Godina je 1984. Kasna ljetna noć. Otac i ja sjedimo na terasi. Šutimo. Pušimo. Katkad mahinalno prelazim rukom preko obrijane glave. Pet-šest dana ranije vratio sam se iz vojske, nakon petnaest mjeseci besmislenog robijanja. Ništa bitno nisam naučio u toj prokletoj vojsci, premda sam bio desetar. Niti sam to želio. Nisam htio ništa učiti od onih čija je svaka treća riječ bila bogohulna, od onih koji su me tjerali da jedem krmetinu, od onih koji su me, upravo zbog odbijanja žderanja krmetine, kažnjavali kad im se htjelo i kako im se prohtjelo.

Ishod? Preobrazili su me ti idioti u ekstremno nediscipliniranog vojnika. Klasični princip opruge: koliki pritisak, toliki i otpor. Naravno, u neka doba shvatili su šta su napravili, pa su počeli ophoditi se prema meni nešto popustljivije. Prekasno. Nastavio sam izvrdavati desetarske obaveze i bježati iz kasarne u grad. Svakodnevno. Nisam bio problematičan. Išao sam u kino, pozorište, duge šetnje...

No, ovdje bih se zaustavio, osim, možda, još i to da su pogani smradovi, u nastupu impotentne osvetoljubivosti, svega pola sata prije mog zvaničnog otpusta iz vojske, ušli u kantinu u kojoj sam sjedio i rekli, tačnije naredili, da moram obrijati glavu do gole kože. Svjestan s kim imam posla, nisam pružao ni najmanji otpor, štaviše, pohvalio sam njihovu umobolnu inicijativu, što ih je, naravno, dodatno razbjesnilo, ali to je već neka druga priča.

Dakle, sjedimo rahmetli otac i ja na terasi, šutimo, pušimo i slušamo disonantno oglašavanje zrikavaca, mužjački ljubavni zov, a nauka ga, ako se ne varam, naziva stridulacijom.

U jednom trenutku, a i sebe sam iznenadio takvim pitanjem, upitah ga da li je njegov otac a moj djed Jusuf zaista bio derviš.

Prodorno me pogleda. Ispitivački.

Othuknu duboko, kao da sam takvim pitanjem aktivirao nešto iznimno čeznutljivo u njemu, ugasi cigaretu, zapali novu i ispriča kratku crticu o djedu Jusufu, crticu koju ću mnogo godina kasnije razraditi, proširiti i uobličiti u književni tekst, u kratki roman pod nazivom Ruski dnevnik.

Evo tog očevog kratkog fragmenta istrgnutog iz radne verzije teksta. Zbog čega fragment iz radne verzije teksta? Zato što je sirov, spontan, ispisan u dahu, stilsko-estetski neizbrušen i, kao takav, jako mi drag. Naprosto, prirodan je, poput ugodnog, neusiljenog razgovora.

“U Tuzli, a kasnije u Koraju, proživjet će Jusuf s Hanifom još gotovo pola stoljeća, u trpeljivom braku, bez ljubavi, nježnosti i mnogo priče. U za majčinstvo poodmaklim godinama, četrdeset joj je tad bilo, rodit će mu Hanifa još jednog sina, mog oca Ismeta, i to dijete, taj porodični ‘isprdak’ (za koje vele da im je sreća osobito sklona), bit će obasuto neizmjernom ljubavlju, Jusufovom ponajviše.

Jusuf će mu dopuštati ono što ostaloj djeci nikad ne bi, Hanifa će samo odmahivati glavom i zvocati kako stari ‘pere pamet’ zbog ‘ruske kucanije’, kako je sarkastično nazivala njegovu vezu s Farideh (djed je, tokom Velikog rata, tri godine bio u ruskom zarobljeništvu, negdje u Besarabiji, i, navodno, a što, opet, dosta govori o naravi njegovog zatočeništva, bio u braku s izvjesnom Tatarkom Farideh, te je, opet navodno, s njom imao sina, op. a.).

I nije bila daleko od istine. Jusufa je izjedala grižnja savjesti zbog neiskazane očinske ljubavi prema djetetu koje je imao s Farideh, pa je ‘prao pamet’ silnom ljubavlju prema Ismetu, dovoljnom za dvoje djece.

Sve do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća, kad je zašao u pozne godine, onemoćao i zatvorio se u kuću, Jusuf je svakog mjeseca odlazio u Sarajevo ili Travnik, ‘nekim poslom’, kako je znao reći, i ostajao ondje nekoliko dana.

Hanifa, već svikla na njegova stalna izbivanja, nije mu predbacivala zbog toga, a djeca su se radovala očevom odlasku, dolasku još više: donosio bi razne knjige, sivosmeđu halvu kakve u Tuzli nije bilo, katkad i indijsku svilu za Hanifu i kćerke...

S puta se vraćao šutljiv i zamišljen i takav ostajao danima.

Šuškalo se – a takve je vijesti širila, ko bi drugi do beskrajno radoznala strina Zarifa – da odlazi u tekiju, druži se s dervišima i čini zikrullah, što Jusuf, do koga su takva šuškanja dopirala, nikad izrijekom nije potvrdio, ali ni negirao, tek bi nehajno odmahnuo rukom i, ne obraćajući se nikom određenom, tiho izustio: ‘Jah! Besposlene glave besposlicu traže.’

Sva isprazna naklapanja time bi za njega bila završena.

Ipak, na poleđini jedne od svojih bilježnica, krupnim, neispisanim slovima, ostavio je, možda i svjesno, jasan trag:

‘O, slugo tijela, koliko ćeš se truditi da mu služiš?

Zar tražiš zaradu ondje gdje je gubitak?

Ti pristupi svojoj duši i usavrši njene vrline,

jer ti si čovjek zbog duše, a ne zbog tijela.’

Na drugi i pravedniji svijet Jusuf je otputovao početkom ljeta 1969. godine.

Krenuo je u džamiju, okliznuo se na stepenicama, pao i ispustio dušu.

Otac je pričao da nena Hanifa, koja će otputovati šest mjeseci poslije, nije zaplakala, samo je kršila ruke i rekla: ‘Eto šta je Božiji emer. Predever'o je ratove, ranjavanja i svakakve taksirate, a smandrlja se niz basamake i izgubi glavu.’

Otac je također pričao da su na Jusufovoj dženazi bili neki ljudi u crno odjeveni, njemu nepoznati – gledali su u mezar i tiho huktali.

Nikad prije i nikad poslije nije ih vidio.”