Kasno je popodne. Progonitelj sjedi za radnim stolom i baca unezvijerene poglede kroz prozor u siv, natmuren dan, u jadnu, od višemjesečne pripeke skoro presušenu rječicu Solinu, zapravo potočić koji se pola kilometra dalje lijeno ulijeva u nešto veći, ali ništa manje jadniji potok, potok koji Tuzlu uzduž presijeca napola i rijekom Jalom se zove, rijekom koja to nije niti će ikada biti.
Baci kratak pogled na brdo Trnovac. Ne bez razloga. Tog je jutra, onako usput, od dokonih komšija ispred zgrade doznao da se desno od Trnovca, ali podobro desno, u smjeru urbanog naselja Solina, ponad Klinike za psihijatriju, nalazi Tuzlacima malo poznati oronim Pašina Glava i snažno izvorište žive vode na njemu te da je s tog izvorišta čuveni vakif Turali-beg kroz drvene cijevi proveo vodu do džamije koju je dao izgraditi i koja će se, sve do danas, njegovim imenom zvati.
Pažljivo ih je slušao, zaintrigiran. Ništa o tome nije znao. Bljesnu mu kako je takva informacija literarno iskoristiva, no dublje o tome nije razmišljao, žurilo mu se.
A sad, dok sjedi za radnim stolom, dok unezvijereno gleda u brdo Trnovac (Pašinu Glavu, premda je pokušavao, vizualno nije mogao locirati), jasno uviđa da je to saznanje za književni tekst na kojem radi, odnosno pokušava raditi, potpuno beznačajno. Progonitelj, naime, piše, odnosno pokušava napisati, savremeni roman.
Šta da se radi – grozničavo razmišlja dok gasi dogorjelu cigaretu – s Pašinom Glavom i Turali-begom? Pa vodovod? Drvene cijevi? Kakav sad vodovod, pobogu? “Ne, ne”, prošaputa, “neupotrebljivo, neuklopljivo.”
Pali novu cigaretu.
Izlazi na balkon.
Gleda u rječicu Solinu.
Prazan je.
Bezidejan.
Blokiran.
Naumpade mu Vladan Desnica i roman Proljeća Ivana Galeba. Čitao je tu knjigu u gimnaziji, obavezna lektira. Voluminozan tekst. Slabo se čega sjećao. Napreže se. Pokušava prisjetiti se bilo čega, makar da li je to što je nekad davno s mukom pročitao historijski ili savremeni roman.
Ne ide, ne ide, ne ide... Aha! Evo ga! Neki je violinista u bolnici. Ili pijanista? Nebitno, muzičar je. Dalje, dalje... Eh, da! Na početku romana violinista ili pijanista prelazi dlanom po licu i konstatira da se nije brijao nekoliko dana. Tako je! Odlično! Sjajno! Još, još... Kuća!? Pa da, kuća! U prizemlju njegove kuće nalazila se djedova turistička... Ne, ne može biti turistička. Trgovačka, možda? Ne, nije ni to. Šta, šta? Pa, to je! U prizemlju njegove kuće nalazila se djedova pomorska agencija, a na zidu dvije geografske karte iscrtane crvenim krivuljama s naznakom trajanja putovanja. Recimo, Liverpool – Quebec 7 dana. Ali, čekaj! Ako je Desnicin djed... Hm. Kako se sad ispravno kaže: Desnicin ili Desničin? Moram to odmah... O, Bože! Pa, to je potpuno nebitno! Desnica je autor, glavni lik violinista ili pijanista, a ime glavnog lika ispisano je u naslovu romana. Dakle, djed nije Vladanov nego Ivanov. Ili jeste? Mislim, Vladanov. Ne, neće biti tako. Vladan je, ustvari, Ivan. Pa da, bit će da je to.
A ako je tako, onda ispada da roman nije ni historijski ni savremeni, nego memoarski ili ispovjedno-meditativni. Dragi Bože, kako sporo povezujem stvari. Šta je sa mnom? Gubim li razum? Ili sam – uz drhtaj pomisli – razum odavno izgubio, a ovo što trabunjam tek je privid razboritosti? Primjećuju li to drugi? Sigurno. Ma, baš me briga, nek’ primjećuju šta god hoće. Rijetko je koji pisac bio sav svoj. I šta se desilo? Pa, eno ih u lektirama, bibliotekama, antologijama... Eto, tako. To smo riješili. A sad Desnica, Vladan Desnica... Otkud mi on naumpade? I na osnovu čega sam zaključio da njegov roman nije ni historijski ni savremeni, nego memoarski ili ispovjedno-meditativni? Na osnovu dva-tri maglovita i, možda, netačna prisjećanja? E, to već znam. Podsvijest. Da, da, podsvijest. Njegov je roman poput šikare, neprohodan, mračan, prepun trnja, bocuga, ostruga... Takvog ga se sjećam. Zato mi je nedrag, zato sam ga u roku od odmah arhivirao u podsvijest. Ne volim takve tekstove. Brutalno me podsjete na to koliko ne znam. A Desnica zna, moram to priznati. Ali, opet, pa šta ako zna? Sebi zna, ne meni, šta ja imam s tim? Drugu ja muku mučim. Valja meni savremeni roman napisati, historijski ne mogu, ne želim, bilo bi to ponavljanje, pa, sljedstveno, imputiranje kako samo takve romane znam pisati... Da, da, odmah bi mi to nabili na nos. A zakon su ti historijski romani. Opskrbiš se literaturom, pola prepišeš, pola domisliš, zvekneš kakav bombastičan naslov i to je to. Tako sam radio. I prolazilo je. Doduše, književnu nagradu nikad nisam dobio, ali, ne sjeti li se niko da mi je dodijeli, kupit ću je, platit ću koliko treba, baš kao što sam plaćao i afirmativne kritičke prikaze mojih knjiga. Lova je čudo, nek’ priča ko šta hoće.
Savremeni roman, savremeni roman... Šta, šta... Možda bi pila vode priča o darovitom a neshvaćenom momku... Ili djevojci, svejedno... Ma kakvi. Potrošena tema. I, pride, ja sam takve indirektno prognao iz Tuzle. Za njihovo dobro. Zapravo, za obostrano dobro. Čudi me da to dosad niko nije shvatio. Meni je, priznajem, smetala enormna količina darovitosti posvuda oko mene. I, šta sam trebao činiti? Da suportiram takve? Da hranim guje u njedrima? I, kojeg li bezobrazluka, još me optužuju za to. Svi. Zašto, dovraga? Je l’ zato što guje u njedrima nisam htio hraniti? Je l’? Ovako je najbolje: meni je dobro, a nije loše ni onima koje sam obespravio i indirektno u bijeli svijet protjerao. Vidim ih ponekad kad dođu u Tuzlu. Na Panonskim jezerima najčešće. I dalje me mrze, a meni, opet, nekako toplo oko srca: vedri su, solventni, njegovani i, zanimljivo, opušteni. Neka, Lijepo. Zahvalnost ne očekujem. Zasad.
Jesen je. Oktobar. Rano se smrkava. “Hladnjikavo je na balkonu”, tiho izusti Progonitelj, uđe u dnevnu sobu koja je istodobno i radna, sjede za sto, zapali cigaretu, odbi dva-tri dima i užasnutim pogledom zagleda se u papir ispred sebe.
Bijel, bjelcat.
Prazan.
