Javila mi se Azra. Živi u Londonu, dugo, od sredine osamdesetih godina. Pita kako sam, čula je šta mi se izdešavalo. Lijepo od nje. Nekad davno u vezi smo bili, kratkoj, plahovitoj, zaljubljenost i ljubav nismo umjeli razlikovati te brzo sagorjeli, ali, nekim čudom, ipak, sve do danas, ostali dobri. Prisjetili smo se, kroz smijeh, a nakon što je ispraznila nekoliko šaržera znatiželje, našeg zadnjeg susreta, u Sarajevu, ljeta 2016. godine, a bilo je, nažalost (ili srećom, kad bolje razmislim, uz nadu da mi Azra neće zamjeriti), ovako:

U autobusu sam. Putujem u Sarajevo. A dosadno je putovanje od Tuzle do Sarajeva. Kreka, Husino, Živinice, Đurđevik, Stupari, pa zatim uzbrdo, uz Karaulu, uskom vijugavom cestom kroz guste šumetine, kao kroz vegetacijski tunel  iz kojeg se izlazi povremeno, pri prolasku kroz rijetka naselja, a u potpunosti desetak kilometara prije Srednjeg. Bude i pauza na putovanju od Tuzle do Sarajeva. U prijeratnim godinama u opskurnoj kafani Mimoza, na dionici puta između Kladnja i Olova, a danas u nekom od pristojnijih restorana na izlazu iz mjesta. Tu smo. Vozač zaustavlja autobus i veli da ćemo predahnuti dvadesetak minuta. Putnici šutke izlaze van. I ja s njima. Ulazim u restoran, pa pravo u toalet. Vidim, čist, uredan, hlorisan. Dobro je, toalet je ogledalo svake gostionice. Perem ruke, izlazim, poručujem čaj od šipka, sjedam za sto u uglu, tik do blještavo čistog prozora, otpijam dva kratka gutljaja čaja, ne ide, prevruć je; gledam u okolna brda, isparavaju se od silne vlage, a sivo, natmureno nebo kao da se oslonilo na njih, na stabla borova, omorika, čega li već, jasno razaznati ne mogu; stoji, ne miče to nisko, natmureno nebo; razvuklo se, poleglo po brdima, poput nadošlog, izrađenog, pa vještim ženskim rukama oklagijom razvaljanog tijesta na siniji.

Ovakvih magluština, prisjetih se, bilo je i na Majevici, rat kad je divljao, a i ja ratnik bio, mršav, polugladan, šćućuren u tijesnom rovu visok i krakat, skriven, ko biva, od kiše granata, u istoj ovakvoj magli ili gušćoj, čini mi se.

I, ko bi znao zbog čega (a da slučajnost nije, ubrzo ću doznati), sjetih se Mašića, komandira čete, arogantnog primitivca s kojim sam se počesto verbalno sukobljavao, a snažan poriv da ga spucam u poganu njušku s mukom obuzdavao. Nije me kažnjavao, nije se usuđivao jer…

  • Idemo, ljudi – podviknu vozač i malo potom krenusmo krivudavom cestom ka Sarajevu.

Gledam u sat. Još sat i nešto vožnje. U dvanaest bih se trebao vidjeti s Azrom, ispred Katedrale, takav je dogovor. Dugo se nismo vidjeli, predugo, trideset je godina prošlo od našeg posljednjeg susreta u… Tuzli… Da, u Tuzli, u Gradskom parku, dan ili dva prije njenog odlaska u London. Poklonila mi je tad moj portret, akvarel je bio, ustvari, preslikala je jednu moju fotografiju s mora, iz Dubrovnika, jako joj se dopala (znam i zbog čega – mir i spokoj isijavaju iz nje), sjedim za stolom ispod grožđa, u crnoj treger majici i mirno, sasređeno gledam u objektiv. Eto, takav je bio taj moj portret, odavno ga nema, zagubio se negdje, vjerovatno za jedne od selidbi, a selili smo se srazmjerno često.

