Izvjesni poznanik, na ulici, dok snijeg pada kao da nikad padao nije, zaustavlja me i počinje pričati o knjizi na kojoj trenutno radi, zažareno, emfatično, vidno zadovoljan dosad urađenim poslom, a, jasno to uočavam dok vehementno gestikulira i unoseći mi se u lice naglašava ključne riječi, više od same knjige zadovoljniji je sobom, kao uspješnim, značajnim autorom, kako je to, na slogove razlažući, naglasio nekoliko puta.

Dok priča, i slušam ga i ne slušam. Što zbog njegove šuplje priče, što zbog bolova u leđima koji me, u nepravilnim vremenskim razmacima, podmuklo spopadaju svake zime.

Dakle, i slušam ga i ne slušam, u leđima mi doslovno sijeva, hvatam i shvatam svaku treću izgovorenu mu riječ i pitam se zbog čega mi to priča, šta želi od mene, šta očekuje (dobro, očekuje pohvale, to je jasno, no njegov žestoki istup nije mi baš najjasniji), tim prije jer uopće ne pišem, a i on to zna, više od deset godina ništa nisam napisao, pa samim tim niti objavio, a nemam ni namjeru.

Da, zaista, zašto mi tako zažareno priča o tome? I šta vidi u meni? Zahvalnog sagovornika ili, tačnije, slušatelja? Kompetentnu osobu? Trezvenog kritika ili, makar, opservatora? Ili, možda, a, okreni-obrni, bit će da je to, zapravo to jeste to, dobru vilu iliti vilenjaka koji će, dakako, lijepim, pažljivo probranim riječima, još snažnije nahajcati njegov, evidentno, pomahnitalo rasplamsani ego.

No, takvo šta napamet mi ne pada. Šutim. On, pak, bolan izraz na mom licu ne primjećuje ili, naprosto, nije ga briga, te, valjda ohrabren mojom šutnjom, a i pažnjom koju je pogrešno protumačio, nastavi, učini mi se, šupljirati još žešće.

Na koncu, kako se njegovoj priči kraj ni u naznakama nazirao nije, pružih mu ruku, poželjeh sreću i uspjeh njegovoj knjizi, rekoh da bih trebao poći i pođoh, a on me pogleda i zgranuto i uvrijeđeno.

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na obrazu, bradi ili čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Da se iščitati na njihovim licima da su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas šutke čekaju ovdje – zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku.

Nasuprot mene, prekriženih nogu, sjedi crnokosa djevojka zagledana u telefon s povremenim blagim poluosmijehom na, da se to vidjeti, nimalo zabrinutom licu. Pacijent nije, čeka nekoga. Odjednom, diže pogled i ispitivački se zagleda u mene. Kratko je pogledah i okrenuh glavu.

– Oprostite, Vi ste pisac i novinar, je li tako – upita nespretno.

– Da, znam ponekad i to biti.

– Vi se šalite!? Ne, ozbiljno, čitala sam Vaše tekstove i dopadaju mi se.

– To je lijepo.

– Znate, i ja pomalo pišem.

– I to je lijepo.

– Pišem isključivo poeziju. Zanima li Vas kako ja razumijevam poeziju?

– Naravno. Slušam.

– Kao miran, tih i sabran govor.

– To je krasan sublimat poetskog iskaza, ali nije tvoj, “pozajmljen” je.

– Dobro, priznajem, nije moj, ali tako nastojim pisati. Ako smijem biti toliko slobodna, mogu li Vam... – zausti i u isti mah od duhana prozukao ženski glas prozva moje ime.

Ulazim u ordinaciju. Doktorica me ljubazno dočekuje i nudi da sjednem.

– Šta se zbiva, Ibrahimoviću? Opet leđa?

– Da, ali, prije svega, htio bih Vas nešto pitati.

– Izvolite!

– Pišete li nešto?

– Kako to mislite?

– Oprostite, nisam bio određen. Pišete li književne tekstove?

– Ne.

– Odlično. Hvala Vam. Još jedan pisac bi me dokusurio.

– Ne zamjerite, ali ja Vas zaista ne razumijem!

– Nebitno. Duga priča. A sad, ako se slažete, možemo početi s pregledom.

– Uredu. Počinjemo. Recite!?