Adnan je dobar čovjek.

Dugo se poznajemo, od djetinjstva, a i studirali smo skupa.

Ima tri sina.

Zreli, formirani, porodični ljudi.

Brižljivo ih je odgajao, mudro zapravo: popuštao je kad bi procijenio da u njihovim djetinjim željama i postupcima ozbiljnije opasnosti po njih nema, a zatezao, kruto i bespogovorno, kad bi njegova procjena bila opozitna.

Ljutnje je, naravno, bilo, ali Adnanova je bila zadnja.

Uvijek.

Završili su fakultete, iznimno uspješno.

I počeli se osipati.

Zagreb, Chicago, London...

Adnan i supruga mu ostali su sami u, za njihove potrebe, odveć velikoj kući.

A kako sinovi im ni u primisli nisu imali nakanu vratiti se, prodali su kuću i kupili manji stan u obližnjem novoizgrađenom naselju.

Lakše im je tako, a svakodnevno pentranje uz naše mahalsko brdo i ne fali im baš previše, rekoše kroz smijeh za jednog od naših susreta.

Šutim, šta reći, slažem se.

Adnan je narednog dana došao kod mene.

Htio je razgovarati, posavjetovati se sa mnom.

Pogledah ga ispitivački.

On to osjeti, osmjehnu se, reče da je sve uredu te dodade da je, ustvari, došao povjeriti mi se, jer, kako reče, zbunjuje ga nešto, pa, eto, želi čuti i moje mišljenje.

Odahnuh.

Ponudih ga da sjedne za sto ispod stabla probeharale jabuke.

Donesoh posluženje.

Sjedoh.

– Reci! Slušam.

– Ti znaš da je moj najstariji sin oduvijek bio, tako, čudan!?

– Nije on čudan, egoističan je.

– Ti odmah pravo u glavu...

– Tako treba, tako stari prijatelji razgovaraju. Šta je s njim?

– Vidi...  Kroz sve protekle godine nadao sam se da će se promijeniti, da će uvidjeti koliko griješi, prema sebi prije svega, ali... Ma, šta ja tu okolišam! Evo! Skršio je temeljni princip. Definitivno, bojim se.

– Princip uzajamnosti?

– Da.

– I dalje uzima a ništa ne daje?

– Da, nemilosrdan je. Dođe iz Zagreba dekintiran, naravno, nikad nam ništa ne donese, a ne odlazi dok nas ne opljačka.

– Je li agresivan?

– Nije. Dođe, snuždi se, šuti, a nama je sve jasno. Damo mu pare, katkad i zadnje koje imamo, on uzme lovu bez ikakve grižnje savjesti, smandrlja neko obećanje, kao, vratit će nam duplo, poljubi nas i ode.

– Adnane, on je bolestan čovjek.

– Znam.

– Kako ti mogu pomoći?

– Razgovaraj s njim.

– Ništa od toga. Neće me poslušati.

– Možda hoće.

– Ma kakvi. Rastrošan je, preko svake mjere, okoštala je ta njegova osobina. Ipak, srećom pa nije sklon opijatima. Nego, jesi li mu pojasnio šta je princip uzajamnosti?

– Naravno. Baš sam naveo primjer jabuke. Kažem, vidi! Posadiš mladicu jabuke i ona raste, raste, raste... U jednom trenutku počinje davati plodove. Ti ih bereš. Naredne godine isto tako. Treće godine... E, treće godine, dijete moje, na stablu svega nekoliko plodova, sitnih, kržljavih... Šta je sad ovo, pitaš se? Pa, pobunila se jabuka, eto šta je. I? Šta ti poručuje? Evo, ovo ti poručuje: okopaj me oko korijena i nahrani me, oštricaj moje grane da prodišem, okreči me i zaštiti od napasnika... I, rekoh mu, ako to uradiš, a moraš jer, da bi dobio, moraš davati, eto naredne godine obilja jabuka. To je, rekoh, princip uzajamnosti i, ako ga ne poštuješ, u velikom si problemu, jer samo tako sve funkcionira kako treba, tako i nikako drukčije, i u nama i oko nas.

– I? Šta on?

– Ništa, šuti i gleda me. I sad on meni pogledom poručuje: budalo matora, ćaći svom pričaj o principu uzajamnosti, ja sam po pare došao, a ne da bih slušao tvoja blebetanja.

– Ne bih mu bio u koži.

– Ni ja.

– Vidi, ovo je jednostavno riješiti.

– Kako?

Budi brutalan prema njemu tačno onoliko koliko je on brutalan prema tebi. Svjestan sam težine ovih riječi, ali izbora nemaš. Osim toga, a budući da, očito, samo taj jezik razumije, možda ga, uz Božiju pomoć, takav tvoj stav dozove pameti. Možeš li to?

– I mogu i hoću. Sahranit će me, nastavi li ovako.

– Čuvaj se, moj Adnane.

– Hoću.