Hadžiju Mustafu Terzića, mujezina i drugog imama u mojoj mahalskoj džamiji, čovjeka vedrog, nenametljivog i u svakom smislu odmjerenog, upoznao sam prije dvadesetak godina, brzo se zbližio s njim (obojica smo knjigoljupci, pa je zbližavanje bilo neminovno) te najčešće poslije džume, za lijepih dana u džamijskom haremu ispod stabla lipe, a zimi u imamskoj sobi ili u mektebu u suterenu, nebrojeno puta ulazio u duge, opuštajuće i, najdraže mi od svega, plodonosne razgovore. Helem, postali smo i ostali prijatelji, bliski, istinski.

Tokom godina, nenapadno i bez hiće, otvarali smo se jedan drugom, povjeravali, otključavali jednu po jednu brižljivo ušuškane nutarnje sehare, vadili iz njih štošta, pa i tajne, tajne koje se otkrivaju rijetkima, pažljivo odabranima, onima koji obznanjeno im tajnovito saznanje mogu i znaju shvatiti, jasno sagledati i, najvažnije, čvrsto pod jezikom sačuvati.

No, a ima tome više od dvije godine, za jednog od razgovora poslije akšama u imamskoj sobi, hadžija nenadano, iz meni do tada neznane nutarnje sehare, vadi poveliku tajnu, do tog trenutka nikom izrečenu, a koja me je zaista jako iznenadila. Ipak, prije toga, a valjda s namjerom da me pripremi, psihološki relaksira za „udar“ koji slijedi, počeo je s općim mjestima, izokola:

„Jučer sam nekim ljudima pričao o tebi. Zapravo, nisam im pričao nego sam im se baš onako svojski nagovorio. Kad sam ih vidio, a bolje bi bilo da nisam, morao sam tako istupiti.“

„Da čujem! Ko i šta?“

„Nebitno, ne bih sad da ih 'kupam', ali znam da su ti pravili spletke i učinili ogromnu nepravdu. Morao sam im to reći.“

„E, moj hadžija, mnogo je takvih, previše, ni broja im ne znam, puna ih je Tuzla, izviruju iza svakog ćoška. Osim toga, završili su svoj posao, uspješno, sretni su i zadovoljni, pa nije bilo potrebe za takvom tvojom reakcijom, samo si se bespotrebno uzrujao. A i njih. Trebao si ih ostaviti na miru, zaslužili su predah, danonoćno su, srca slatka, iz sve snage spletkarili. Ali, dobro, omaklo ti se, dešava se, živ si čovjek.“

„Jesam li pogriješio? Ljutiš li se?“

„Ni najmanje. Založio se za mene, pa makar uzalud. Cijenim to. Hvala ti.“

„Ti si se, ono, bavio sportom, igrao si košarku?“

„Da.“

„A muzika? Čuo sam da si svirao gitaru. Jesi li?“

„Da, jesam.“

„Je li to išli paraleno ili...?“

„Davno je to bilo, kao u nekom drugom životu i ne znam šta bi se tu...“

„Znaš li ko je Vladimir Grujić?“

„Ne.“

„Ni ja.“

„Hadžija, oprosti, ali pomalo si mi, tako, čudan. Je li se desilo nešto?“

„Ne, sve je uredu, nego je taj neki Grujić navodni autor teksta za pjesmu Dajte mi utjehu. Poznata ti je ta pjesma?“

„Da, Šaban Šaulić ju je otpjevao.“

„Ja sam autor tog teksta, a i bazičnu melodiju sam osmislio.“

???

„Stani, stani, ne čudi se, slušaj! Šaulić je tu pjesmu snimio 1969. godine, tad je počinjao, to mu je, ako se ne varam, prva snimljena ploča, originalno se zvala Utjeha, pa ju je neko, vjerovatno Šaulić, preimenovao u Dajte mi utjehu. Povezao nas je moj kolega s posla, neki Mihajlović. Poznavao je Šabana, pričao mu o meni, rekao da sam darovit, da pišem dobre, pjevljive pjesme, on se, opet, zainteresirao, javio mi se, susreli smo se u Šapcu, u to vrijeme radio sam u Šapcu kao građevinac, pročitao je moje pjesme, ne sjećam se koliko ih je bilo, dopala mu se Utjeha, rekao mi je da je kao da je pisana za njega, dao sam mu pjesmu, onako, kao kad nekog ponudiš cigaretom, bez ikakve naknade, bez potpisanog ugovora, ama džab-džabahte, novac mi, koliko god to čudno zvučalo, zaista nije bio bitan... Eto, tako je to bilo.“

„Šaulić je tu pjesmu otpjevao na ijekavici. Je li on to želio ili si na tome insistirao?“

„Ma, nisam ja ni na čemu insistirao. Vidi! Šaban je u to vrijeme govorio ijekavicom, s jakim bosanskim akcentom, rani period života, on mi je to rekao, proveo je u Bosni, u Bijeljini, čini mi se; dakle, otpjevao je pjesmu jezikom kojim je govorio, a kasnije, odnosno nakon te prve ploče, prelazi na ekavicu. Nego, možda nisi znao, ta se singl-ploča prodala u za to vrijeme nevjerovatnih, rekordnih sedam stotina hiljada primjeraka i, naravno, proslavila anonimnog Šabana Šaulića.“

„Lijepo, čestitam. Još samo da si potpisao ugovor, zaštitio tu pjesmu...“

„Shvatam šta mi želiš reći, ali, pusti to, već sam ti rekao da mi novac nije bio bitan i smatram da sam ispravno postupio.“

„Uredu. Nego, ti reče da ti Grujić nije poznat. Jasno mi je da se kao autor teksta neko morao potpisati, jer, eto, ti to nisi htio, ali čudi me da ništa ne znaš o čovjeku koji je, kako kažeš, stavio svoje ime ispod tvoje pjesme. Postoji li tekstopisac Vladimir Grujić? (Da, postoji, provjerio sam istog tog dana, op. a.)“

„Zaista ne znam, a nisam se ni potrudio saznati, ali ovo želim reći, bitno je: od malih nogu odgajan sam u vjeri, otac mi je bio vjerski službenik, a taj svijet, estradni svijet, bio mi je stran, odbojan, u njemu se, sve i da sam htio, nisam mogao ni snaći ni pronaći. Zato sam Šauliću poklonio pjesmu, poželio mu sreću i nikad se ponovo nismo vidjeli. Eh, sad, Grujić... Pravi, lažni... Ne znam, nisam siguran, ali, sve u svemu, nije ni bitno, autorstva sam se odrekao, a Vladimir Grujić, postojao ili ne, legitimni je autor teksta i s tim nemam nikakav problem.“

„Jako si me iznenadio.“

„Znam.“

„O ovome bi trebalo pisati.“

„Pa, piši, samo piši, ionako je odavno sve ispisano.“