Napali su srce vojnog ogranka Fataha s ciljem da nas politički oslabe”, rekao je za El Pais Yusef Zraihy, čelnik stranke u južnom Libanu.

Ali rat u Gazi okončao je te unutarnje bitke i sredinom oktobra su suparničke milicije postigle prešutni dogovor da polože svoje oružje. Ovi su razgovori napredovali uz posredovanje libanske vlade, ali stanovnici Ein el-Hilweha strahuju da bi mogući prekid vatre u Pojasu Gaze mogao značiti povratak nasilja u njihov kamp. Život na ulicama kampa bio je paraliziran gotovo posljednjih sedam mjeseci, a bombaški napadi i bilans poginulih u Gazi ispunjavaju svakodnevne razgovore na pijaci i molitve, usred općeg osjećaja bespomoćnosti zbog nemogućnosti pomoći svojim sunarodnjacima.

“Sve su oči uprte u Gazu, a politička i sigurnosna situacija u kampovima je mirna. Ipak, bojimo se da bi po završetku rata moglo doći do izbijanja novog sukoba”, kaže Samer Mannaa, palestinski aktivist. “A ko god kontrolira Ein el-Hilweh, kontrolirat će i izbjegličku zajednicu”, zaključuje.

Ein el-Hilweh se nalazi samo nekoliko milja od obalnog grada Sidona, grada u južnom Libanu. To je najveći od 12 izbjegličkih kampova koji su stvoreni u zemlji nakon Nakbe 1948. godine u kojoj su Palestinci bili prisilno istjerani iz svojih domova. Danas, prema brojkama Agencije Ujedinjenih naroda za pomoć i rad palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRWA), u Libanu ima 500.000 registriranih izbjeglica, uključujući one koji su protjerani prije više od 70 godina i njihove potomke. Ista agencija procjenjuje da oko 250.000 izbjeglica i dalje živi u zemlji, dok su ostali emigrirali negdje drugdje. Od tog ukupnog broja, 200.000 prima godišnju pomoć od organizacije, koja tvrdi da 80% palestinskih izbjeglica živi u siromaštvu.

Pogleda prikovanog na otvorenu knjigu na koljenima, Almeari čeka ispred malog štanda sa slatkišima koji njegova porodica vodi ispred ulaznih vrata svoje kuće. Cijela ulica, od metala štanda do kartona koji ga štiti od sunca, posuta je hiljadama rupa od gelera, krajolik koji je u kampu postao normalan. Dječak kreće u potragu za teškim, zahrđalim ključevima od vrata kuće u kojoj su do 1948. živjeli njegovi baka i djed što su podsjetnici koje palestinske izbjeglice i njihovi potomci cijene. Njegov otac, Hussein Almeari, stolar koji je također rođen u izbjegličkom kampu, ima kartu porodične zemlje koju je njegov otac urezao u drvo. Čini se da je Rahif naslijedio strast svojih starijih, stvarajući prizore od akrilne boje na komadima drveta koje njegov otac priprema za njega.

“Volim Ein el-Hilweh, to je moj dom. Zato me toliko boli vidjeti to ovako”, kaže Hussein Almeari, pokazujući prema zidovima. Kad je prošlog jula kamp zahvatio val nasilja, porodica je evakuirana. Kad su se vratili krajem oktobra, njihov dom bio je gotovo uništen: pronašli su brojne metke zabijene u zidove koji su bili probijeni eksplozivom.

Njihov dom nalazi se u središtu različitih četvrti koje su, baš kao i UNRWA-ine škole, bile bojna polja suparničkih milicija. Nije prvi put da su obrazovne ustanove Ein el-Hilweha okupirane i uništene, kaže Dorothee Klaus, direktorica UN-ove agencije u Libanu. “Naš odgovor u prošlosti bio je povećanje utvrđenja kako bismo zaštitili djecu, ali to je imalo suprotan učinak i pretvorilo škole u atraktivna područja za vojne operacije”, kaže ona.

UNRWA — koja zapošljava 3500 izbjeglica u Libanu — pruža zdravstvene usluge, obrazovanje, osnovnu infrastrukturu, socijalnu pomoć i sanitarne uslove. "Vlada domaćina jasno je dala do znanja da nema ni volje ni kapaciteta preuzeti ovu odgovornost, bilo politički ili finansijski", kaže Klaus. Životima palestinskih izbjeglica upravljaju autonomna pravila koja su nezavisna od Libanu, koji je 1969. - dvije godine nakon Šestodnevnog rata, koji je izazvao drugi veliki migracijski val Palestinaca u Libanon - prepustio političku i sigurnosnu upravu nad kampovima palestinskoj zajednici.

No čini se da taj prividni palestinski suverenitet u libanonskim logorima nije stvaran. Nacionalni propisi uskraćuju izbjeglicama pristup državljanstvu i imovinskim pravima te im također ograničavaju mogućnost zauzimanja radnih mjesta u ključnim profesijama poput medicine, prava i inženjerstva. “Libanska država nam uskraćuje osnovna ljudska prava. Nismo čak ni građani drugog reda, jer nismo građani,” kaže aktivista Hatem Mokdade.

Razočarenje koje se osjeća u kampovima prelama se na agenciju Ujedinjenih naroda, koja je optužena za nedostatak reakcije. “Nismo odustali od svog prava na povratak, ali sada nam je potrebna struja, osnovne usluge i rješavanje pitanja korupcije. UNRWA je provela 75 godina u vanrednom stanju, ali ono što nam treba je razvoj”, kaže Mokdade.

Uz kompleksnost palestinske situacije, tu je i realnost Libana koji je u permanentnoj krizi i koji od oktobra ratuje protiv Izraela na svojoj južnoj granici preko proiranske milicije Hezbollah. Osim toga, tu su i ekonomske poteškoće UNRWA-e, koje su se sada pogoršale nakon što su zemlje donatori obustavile finansiranje nakon optužbi Izraela da je 12 članova osoblja UN-ove agencije učestvovalo u napadu Hamasa 7. listopada. U tom napadu ubijeno je 1200 Izraelaca, a više od 200 ih je uzeto kao taoci, od kojih je stotinjak ostalo u rukama svojih otmičara u Gazi.

Američki Kongres blokirao je Bidenovu administraciju da nastavi s finansiranjem UNRWA-e najranije do marta 2025. Sjedinjene Države glavni su izvor sredstava agencije, ali druge zemlje su najavile dodatnu pomoć kako bi agencija održala rad. Izvještaj nakon nezavisne istrage koju su naručili Ujedinjeni narodi a vodila bivša francuska ministrica vanjskih poslova, Catherine Colonna, objavljen u ponedjeljak, 22. aprila, zaključila je da Izrael nije pružio dokaze koji bi potkrijepili njegove optužbe protiv UNWRA-e.