Ljeto. August. Godina 2018. Nenajavljeni, s prigodnim hedijama u rukama i kao suza čistim nijetom, moj sin i ja ulazimo u raskošno uređenu avliju bliskog nam rođaka. Razlog? Rodio mu se dugoočekivani unuk. Vidim, kuća je u srazu s avlijom – puca od raskoši. Bljesnu mi kako u takvim kućama, kućama izgrađenim “na ćupriji”, obično, ili čak u pravilu, nikakve sreće nema, ali brzo odagnah nelijepu misao jer trenutak je svečarski i ničim ga ne treba kvariti.

Sin zvoni. Ništa. Ponovo zvoni. Tajac. Zgledamo se, razmjenjujemo neverbalne poruke, dakako, nimalo ugodne – prozori su otvoreni, skupocjeni automobil ispred i sasvim je jasno da su domaćini u kući, a mi nepoželjni.

Sin pokretom glave daje znak da pođemo. Složih se, ali tik prije no što smo napravili prvi korak i napustili avliju, a dobro bi bilo da jesmo, kućna vrata otvara naš rođak – mrzovoljan, neprikladno odjeven te nakon kratke stanke, nadmeno nas gledajući, čime je očito želio pokazati koliko je obradovan našim dolaskom, krajnje nipodaštavajućim tonom upita zašto smo došli nenajavljeni, imamo li kakav telefon i znamo li uopće šta je to telefon (doslovce je ovako rekao, op. a.).

Grub, primitivan ispad i sasvim dovoljan da se, u najboljem slučaju, najboljem po njega, okrenemo i bez riječi udaljimo. Pogledah u sina. Ključa od bijesa. Smirih ga oštrim pogledom. Srećom, shvatio je moju poruku.

Okrećem glavu k rođaku. Gledam u od silnog bonluka osiljenu budalu, ne prepoznajem ga (doduše, ni ranije nije bio bogzna kakav čovjek, ali ovo u šta gledam definitivno je neko drugi, odnosno – “nešto drugo”), s mukom gutam pretešku uvredu, prilazim mu i velim:

– Dobar dan, rođače. Kako si? Neka ti je sretan, zdrav i živ i rod i porod. Zbog toga smo danas ovdje. Izvoli, ovo je za tvog unuka! A što se telefona tiče, da, poznato nam je šta je to telefon, međutim, na naše pozive nisi odgovarao. Ili si možda promijenio broj!? Ili, opet možda, taj broj ne koristiš!?

– Ne, ne koristim, ali to nije izgovor... Dobro, hvala, hvala... Za šta ste – procijedi još mrzovoljnije te nas ponudi da sjednemo za baštenski sto.

– Dvije čaše vode – reče moj promućurni sin, ispravno procijenivši da u rođakovim očima vrijedimo tačno toliko.

Pijemo vodu, razgovaramo iliti pokušavamo razgovarati, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže – preko volje i s neskrivenom namjerom da naglasi moju beznačajnost – pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, groteska je okončana, zahvaljujem mu se na toplom dočeku, pa, sa širokim osmijehom, ko biva šaleći se, širim ruke i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, prilazi, privijam ga u zagrljaj, u snažan stisak i šapućem na uho:

– Niko ti od mojih nije došao zato što dobro znaju kakav si i koliki gad. Znam to i ja, ali, evo, ipak sam tu, zbog djeteta. A šta ti činiš? Ponižavaš nas kao pse. Ovo neću zaboraviti. Ovo se ne može zaboraviti. Nikad. Ništa više nemam s tobom. Završili smo.

Puštam ga iz zagrljaja, blijed je k’o krpa, prestravljeno me gleda, a začuđen je i moj sin koji nestrpljivo čeka na ulici – nikako mu nije jasno zbog čega srdačno grlim septičku jamu u ljudskom obličju.

Izlazim iz avlije. Šutke koračamo ulicom, sin me, vidim to i osjećam, krajičkom oka mjerka, pokušava na mom licu iščitati zašto sam zagrlio sad već bivšeg nam rođaka.

– Zašto si onog idiota zagrlio onako srdačno?! Pa, čovječe, vidio si da nas je svjesno i hinjski ponizio kao šugave pse! A ti ga još i grliš!? Šta je s tobom?! Slušaj! Ne želim tog smrada nikad više vidjeti, a ti kako hoćeš, tvoja stvar – odbrusi žestoko.

– Ma, pusti, neka ga! Nije on tako loš. Danas naprosto nije bio njegov dan. Dešava se. Zadeveran je velikim brigama, u stanju je sužene svijesti, ne zamjeri mu – slagah ne trepnuvši strahujući, i to s dobrim razlogom, da – ponižen, uvrijeđen i vruć k’o ringla – ne napravi krupnu, nepopravljivu stupidariju.

– Koji kreten – prošaputa, a ja, vidjevši da se polahko smiruje, s olakšanjem odahnuh.

– Imam ideju – rekoh. Hajmo mi sad na ručak! Biraj restoran! Takav predah dobro bi mi došao, a, siguran sam, i tebi. I, molim te, ne odbijaj me! Otkako si omatorio, ne sjećam se kad smo zadnji put bili skupa negdje vani. Uostalom, skladne porodične i rodbinske veze dužni smo brižno održavati, zar ne?

On me gleda i smije se. Od muke, ali smije se.

Bilješka o likovima:

Sin – Živi i radi u Ljubljani.

Autor ovog zapisa – Živi u Tuzli. Mnogo čita i pomalo piše.

Rođak – Živi u vikendici na Majevici. Kuću izgrađenu na ćupriji prodao je prije dvije godine.

Zaključak: Sve je na svom mjestu, tačno onako kako treba/mora biti.