Ida Fazlić, istraživačica čiji životni put vodi iz Brčkog, svoje interesovanje za umjetnost i nauku pretvorila je i u svoj profesionalni poziv. Nakon okončanog studija konzervacije i restauracije na Univerzitetu u Sarajevu, magistarski studij u polju nauke i tehnologije u konzervaciji kulturnog naslijeđa nastavila je na Università Ca' Foscari u Veneziji, a trenutno je studentica trećeg ciklusa studija i aktivno učestvuje u istraživanja u organizaciji European Synchrotron Radiation Facilityja (ESRF) u Grenobleu, u Francuskoj, te Rijksmuseum i AkzoNobelu u Amsterdamu, u Nizozemskoj.
Iako je dosta naših ljudi koji postižu zavidne rezultate izvan matične države, Ida Fazlić je, može se sa sigurnošću reći, dobro pomjerila granice jer se već kao studentica doktorskog studija našla među istraživačima koji su došli do epohalnih otkrića. Najprije je u februaru ove godine objavljena informacija da je Brčanka bila dio tima koji je „otkrio tajnu“ jedne od najpoznatijih umjetnina u historiji – Rembrandtove „Noćne straže“. Inače, „Noćnu stražu“ je naslikao Rembrandt 1642. godine i stoji izložena u Rijksmuseum u Amsterdamu, a Ida Fazlić bila je dijelom najvećeg konzervatorskog projekta – Operacije „Noćna straža“ – koje je ikada poduzeto za neko Rembrandtovo djelo. U okviru tog istraživačkog poduhvata došlo se do zaključka da je prisutan olovni format u nekoliko područja ove slike i sve do tada ovo jedinjenje nikada nije prijavljeno u uljanim bojama. Naša sugrađanka i njen tim istraživanja i rezultate objavili su u Angewandte Chemie, jednom od najstarijih i najprestižnijih svjetskih časopisa o hemiji.
Dok se stručna javnost iz oblasti konzervacije i restauracije čudila otkrićima, Ida Fazlić najavljivala je rad na novim, još intrigantnijim i složenijim projektima. Kako je u februaru govorila, zanimaju je i djela Leonarda da Vincija. Sada, osam mjeseci kasnije, Ida Fazlić učestvovala je u ogromnom otkriću vezanom za najpoznatiju svjetsku sliku – „Mona Lisu“, ali i „Posljednju večeru“, još jedno od istaknutijih djela ovog umjetnika. Prema studiji objavljenoj u Journal of the American Chemical Society, otkriveni su dokazi ne samo bijelog olovnog pigmenta i ulja u sloju ispod umjetničkog djela, već i olovnog oksida, narandžastog pigmenta koji je pomogao da se boja osuši i učini je gušćom. Mnoga djela iz tog vremena, uključujući „Mona Lisu“, bila su naslikana na drvenim pločama. Studija je zaključila da je umjetnik, također inženjer, vjerovatno dodao olovni oksid kako bi stvorio neprozirnu pripremnu podlogu dovoljno gustu da prekrije drvo. Istraživanje odražava kontinuiranu fascinaciju čuvenom slikom, koja se smatra arhetipskim remek-djelom italijanske renesanse.
O epohalnim rezultatima istraživanja
Ida Fazlić se javila ekipi Stava iz Grenoblea, sretna što je javnost u našoj državi zainteresirana za njen istraživački uspjeh. Kako nam je rekla, ljubav prema kulturi i historiji, generalno kulturno-historijskom naslijeđu, uvijek je bila prisutna u njenom životu, dok su se ljubav i interes prema nauci kasnije pojavili, u toku rada na konkretnim predmetima.
„Motivirala me primarno želja za razumijevanjem fizičkih i hemijskih reakcija koje se dešavaju u jednoj slici koja je stara stotinama godina. Te informacije nam mogu poslužiti kao upute kako što bolje sačuvati predmet. Kada bolje razumijemo kako predmet stari i od čega se sastoji na molekularnom nivou, tada možemo osmisliti adekvatan konzervatorski tretman za taj predmet“, govori nam ona.
