Bila je jedna od poratnih godina. Prva, čini mi se. Da, prva. Prolazim gradom. Zastajkujem, gledam. Sve je još svježe, svuda naokolo nebrojeni ožiljci na tijelu izranjavanog grada. Smrkavalo se. Sivo i jako hladno januarsko predvečerje gasilo je još jedan dan, bezličan, nikakav, uludo protraćen u potrazi za bilo kakvim poslom. Dok koračam ka kući, razmišljam kako su me nekad ovakva predvečerja, tiha i pusta, prožimala začudno oprečnom nutarnjom mješavinom sjete, ushita i snažnog poriva da pišem, bilo šta, bilo o čemu. A sad... Sad ništa. Ni sjete ni ushita, samo snažna želja da čim prije stignem kući, a razlog je prozaičan i s pisanjem nikakve veze nema – hladno mi je, drhtim od ledene studeni.

Prolazeći kroz Klostersku ulicu, pažnju mi privuče plakat na kojem je pisalo: Književno veče s A. N. – promocija knjige Traganja. Promotori: taj i taj, ovaj i onaj i svi redom književnici, a nisu. Nešto ranije, u izvjesnoj štampariji kamo sam nekim poslom ili potrebom navratio, došla mi je do ruku N. knjiga, ova ista, pod imenom Traganja. U dokolici, dok sam čekao nekog, pročitao sam, onako snogu, desetak stranica iznimno lošeg proznog teksta pretrpanog pretencioznim mudroserskim infantilijama, no, ipak, ono što me je ponukalo da zastanem i pažljivo iščitam promotivni plakat bila je odrednica – književnik uz ime i prezime promotora ove knjige. Dakle – razmišljam dok gledam u imena promotora – razum pita: Ako danju radiš kao pravnik i živiš od toga, a noću pišeš škrabotine “za svoju dušu” koje katkad objaviš i niko ih ne čita, šta si onda? Jesi li ono što jesi ili ono što misliš da bi trebao biti? A, koliko znam, a znam, promotori N. knjige dobro su uhljebljeni pravnici, ekonomisti, inžinjeri... Riječju, pisci-rekreativci. I, očito nezadovoljni ili čak frustrirani onim što jesu, eto, pa makar i nazor, nastoje biti ono što naprosto nisu – književnici.

Još jednom pogledah u plakat, kiselkasto se osmjehnuh, od muke valjda, gurnuh promrzle ruke dublje u džepove i nastavih dalje.

– Eh, dobro si! Zvao je D. – reče A. kad uđoh u kuću.

– Koji D.?

– Kako koji? Onaj D., tvoj prijatelj, onaj koji je, kad se moglo, a njemu se moglo, na vrijeme šmugnuo u Montreal. Kaže, javit će se za pola sata.

– Zamjeraš mi nešto?

– Baš ništa. Biti žena sjajnog spisatelja velika je čast i privilegija. Mnoge žene o tome mogu samo sanjati, a meni se, eto, taj san ostvario.

– Sarkastična si.

– Pa, dobro, jesam malo, ali bio sjajan spisatelj ili ne, bio lovator ili ne, ti si moje sve, nikom te ne bih dala. Eh, sad će i kahva, pa ćeš mi polahko, od riječi do riječi, ispričati gdje si i od koga danas uzalud tražio posao.

– A ti to znaš? Vidovita si?

– Molim te, ne potcjenjuj me, sve ti na licu piše!

I, zaista, javi se D. iz dalekog Montreala. Zahvaljujući tzv. mješovitom braku, a takvi bračni parovi bili su privilegirani i relativno lahko (dakako, svojevoljno, bez ikakve prisile) napuštali Tuzlu, odlazi s porodicom u Kanadu, nekako sredinom rata.

Osjećam, uzbuđen je. Postavio bi hiljadu pitanja, ali prvo ispucava ona kurtoazna: kako smo, kako su nam djeca, šta radimo, a potom prazni šaržer znatiželje i raspituje se za zajedničke nam prijatelje: ko je tu, ko nije, ko je ovo, ono... Slušam i kako predlaže da dođemo u Montreal, ali, šutim, ne prekidam ga. Veli, poslat će nam novac za put, pismo garancije i formulare koje trebamo popuniti i poslati poštom u Beč, u Ambasadu Kanade ili konzulat, ne sjećam se tačno. Pa, nastavlja dalje, valja nam sačekati njihov odgovor, pa, ako sve bude uredu, otići u Beč na intervju, pa ponovo sačekati njihov odgovor, pa... Puče veza. Nije se ponovo javio. Ode i D. i Beč i Montreal.

U D. dobre namjere nisam sumnjao, ali, premda sam za odlazak imao više no osnovane razloge, iz Tuzle mi se, barem u to vrijeme, zaista nikud nije išlo, a A. o D. prijedlogu ništa nisam rekao – navaljivala bi kao osica na mene, zasipala me mnoštvom argumenata, logičnih, realnih, zasigurno i spočitavala štošta, pa bih na koncu, htio – ne htio, morao popustiti.

Međutim, koncem iste godine, a nakon duge i ustrajne borbe, dobio sam odlično plaćen posao u jednom velikom i dobro mi znanom evropskom gradu, gradu u kojem sam sredinom osamdesetih godina boravio, proveo dio mladosti, gradu koji me je u znatnoj mjeri formatirao, podučio mnogo čemu. Bio sam zadovoljan što mu se ponovo vraćam. Tek kad sam s firmom dogovorio sve detalje, prošao kroz papirologiju i potpisao ugovor, jednogodišnji, obavijestio sam ženu o tome.

– Eto, napokon smo izašli iz začaranog kruga. Izgleda da ipak sve dođe na svoje, prije ili poslije – reče A. kad sam joj saopćio da putujemo.

Šutio sam. A stoga što nisam baš uvjeren da u ovoj dionici naše sveukupne egzistencije, dionici koja se životom zove, prije ili poslije sve dođe na svoje (ako je to smrt, onda uredu), ali u našem slučaju i tom prigodom, makar nakratko, zaista jeste tako bilo.

Helem, kako god, spakirali smo se i otišli, tiho, pretiho. S nekoliko kofera i bez osvrtanja.