Budim se. Mrak. Sabahsko vrijeme. Ovog jutra majčin glas nije me probudio. Ponekad, tako, čujem njen glas, tih, blag, starački prozukao. Izgovori samo moje ime, ništa više, a ja se trgnem iz sna, skočim kao oparen, sjedim na krevetu, uznemiren, nerazbuđen, u konfuznoj zapitanosti zbog čega majka tiho izgovara moje ime, šta mi poručuje, poziva li me, možda, k sebi i, na koncu, zašto me uvijek budi u sabahsko vrijeme.

Odgovora je mnogo, roje se u glavi, ali kako su svi redom, jasno to osjećam, slabašni, neuvjerljivi, vazda, pa i ovog jutra, prestajem grozničavo tragati za pravim odgovorom, dižem ruke, učim Fatihu za dušu moje dobre majke, a katkad mi prođe glavom kako me budi samo zato da ne bih prespavao sabahski vakat. Ne znam, možda.

Kuća je hladna. Vatra u peći je zgasnula. Jako mi je hladno, drhtim. Uzimam abdest, utopljavam se i klanjam.

Pristavljam vodu za kahvu, ložim vatru, gledam kako se razbuktava, kako soba, a i cijela kuća, biva sve toplija, a bacam pogled i kroz prozor, u zamagljenu stumračinu koja se jedva primjetno rastače, blijedi, nestaje. Sviće.

Sjedim za kuhinjskim stolom, pijem kahvu i pušim. Gledam kroz prozor u od teške magluštine jedva vidljive obližnje zgrade. Pale se svjetla u stanovima, jedno po jedno. Ljudi su ustali, rade ono što jutro od njih traži. A zatim... Novi dan. Nova borba.

Svanulo je. Izlazim vani da nahranim mačke. Tri ih imam. Zapravo, nisu moje. Pojavile su se odnekud početkom prošle godine, našle utočište u avliji, ali, mada sam pokušao, prisniji odnos s njima nisam uspio ostvariti. Uvijek su na distanci, odmjerenoj, sigurnoj, plaše me se, ne vjeruju mi, na svaki moj nagli pokret reagiraju munjevito, bježe, međutim, hranu ne odbijaju. Ljeti ih ne hranim jer, uočio sam to, ove naizgled bojažljive mačke lukavi su i nemilosrdni predatori, pa se same snalaze za hranu iliti lovinu, a katkad, ko bi sad znao zašto, valjda na takav način izražavaju zahvalnost, na stepeništu podno ulaznih vrata u kuću ostave zadavljenog poljskog miša.

Zimi, pak, kad sve naokolo zgasne, utihne, usuče se u sebe, kad su mačke gladne i promrzle, hranim ih dva puta dnevno, a na prostranoj terasi, na kojoj i inače najčešće obitavaju, napravio sam im improvizirane bajte u koje se sklanjaju od ledene studeni: kartonske kutije obložene vunom. Ugodan smještaj su prihvatile, ali ni to nije pomoglo kako bismo imali bolji odnos. I dalje su nepovjerljive i bježe čim se pojavim s hranom na vratima. Neka, valjda tako treba biti.

Rano je prijepodne. Magluštinu, dotad gustu kao tijesto, mic po mic, razbucaše jarke sunčeve zrake, pa se dan izljepota i naglo otopli. Odlučujem otići na mezarje i obići roditelje. Ulazim u prostrani, skoro nepregledni mezaristan, obilazim očev pa majčin mezar i, nakon što sam obavio što se obaviti treba, sjedam na osunčanu klupu tik do prastarog hrasta s kojeg neštedimice opada uvehlo lišće, a pokoja liska, krupna i beživotna, padne i na mene. U mezarju nigdje nikog. Mukla tišina. Odjednom, bez ikakve najave, preplavi me neopisivo ugodno osjećanje mira i spokoja. Uplaših se. Zasjesti usred mezaristana i osjećati se ugodno i spokojno naprosto nije normalno, pa, ne časeći časa, ustadoh i krenuh ka izlazu.

Dakle, razmišljam usput, eto snažnog, presnažnog išareta gdje sam i u čemu sam: ugodnije mi je biti među merhumima nego među živim ljudima (čitaj: podlacima i huljama). Stresoh se od zebnje i nastavih dalje.

Ulazim u granap, pozdravljam prodavačicu i kupujem neke sitnice

Dok mi vraća kusur, reče da joj smetaju nagle promjene vremena i požali se na česte glavobolje uzrokovane time. Rekoh, tek da nešto kažem, da i ja imam slične probleme, pozdravih je i izađoh.

Spremam ručak, perem nagomilano suđe, pijem popodnevnu kahvu, odnosim hranu mačkama koje, po ko zna koji put, pobjegoše čim sam im se približio.

Čitam nešto.

Gledam dnevnik, s mukom, ali gledam.

Gasim televizor.

Ponovo čitam nešto.

Vrzmam se po kući, slažem opranu i osušenu posteljinu. Skoro će ponoć. Dok se spremam za spavanje, dok perem zube, sinu mi da sam tog dana izgovorio svega nekoliko riječi. Premalo. Ili previše, ovisno o tome kako ko na to gleda.

Konačno, umoran, ali ne i pospan, spuštam se u krevet, sklapam oči i tiho šapućem: “Prođe i ovaj dan, kao da ga nije ni bilo, ili je to bio tek puki san iz kojeg me majčin glas još nije probudio.”