Govoreći o zapanjujućim rezultatima do kojih su kolege i ona došli analizirajući Da Vincijeve slike, kazala je da je najvažniji zaključak da je preparativna podloga „Mona Lise“ drugačija sastavom od ostalih podloga korištenih tokom italijanske renesanse, vjerovatno jer je manjeg formata, te da je zbog toga Leonardo da Vinci na njoj dosta eksperimentirao.
„Veći formati da Vincijevih slika se sastoje od preparativne podloge od gipsa i životinjskog ljepila (gesso), koja se podrazumijeva klasičnim pristupom u pripremi podloge u italijanskoj renesansi. Tako pripremljene podloge bilo je moguće kupiti i odmah na njima graditi slikane slojeve. Međutim, primijetili smo na osnovu prethodnih istraživanja da su manji formati drugačijeg sastava. Naprimjer, 'La Belle Feronnierre' i 'Mona Lisa' su pripremljene na drugačiji način, što nam ukazuje na to da je za ove formate Leonardo da Vinci sam pripremio podlogu koristeći svoje materijale i tehnike. Da bismo dokazali ovu hipotezu, izučavan je mikroskopski fragment 'Mona Lise' koristeći komplementarne analitičke metode. U ovom fragmentu smo pronašli plumbonakrit, produkt korištenja olovnog ulja. Ove naučne podatke o upotrebi olovnog ulja za preparativnu podlogu 'Mona Lise' smo uporedili s historijskim rukopisima, gdje Leonardo da Vinci spominje upotrebu ove recepture. Također, podatke dobijene na 'Mona Lisi' smo uporedili s podacima dobijenim na 'Posljednjoj večeri' te smo uspjeli napraviti poveznicu između ove dvije slike“, navodi Fazlić uz napomenu da, iako su ove slike naslikane različitim tehnikama i na različitim podlogama, čini se da je na obje Leonardo da Vinci koristio istu recepturu za pripremu podloge.
Kako objašnjava, ovo otkriće je važno jer upućuje na to da je Leonardo da Vinci bio vješt umjetnik, ali i naučnik sklon inovacijama i eksperimentima u svojoj slikarskoj praksi puno prije nego što su ove recepture službeno zabilježene.
„Kroz analize na ESRF-u u Grenobleu, gdje se trenutno nalazim, otkrili smo olovni format u sastavu 'Noćne straže'. Naučne rezultate dobijene na 'Noćnoj straži' smo uporedili s rezultatima na reprodukcijama boja koje je, prema historijskim izvorima, vjerovatno Rembrandt koristio u svojoj praksi. Sličnosti u njihovom sastavu su nam ukazale na to da je Rembrandt, poput Leonarda da Vincija, koristio olovno ulje kako bi naslikao 'Noćnu stražu' te da je olovni format u 'Noćnoj straži' produkt njegove slikarske tehnike i recepture“, pojasnila je i to koje je najvažnije otkriće vezano za Operaciju „Noćna straža“, projekt čiji su rezultati predstavljeni početkom ove godine.
Konzervacija i restauracija u Bosni i Hercegovini, kao naučne discipline, još uvijek su u povoju. Samim tim našli smo za shodno pitati Idu Fazlić kako se osjećala kada su se pred njom, na radnom stolu, našla možda i najveća djela likovne umjetnosti svih vremena.
„Osjećala sam i osjećam veliku odgovornost jer se radi o vrlo važnim projektima i djelima. Uložila sam jako puno truda da dokažem svojim kolegama i mentorima da svojim znanjem i vještinama mogu doprinijeti takvom istraživanju. Vrlo sam im zahvalna što su moj trud i napor nagradili uključivši me u svoj tim i u svoje naučne objave“, dodala je.
Ulagati u muzeje i naučne institucije
Nakon što je Ida Fazlić završila dodiplomske studije na Akademiji likovnih umjetnosti i Prirodno-matematičkom fakultetu pri Univerzitetu u Sarajevu, školovanje nastavlja u Veneciji i Grenobleu. Odlučila se za studije vani, kako nam priča, isključivo zbog ponude i smjera koji ju je zanimao nakon dodiplomskih studija.
