U skučenom mahalskom granapu gužva, k’o u košnici. Zastajem na vratima. Ne mogu ući. Unutra su mlađa žena s dječijim kolicima i bebom u njima, dvije rasplakane majušne djevojčice, njene valjda, još jedna mlađa žena koja bezuspješno pokušava umiriti ko bi znao zbog čega uplakane curice, možda ipak njene, nisam siguran, starija žena, možda nena, nečija, ali opet nisam siguran jer, uočih, ukusno odjevenu gospođu sva ta haotična larma uopće ne zanima i, na koncu, pozadi, u prikrajku, pored police s deterdžentima, on, Mića, negdašnji mi komšija i drug iz osnovne škole.

Bučno me pozdravlja i teatralno predstavlja svima. Vidim, dobro ga je “zado”, a još ni podne nije. Šutim, a žene me, tiho i u očitoj nelagodi, pozdraviše. Probijam se do pulta, pa do police s deterdžentima, do Miće. Rukujemo se. Usput ga diskretno pridržavam da se ne stropošta. Premda se “ljulja”, primjećujem da iznenađujuće razgovijetno priča. I suvislo. Da ne posrće i ne bazdi, a bazdi užasno, teško bih provalio da je pijan. Valjda je utreniran, šta znam. (Uzgred, Mića je vrstan limar, jako vrijedan. Puno radi i puno zarađuje, a kako uspijeva spojiti alkohol i zahtjevan, pa i opasan posao, nije mi baš jasno.) Srećom, a znam da je takav i hvala mu, ne otpočinje nimalo dragu mi patetično-nostalgičnu šupljaru o nesputanom, prekrasnom djetinjstvu (odrasli smo, i Mića i ja, u radničkoj, polusirotinjskoj mahali, prezagušenoj nasiljem i nasilnicima, pa je naše djetinjstvo bilo sve drugo samo ne prekrasno), djetinjstvu koje današnjoj djeci – kad im se priča o tome, naravno – izgleda skoro pa bajkovito, nego, baš onako kako treba, bez nostalgičnih prenemaganja, progovara o životu svagdašnjem: zdravlju, poslu, djeci, unucima...

No, u granapu smo, za razgovor na pogrešnom mjestu. Mića to ne shvata. A kako bi i mogao? Ipak, kad je napravio kratku pauzu, a da bi se iskašljao, iskusno i biranim riječima prekidam njegov monolog, pružam mu ruku, želim dobro zdravlje i sve što već uz to ide, okrećem se i izlazim vani, praznih ruku, bez potrepština zbog kojih sam u granap i ušao.

Koračam glavnom mahalskom ulicom, prepunom kaleidoskopskim bojama oličene vegetacije. Jesen je. Topla. Lijepa.

Odjednom, začuh Mićin glas, doziva me.

Okrenuh se. Zastadoh.

Prilazi mi tromo, posrćući.

Priđe.

– De mi, ba, reci jesmo li ti i ja u trećoj životnoj dobi – upita kristalno čistim glasom.

– Jesmo.

– Zar baš?

– Eto…

– Ode život.

– Ode svima. I bebi koja se ovog trenutka rađa.

– Ipak je sve prebrzo prošlo.

– To nam je ibret.

– Kakav?

– Da, dok još možemo, lijepe tragove ostavljamo. Koliko je to moguće, naravno.

– Mislim da sam ih dosta ostavio.

– Siguran si?

– Jesam.

– To je dobro.

– Izvini što sam malo ovako... Znaš...

– Pamtim dan kad si prestao pušiti.

– Zaista?

– Impresionirao si me. Bacio si duhan kao dronjavu krpu.

– To je drugo... Bio sam...

– I u džamiju si išao.

– Opasan si ti lik.

– Znam šta želiš reći.

– Jesi, jesi... Izustiš dvije-tri, a kažeš puno ili, čak, sve.

– Onda smo se razumjeli.

– Potrudit ću se.

– To nije dovoljno.

– Šta je dovoljno?

– Učini ono što si učinio s duhanom.

– Ne znam da li to mogu.

– Možeš.

– Misliš?

– Poznajem te duže od pedeset godina, znam o čemu govorim.

– Hvala ti.

– Nema na čemu.

– Pa, dobro... Vidimo se onda u petak, u Arslanaginoj džamiji, na džumi.

– U našem ćošku, desno od mihraba.

– Dogovoreno. Odoh sad, u posjetu sestri sam krenuo. Malo bih da prilegnem, vidiš i sam...

– Hajde, hajde...