Igrom slučaja ili stjecajem nesretno-sretnih okolnosti, a ja bih rekao Božijim određenjem, moj bliski rođak A. I. ljeta 1914. godine nije otišao na srbijanski front.

Na vježbalištu u Brčkom dva-tri dana prije odlaska na Drinu, u rat koji je već počeo, upucao ga je u stomak neki bilmez, Slavonac, Šiber se zvao. Igrao se napunjenom puškom, kao šaleći se ciljao u A. I., opalio i prosvirao mu tane kroz želudac. Šibera su odveli i zatvorili, a mog rođaka prebacili u vojnu bolnicu, izvadili metak, obradili i zašili ranu te smjestili u veliku, improviziranu bolničku prostoriju prepunu na Drini ranjenih vojnika.

Prvih dana bio je u polusvjesnom stanju i tek katkad, na trenutak, osjećao na svom tijelu nečije ruke, nježne i tople, i čuo glasove, muške glasove, duboke, nerazgovijetne, i jezive urlike koji su izvirali odasvud – iz zidova, stropa, njega samoga. Ljekari su, obilazeći ga, sumnjičavo odmahivali glavom.

U međuvremenu njegova 1. pješadijska bosanska regimenta desetkovana je u prvom pokušaju forsiranja Drine. Dobro pripremljeni i organizirani, Srbi su pružili neočekivano snažan otpor. I to toliko snažan da su obezglavljeni austrougarski zapovjednici naredili hitno povlačenje i pregrupisavanje. Ali prekasno.

Srbijanska je artiljerija neštedimice bljuvala vatru na neprijateljske položaje, leševi su plutali Drinom, teški ranjenici umirali su uslijed nedostatne ili nikakve liječničke skrbi, izmasakrirani vojnici, ako je to bilo moguće, sahranjivani ondje gdje su i poginuli, bez imena i obilježja. Među njima je bio i onaj Slavonac, Šiber. Njega, pričalo se u mojoj porodici, nisu ni sahranili. Nisu imali šta sahraniti – izravno je pogođen projektilom i raskomadan. Ostala je samo oštećena puška i nagorjela čizma. To su, navodno, i pokopali.

Nekoliko dana nakon ranjavanja, A. I. dolazi k svijesti. Traži vode, ali ne daju mu je. Kljukaju ga nekom žutom kašom i suhim šljivama. A. I. bljuje kašu, psuje, bjesni, raspomamljeno viče da je žedan, da umire od žeđi, prijeti da će sve pobiti, zapaliti.

Ali sestre mu samo vlažnom maramicom kvase ispucale usne, smiruju ga i umilno šapuću da se strpi još malo, do sutra ili prekosutra, vodu sada nipošto ne smije piti, ubila bi ga, a rana iznenađujuće brzo zacjeljuje. Bit će vode, bit će, šapuću umirujuće i kvase usne.

Na krevetu do njegovog ležao je mlad čovjek, sitan, mršav, blijed, dječačkog izgleda, ranjen u obje noge.

– Kako si, dijete – upita ga A. I. hrapavim glasom.

– Bolje. A ti?

– Ma džaba ti sve, da je meni vode, umirem od žeđi.

– Ne smiješ. Čuo si šta ti je sestra rekla.

– Jesam, jesam... Odakle si?

– Iz Gradačca.

– Lijepa čaršija. Nego, da te pitam, jesi li pismen, znaš li latinska pismena?

– Znam.

– Pa, bi li, dina ti, i meni koje to pismeno pokaz'o, ženi pismo da napišem, da ovi što vojnicima pisma pišu ne slušaju ono što nije za svačije uši? Bi li? Hoćeš li?

– Hoću, drage volje.

I počeli su. Svakog dana, na nekakvoj ploči, ugljenom pisaljkom, pisao je i učio A. I. po tri slova, štampana i pisana. Učio je brzo i lahko, savladavao slovo po slovo, ispisivao kratke riječi, bezbroj puta brisao ploču i pisao ih ponovo, naglas nabrajao sve znane mu riječi koje počinju već naučenim početnim slovom, radovao se poput djeteta i uviđao da su ta njemu tako dragocjena pismena oduvijek bila tu, nadohvat ruke, trebalo je tek pružiti ruku i uzeti ih; da je ustvari tako u svemu – sve je tu negdje, u nama ili oko nas, potrebno je samo željeti, potruditi se, pružiti ruku i dohvatiti nebrojene neznane nam blagodati iz Božijeg obilja.

Eto, tako se opismenio moj rođak A. I., a u potonjim godinama, kao pasionirani bibliofil, formirao zamašnu biblioteku koje, nažalost, više nema.

Cijeneći knjigu i kulturu općenito, a vidjevši u tome odličan odbrambeni mehanizam od utjecaja problematičnog okruženja u kojem smo odrastali, moj je rahmetli otac često pričao ovu priču i nas djecu, njegovu djecu, podsticao da vrijedno učimo i što više čitamo.

I učili smo. I čitali. I završavali visoke škole. I stasali, nadam se, u dobre ljude.

Ipak, i dan-danas, kad god mojom ulicom projuri pored mene skupocjeni automobil i u njemu osioni lik s pet-šest razreda osnovne škole, zapitam se koliko je i da li je uopće moj otac bio upravu. I vazda sebi odgovorim: da, jeste, u potpunosti.

Stoga, opismenimo se, ljudi, krajnje je vrijeme, pod nogama nam gori.