Jesen. Oktobar. Predvečerje. Nenadani susret starih prijatelja.
Demir: Depresivan sam. Sve je isto. Decenijama se ništa ne mijenja, a mi...
Adnan: Griješiš. Nije sve isto. Sve je gore i gore. Ono što nam je prije desetak godina izgledalo kao loše, iz današnje vizure, ako isključimo činjenicu da smo se i mi biološki promijenili, uopće nije bilo tako loše, jer…
Nihad: A nije bilo ni korone, ni trećeg svjetskog rata koji je, očito, uveliko počeo.
Demir: Hoćete li dopustiti da završim?
Sadik: Naravno. Izvoli!
Demir: Imam pedeset osam godina. Kao što znate, profesor sam tjelesnog odgoja. U radnoj knjižici imam samo šest godina radnog staža. Djece je sve manje. Posla i ima i nema. Kako za koga. Za mene, eto, nema. Kad ću i kako ću u penziju?
Sadik: To si htio reći?
Demir: Da.
Sadik: Ako ti je penzija jedina briga, blago tebi.
Nihad: To mu i ja stalno govorim, a on ni mukajet. Umjesto da živi ovaj trenutak, jer samo mu ovaj trenutak pripada, neprestano, iz dana u dan, bere brigu kad joj vrijeme nije.
Adnan: Lakše malo, lakše... Demir je zabrinut. To je prirodno, a i osnovano. Šest godina radnog staža nije bogzna šta, a godine prolaze kao mutna rijeka. Nego, de mi reci, onako, kad si zabrinut i depresivan, ima li od toga kakve fajde, progresa i tako to?
Demir: Moja greška. Nisam trebao otvarati priču o tome. Neće se ponoviti.
Nihad: Konačno, hvalim Te, Bože!
Demir: Ja ne mogu više živjeti u Tuzli.
Sadik: Ni ja.
Demir: Pa, šta ćemo?
Sadik: Nastavit ćemo živjeti u Tuzli, u kojoj ne možemo živjeti.
Demir: Logika ti i nije baš...
Adnan: Govori ti da nam je vrijeme iscurilo, da nigdje više nismo prispjeli, da nam se, htjeli-ne htjeli, valja izmiriti s Tuzlom ovakvom kakva jeste. Je li tako, Sadik?
Sadik: Tako je.
Demir: Hm... Meni imputirate kako sam depresivan, a ovo o čemu pričate depresijina je depresija.
Nihad: Niko ti ništa ne imputira. Sam si rekao da si depresivan.
Adnan: Ima jedan lik u Kalesiji. Književnik. Tako se predstavlja. Plaho neobaviješten čovjek. Postave u nekoj selendri tablu krajputašku i pjesmu njegovu na njoj, a on, srce slatko, pojma o tome nema. Nedugo potom, osvane takva tablu u nekoj drugoj selendri, a pjesnik se čudom čudi, nikako mu nije jasno što li su toliko na njegovu pjesmu navalili. Pa Amerika. Da, da, Amerika. Preveli mu istu tu pjesmu u Americi na engleski jezik, bez njegovog znanja, naravno. E, to je prava depresija, dragi si, moj Demire.
Demir: Ništa ja tebe ne razumijem.
Nihad: Govori ti da su nam takvi likovi dohakali. Ništa ne znaju o čorbi koju su svojeručno skuhali. To im je način djelovanja. Je l' sad razumiješ?
Demir: Otprilike. Ali, kakve to veze ima s Tuzlom?
Adnan: Grad u kojem, kako kažeš, ne možeš više živjeti uništili su isti takvi mentalni sklopovi. Progonitelj je također hronično neobaviješten o svemu onome o čemu je, inače, kao vrstan kuhar čorbi, odlično obaviješten.
Sadik: Dosta! Pretjerali ste! Demire, ne brini, bit će i plaća i penzija, Bože zdravlja, a ako i ne bude, mislim plaća i penzija, ono što je tvoje niko ti ne može uzeti, naprosto, zato što je tvoje, od dragog Boga određeno. Jesmo li se razumjeli?
Demir: Jesmo.
Sadik: To je dobro.
Nihad: Demir je upravu. Tuzla je za normalnog čovjeka zaista nepodnošljivo težak grad, a za kreativne ljude pakao.
Adnan: Vidi sad ovog!?
Sadik: Neka, neka! Reci! Slušam!
Nihad: Sve su uništili. Gradski i željeznički saobraćaj je ugašen. Industrija posrće. Sport je na samrti. A ne tako davno, u odnosu na broj stanovnika, Tuzla je bila najsportskiji grad u bivšoj Jugoslaviji. Imali smo četiri košarkaška kluba, odlično organizirana. Imali smo klupskog prvaka Evrope u košarci. O ostalim sportovima da ne govorim. Imali smo sjajan međunarodni festival kratkometražnih i dokumentarnih filmova. Imali smo “Tuzla film”. Imali smo planetarno renomiranu “Galeriju portreta”. Imali smo izdavačke kuće, književne klubove, dinamičnu muzičku scenu, još dinamičniju teatarsku scenu. Imali smo arhitektonski prekrasno ostvarena zdanja, zdanja koja su Tuzlu činila privlačnom. Tuzlu su zvali “mali Graz”. Ništa od svega toga danas nemamo. Barbari su završili svoj barbarski posao. Demire, upravu si, izvini.
Demir: Uredu, prihvaćeno. Nego, ljudi, šta da se radi s Tuzlom.
Nihad: Tuzlu, ovakvu kakva jeste, a nikakva je, nužno treba strpati u kovanim željezom optočeno čekmedže, zakatančiti ga, pohraniti u podrumov podrum, a zatim, makar u našim glavama, u našoj uobrazilji, iskreirati Tuzlu kakva bi trebala i morala biti, Tuzlu koju ćemo voljeti i punog srca joj se i vraćati i obraćati, jer, u suprotnom, dragi moji, pri zdravoj svijesti vam govorim, neće niti može biti dobro. Eto, toliko. A ako neko želi replicirati, bujrum!
Šutimo. Slažemo se.
