Poodavno, godinu ne pamtim, u žurbi pred prolom oblaka čije sam prve kapi osjećao na tjemenu, ulazim u stolarsku radnju mog dragog prijatelja R. (preselio je prošle godine, a, kako nasljednika nije imao, radnja zjapi prazna, zakatančena) i zatičem starog majstora kako čita knjigu. Znam i koju: Bulgakov, Majstor i Margarita. Poklonio sam mu tu knjigu nekoliko mjeseci ranije i od tada, po ko zna koji put, neprestano je čita. Pozdravljam ga, a on mi žustrim pokretom ruke – kao da želi reći da sam došao u pravi čas – sugerira da naglas namjerava pročitati fragment koji mu se dopao i podijeliti ga sa mnom. I čita:

„Usnila je Margarita nepoznati joj predio – beznadan, tmuran, pod namrgođenim nebom ranog proljeća. Usnila je sivo nebo po kome promiču paperjasti oblačići, a pod njima nijemo leti jato gačaca. Nekakav jadni mostić. Pod njim mutna proljetna rječica, tužno, osiromašeno, polugolo drveće, usamljena jasika, a nešto dalje – među drvećem, iza neke bašte – brvnara, ili posebna ljetna kuhinja, ili kupatilo, đavo će ga sam znati šta. Unaokolo sve nekako mrtvo, i do te mjere turobno, da čovjeka nekako stalno nešto vuče da se objesi o onu jasiku tamo, kraj mostića. Ni daška vjetra, ni oblak da se pomjeri, nigdje ni žive duše. Pravi pakao za čovjeka.“

- I? Šta kažeš – veli.

- Znam šta ti hoćeš da kažeš.

- Pucaj! Hajde! Šta?

- Da je taj fragment vjerna fotografija stanja u kojem jesmo, da je u suglasju sa sentencom: „Ko je vidio sadašnjost, vidio je i prošlost i budućnost“, da je u svojoj supstancijalnosti, kroz stoljeća i milenije, čovjek uvijek isti, isti u od Boga određenoj sveukupnosti, da je, zapravo, uvijek bilo sve isto, a mijenjala su se samo lica, poput glumaca u istoj predstavi, na istoj bezvremenoj pozornici, pa, prema tome, ni mi ne živimo ništa suštinski novo, ama baš ništa, jer tu suštinsku istost, istost koja se prolaznim bitisanjem zove, vidjele su, doživjele i proživjele nebrojene generacije prije nas. Eto, to je to.

- Ti to nešto naširoko, profesorski, ali, dobro, to je tvoj stav, poštujem. Ipak, nije baš tako, a reći ću ti i zbog čega. Vidi! Bulgakov u ovom fragmentu opisuje neku pustaru, jadnu, beznadnu. A gdje smo mi? U gradu, usred civilizacije. I šta radimo? Ti, umjesto da si na poslu, sjediš u stolarskoj radnji jer ista ta „civilizacija“ ne dopušta ti da radiš, a ja, budući da ne mogu preživjeti od bijedne penzije, i dalje radim posao ili, bolje rečeno, pokušavam raditi posao za koji objektivno nisam više sposoban. Zašto je to tako? Mora li biti tako? Je li to usud, šta li?

- Usud, usud – govori ulazeći u radnju naš zajednički prijatelj. Obrazovan, stručan, bešćutno prognan iz tuzlanske „civilizacije“ (o Progonitelju sam pisao, ime mu se ne spomenulo, op. a.), povremeno, na tri mjeseca, odlazi u Njemačku, radi teške fizičke poslove, time prehranjuje porodicu i kako-tako održava je na okupu. Dugo se nismo vidjeli, pa je naš susret srdačniji no inače. U međuvremenu, dok je boravio u Njemačkoj, čuli smo od njegovog sina da je nekoj ženi, koja je pokušala utopiti se u rijeci, spasio život. Radoznali R. insistira da čuje tu priču, potanko, do u detalj, a on umorno odmahuje rukom, nije mu do toga. Stari majstor, pak, ne odustaje, uporno insistira, čak ga moli da ispriča šta se i kako desilo.

- Dobro, dobro, reći ću ti. Evo, ovako: dakle, sjedio sam jednog nedjeljnog popodneva na obali Rajne. Ni o čemu nisam razmišljao, tek sam, rasterećujući psihu, valjda, šta znam, poput autiste netremice zurio u ogromnu metalnosivu rijeku. Ipak, krajičkom oka, nedaleko od mene, na brežuljku koji se okomito uzdizao ponad vodotoka, opazio sam ženu odjevenu u crno. Pogledao sam je, a ona istog trenutka zakorači u prazno i buć u rijeku. Skočio sam, potrčao, usput nekako skinuo jaknu i cipele i bacio se u mutnu vodu. Oboje smo imali sreće. Rijeka ju je, odnosno hidropritisak, nakratko izbacila na površinu, nije bila daleko od obale, brzo sam doplivao do nje, jednom rukom obujmio je oko vrata, drugom plivao, uspio uhvatiti se za šipražje i izvući je van. Na obali su bili neki ljudi, ne sjećam se koliko ih je bilo, deset, dvadeset, možda i više, ne znam, nije mi bilo do brojanja, pa, jedan od tih ljudi priskoči i kako to već ide: vještačko disanje, manuelno ispumpavanje vode iz pluća, kašalj, bljuvanje, povraćanje... Preživjela je. Ubrzo su stigla ambulantna kola i policija. Nju odvezoše u bolnicu, mene strpaše u policijski auto, pa u policijsku stanicu na ispitivanje. Nisu povjerovali u moju priču. Tri dana bio sam u pritvoru. Srećom, ljudi koji su bili na obali vidjeli su šta se desilo i tokom istrage svjedočili u moju korist. Potpisao sam izjavu koju sam dao, vratili su mi pasoš i pustili iz pritvora. To je sve.

- Nešto ti to nabrzinu – procijedi nezadovoljno R. - A žena koju si spasio!? Šta je s njom? Jesi li je vidio?

- Nisam.

- A zašto si rekao – usud, usud, kad si ulazio u radnju?

- Zato što njoj nije bilo suđeno da umre, a meni, opet, nije bilo suđeno da završim u zatvoru, mada sumnjam da bi se to desilo. Ali, hajde sad pa znaj kako bi ta žena svjedočila, kakav bi njen iskaz bio da je do procesuiranja ipak došlo. Ukratko, dobro sam prošao.

- Jah, ružnog li vakta. Spasiš insanu život i sretan si ako ne završiš u zatvoru zbog toga – suho zaključi R.

Zašutjeli smo i kroz širom otvorena vrata gledali u od kratkog ali silovitog pljuska osunčani, blještavo čisti pločnik, u pulsirajuću, samozadovoljnu i nama nedostupnu „civilizaciju.“ I to „antifašističku.“