Devet mjeseci nisam vidio sina. Uživo.

Zadnjih godina živi u Ljubljani, ne svojom voljom.

Progonitelj ga je indirektno prognao, kao uostalom i cijelu armiju darovitih i ovom gradu prijeko potrebnih mladih ljudi.

A dobar dečko. Kvalitetan. Odgovoran. Puno može i zna. Ali, eto, kao takav, Tuzli nije bio potreban.

Ljubljani jeste, objeručke ga je prihvatila.

U Tuzlu mu se, veli za jednog od naših skorašnjih telefonskih razgovora, uopće ne vraća.

Ali, ipak, hoće.

Mora.

Zbog za posao neophodnog mu dokumenta, uvjerenja o nekažnjavanju.

A i mene da vidi.

Poželio me je, veli.

Puno.

Šutim, neuvjeren.

No, ugrizoh se za jezik. Nikakve fajde od rasprave o životnim prioritetima, emocionalnim u ovom slučaju.

U Tuzlu, očito, dolazi zbog dokumenta, ne zbog mene.

Dokument je bitan, a ja...

Nejse.

Tako, valjda, treba biti, šta znam.

Odnosno znam, ne može i ne smije biti tako. Nipošto.

No, eto, jeste.

Svjestan sam, je li, da se sve, pa i porodični odnosi, stubokom promijenilo, ali takav nakaradni i, nažalost, odavno etablirani pseudovrijednosni sistem prihvatiti ne mogu.

I neću.

Nikad.

U suprotnom, izgubio bih sebe, izgubio bih sve.

Šta će mi takav život? Šta da radim s njim?

Eto ujedno i odgovora na od ljudi, Tuzlaka, nebrojeno puta postavljena mi pitanja zbog čega sam se povukao, zbog čega me nigdje nema, jesam li na nekog ljut, jesam li “dobro” i tome slično.

Nadam se da će ovo pročitati.

I shvatiti da, ovakav kakav jesam, alternativu nisam imao.

Čak sam i tekiju napustio, a tekijski sam čovjek, višedecenijski.

Zašto?

Eh, sad se dobro, ali baš dobro za jezik moram ugristi, a odgovor bi bio, najblaži mogući, da je taj i tako koncipirani ambijent za mene postao posve nepripadajući.

Prijatelje imam, Bogu hvala.

Iskrene, odane.

Bogat sam čovjek, bogatiji ne mogu biti, jer neizmjerno je bogatstvo imati istinskog prijatelja, a mene je Uzvišeni počastio s čak desetak takvih.

Pa šta bih mogao poželjeti više od toga?

Sin se pojavljuje.

Ogroman je, visok 195, atletski građen i jako lijep. Isti k’o moj otac, pomislih dok ga gledam na vratima koja je svojom impresivnom pojavom skoro ispunio.

Srdačan susret, naravno.

Ukratko, obavještava me o tehnikalijama – nagomilanim računima u poštanskom čekmedžetu, upozorenju pred tužbu zbog neplaćanja računa za održavanje stubišta...

Pijemo kahvu, razgovaramo.

Pogleda u knjigu na stolu – Smeh pod vešalima, Rade Radovanović

Uze knjigu, pročita autorovu biografiju, reče da je naslov čudan i vrati je nazad.

Gledam ga. Zaokružen, formiran čovjek.

I shvatih da sam uradio odličan roditeljski posao.

Sav je svoj, sabran, odmjeren, riječi pažljivo bira, zna šta hoće, šta neće, donosi promišljene odluke, ne fantazira, kloni se poroka, uči iz postupaka drugih, dobre usvaja, loše baca u vodu, puno i vrijedno radi...

Priče su ispričane. Sin ustaje i pruža mi ruku.

Ispratih ga do vrata.

Vani svjetla nema, sijalica je pregorjela prethodne noći.

– Možeš li se snaći u mraku – rekoh.

– Naravno, rođen sam ovdje, a i ti si me naučio kako se treba snalaziti u mraku.

Osmjehnuh se. Duhovita dosjetka. Višesmislena.

Zagrli me i poljubi.

Poželjeh mu svako dobro.

I on meni.

Ode.