Nejse. Dakle, javio sam joj se nedavno, čestitao rođendan. Predložila je da se vidimo. Ponekad, veli, dolazi u Sarajevo, posjećuje sestru, pa, kako je posjetu već utanačila, upita odgovara li mi da se vidimo naredne subote. Složih se.

Stojim ispred Katedrale, tačno je dvanaest sati, Azra izbija iza ugla, iz smjera Čaršije, visoka, vitka, otmjenog hoda, smije se, diskretno maše rukom, vidim, izgleda dobro, jako dobro, premda je zagazila u šestu deceniju.

Primjećujem i njene krasne, krupne smeđe oči, oči u koje sam se, birvaktile, doslovce na prvi pogled zaljubio. Divna žena.

Krenuh prema njoj, šest-sedam koraka od susreta nas dijeli, u dvojbi sam da li da je zagrlim ili samo pružim ruku, ona širi ruke, jasno je da takvu dvojbu nema, širi ruke i sva ozarena progovara: „Bože, da li se ovo zaista dešava?!“

- Ama, jesi li to ti – reče istog trena neko iza mojih leđa i potapša me po ramenu. Okrenuh se. Zbunjeno gledam u neznanog mi čovjeka. Onizak, sijed, zadrigao, spljoštenog, bokserskog nosa i, odmah uočih, pogane čehre. Ko je, šta je, pojma nemam, a on i dalje: „Zar me se ne sjećaš?! U ratu smo zajedno bili! A, ovo ti je žena?! Izvini, baš sam nekulturan! Dobar dan, gospođo. Enes Mašić, drago mi je“, priđe Azri i izdrmusa joj ruku. Ona se kiselkasto osmjehnu i jedva čujno izgovori ime, a meni, bezbeli, sve puče pred očima: huja mi buknu negdje iz potiljka, pa prostruji kroz mene k'o munjina munja. Psihičkom sekundom umne glave zovu takvo stanje. No, ipak i srećom, obuzdah se, po ko zna koji put. Nisam ga spucao u poganu njušku.

- Hajmo – rekoh Azri, a Mašić ostade ili ode, ne znam, nisam se osvrnuo.

Pozdravili smo se usput, u hodu, nabrzinu, zagrljaja nije bilo, čak ni rukovanja. Razmijenili smo svega nekoliko rečenica.

Šutimo, koračamo Ferhadijom, izljepota se dan, pa sve naokolo zablista od snažne zlatnožute svjetlosti, ali džabe ti sve, osjećam se loše, boli me progutana huja.

Ulazimo u neki kafić. Pokušavamo razgovarati, odagnati događaj s Mašićem. Ne ide. Prejak je „dojam“ ostavio. Opet šutimo. Azra me netremice gleda, blago, smjerno i, na koncu, gotovo kroz grohotan smijeh, reče:

  • Ovo se samo nama može desiti!

Složih se gestom, nije se imalo šta reći.

U autobusu sam. Idem nazad. U Semizovcu zastajemo, čekamo, jednosmjeran je saobraćaj zbog radova na putu. Stresoh se. Bljesnu mi šta sam napravio, odnosno šta nisam. Otvaram torbu. Moje knjige, autorske, namijenjene njoj, naše zajedničke fotografije, one koje je željela imati, a ja ih dao iskopirati, sve je tu, neuručeno. Zaboravio sam. A i ona.

Vadim iz torbe fotografiju snimljenu u Dubrovniku. Mir i spokoj isijavaju iz nje i još jednom uvidjeh zašto je Azra, pored toliko drugih, izabrala ovu moj portret da naslika.

Htjedoh joj poruku napisati o tome, no odustah, bilo bi to odveć nametljivo, pa i narcisoidno, a takvo šta ne liči na mene. Uostalom, vjerovatno ćemo se čuti, još danas, pitat će me za knjige i fotke. Valja nam nešto smisliti, pomislih.

-Idemo, ljudi! Popravio sam kvar na putu – podviknu raspoloženi vozač ulazeći u autobus.

Krenuli smo.