„U Bosni trenutno, koliko sam upućena, ne postoji smjer za nauku o konzervaciji. Postoji hemija i konzervacija, ali još uvijek ne nauka u konzervaciji. Dodatno, velika olakšica mi je bila puna stipendija Vlade Republike Italije. S obzirom na to da je smjer konzervacije i restauracije na Akademiji likovnih umjetnosti i Prirodno-matematičkom fakultetu jako dobro osmišljen te da mi je dao dobru osnovu iz polja prirodnih nauka, dobiti stipendiju i upisati se na željeni smjer nije bilo teško. Rekla bih da je najteži korak u svemu tome bilo informirati se o procedurama prijave za stipendiju i obaviti administracijske poslove po dolasku u Italiju i u Francusku“, govori o tome kako je došla u priliku da stječe znanja u samim centrima evropske umjetnosti.
Jednom prilikom Ida Fazlić kazala je da je, odrastajući u zemlji koja se obnavljala nakon godina ratnih razaranja, naučila koliko je važna restauracija i konzervacija. Prema njenim riječima, konzervacija i restauracija znače obnovu i očuvanje naslijeđa za trenutne i buduće generacije te da je nakon ratnih razaranja bilo važno obnoviti i sačuvati naslijeđe kako bi se obnovilo i razoreno društvo. Dobar primjer je, naglašava, obnova Starog mosta u Mostaru nakon bombardiranja 1990-ih.
„U obnovi Starog mosta su učestvovali povratnici u Mostar, nekadašnje lokalno stanovništvo u čiji je identitet duboko urezan ovaj spomenik kulturnog naslijeđa. Za njih, a i za većinu nas, Mostar ne bi bio isti da u njemu nema Starog mosta. Kroz njegovu zajedničku obnovu stanovništvo je vratilo smisao pripadanja rodnom gradu iz kojeg su protjerani te osjećaj da će život biti onakav kakav je bio prije rata. Dakle, suprotno od razaranja jeste zajednička obnova, kako kulturno-historijskog naslijeđa tako i društva. Primjećujem da u posljednjih nekoliko godina sve više predmeta kulturnog naslijeđa dobija adekvatnu brigu, pogotovo nakon nekoliko generacija kolega konzervatora i restauratora koje je studij konzervacije i restauracije na Akademiji likovnih umjetnosti i Prirodno-matematičkom fakultetu pri Univerzitetu u Sarajevu uspješno iznjedrio. Rekla bih da je svijest i briga o očuvanju naslijeđa s njihovim djelovanjem sve veća, prvenstveno jer su oni ti koji ove teme javno delegiraju te kroz svoj rad demonstriraju važnu ulogu konzervacije i restauracije bh. naslijeđa“, istakla je ova mlada naučnica.
Posebno upozorava na to da je trenutno vrlo važno kreiranje pozitivnog ambijenta i ponuda pozicija za naše stručnjake u konzervaciji i restauraciji. Oni su ti koji posjeduju potrebno znanje i vještine da se naše naslijeđe sačuva na adekvatan način.
„Samo ulaganje u muzejske i naučne institucije predstavlja doprinos očuvanju kulturno-historijskog naslijeđa. Svaka posjeta i kupovina karte u našim muzejima i galerijama pomaže njihovim radnicima da zadrže svoja radna mjesta i nastave da rade posao koji omogućava da i mi i naša djeca uživamo u našem kulturno-historijskom naslijeđu u godinama koje dolaze“, njene su riječi.
Na samom kraju, otkriva nam da trenutno radi na projektima vezanim za ESRF. Za sljedeću godinu planira boravak i u Amsterdamu, u Rijksmuseumu, gdje će nastaviti posljednju godinu svojih doktorskih studija. Nakon toga bi voljela obaviti i postdoktorske studije jer smatra da ima još dosta toga za naučiti.
„Svakako bih nastavila akademskim putem jer uživam u istraživačkom radu i kroz njega doprinosu nauci“, njena je zaključna rečenica.
