U raspravi u Bosanskom saboru o Zakonu o održavanju i upravi javnih puteva iznenada je u prvi plan izbilo jezičko pitanje. Sabor je 7. decembra 1911. jednoglasno primio prijedlog svog pravnog odbora da je dužnost vlade i općina da obilježe ceste. Isto je tako općinski posao nabavljanje, postavljanje i održavanje tabli za mjesne natpise, koji se skupa s putokazima ispisuju ravnopravno u oba pisma te arapskim slovima, isključujući njemački, mađarski i ostale strane jezike. Srbi i Hrvati su se prepirali da li će na prvo mjesto doći ćirilica ili latinica, ali su i jedni i drugi prihvatili, na zahtjev Bošnjaka, istovremeno natpise arapskim slovima (arebicom). Vlada je odbila da potvrdi ovaj saborski zaključak, uz izjavu da arapsko pismo smatra egzotičnim.
Na istoj sjednici (7. decembra 1911), Šćepan Grđić je, vjerovatno uz prethodni dogovor s vladom, postavio pitanje civilnom adlatusu baronu Benku, na kojem stanovištu stoji vlada u pogledu naziva jezika i u pogledu upotrebe pisma. Benko je odgovorio da vlada stoji na stanovištu pariteta oba pisma i naziva jezika srpsko-hrvatski, te ne bi mogla prihvatiti nikakve prijedloge koji bi išli za tim da se ovo pitanje jednostrano riješi. Ova izjava je dala satisfakciju srpskim poslanicima i pokazala da vlada ne želi prekid saradnje s njima, dok je izazvala nezadovoljstvo među hrvatskim zastupnicima, koji su glasali za vladinu fakultativnu osnovu rješavanja agrarnog pitanja upravo zbog njenog obećanja da će njihov jezički prijedlog biti prihvaćen.
Šerif Arnautović je u ime bošnjačko-hrvatske koalicije izjavio na sjednici 9. decembra 1911. da Benkova izjava pokazuje da vlada neće ni ubuduće poštovati volju sabora i da radi iza leđa Muslimanskog i Hrvatskog kluba. Pored toga, Benko je svojom izjavom prekršio međustranački sporazum da se u debati o cestama ne spominje jezičko pitanje. Milan Srškić je na to izjavio da Srpski klub nije uradio ništa u sporazumu s vladom, nego da stoji na stanovištu da rješenje jezičkog pitanja prema ustavu pripada saboru. Po Srškiću to pitanje imaju pravo rješavati i riješiti samo Srbi i Hrvati međusobnim sporazumom. Što se Bošnjaka tiče, oni prema Srškiću nemaju prava da se u to pitanje miješaju dok se nacionalno ne izjasne da li su Srbi ili Hrvati. On je i lično prozvao Šerifa Arnautovića da kaže je li Srbin ili Hrvat pa će mu onda u jezičkom pitanju dati odlučujuću riječ. Arnautović mu je na to dobacio: “Ja imam više prava na jezik od vas koji ste došli ovamo.”
Ovaj Srškićev stav podržali su i Bošnjaci “demokrati”. Bošnjački poslanici su navodno izabrani na "anacionalnom programu" pa ih njihovi "anacionalni izbornici" nisu poslali u sabor da vode rasprave oko naziva, jezika nego da im pomognu u raznim "životnim narodnim pitanjima", pisala je Samouprava 14. decembra 1911. godine.
(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka)
