Jesen, prošle godine. Lijep, sunčan oktobarski dan. Na brdu Ilinčica šarenilo prekrasnih katkad i teško spoznatljivih kaleidoskopskih boja. Netremice gledam u spektakularan prizor, dok još mogu, ubrzo ga biti neće. No šarenilo je i oko mene, pa uzimam metlu i metem lišće popadalo po avliji. Svakog dana to radim. Moram. Preskočim li jedan dan, a dešavalo se, hodat ću po tepihu istkanom od najraznobojnijeg lišća. Naizgled sizifovski posao, ali nije. Ubrzo, za koji dan, baš kao ni čudesno lijepog šarenila boja na Ilinčici, svehlog i opalog lišća u mojoj avliji neće biti. Kiše i vjetrovi raspršit će lišće na sve strane, razodjenuti stabla i svu tu čaroliju, u koju, kako rekoh, netremice gledam dok još mogu, dokusurit će ljuta zima i prekriti snijeg.

Završavam posao i gledam na ulicu. Očekivano, nigdje nikog. U susjednoj avliji komšija M. cijepa drva. Drugi je dan kako to radi, a posao nije veliki. Često pravi pauze. Danas, čini mi se, češće nego jučer. Nema snage, potrošen je. M. je demobilizirani pripadnik Armije RBiH i logoraš. Preživljava od mizerne invalidnine, mentalno je jak, ne žali se, ne jadikuje (u jednom od naših razgovora izrekao je bezmalo sufijsku sentencu: “Žalio se ili ne, isto mi je. Pa ako je već tako, a jeste, zašto da se žalim?”), ne traži ništa ni od koga, ali, uslijed tortura kroz koje je prošao u logoru i teškog života koji će uslijediti i potrajati sve do danas, fizički je slab, iznemogao i, premda kalendarski još uvijek relativno mlad, biološki je na staračkoj deredži.

Rado bih mu pomogao, od srca, ali ne smijem, deveram s bolnim leđima. Zna to M., pa mi ne zamjera.

Stoga, u znak svojevrsnog iskupljenja, odnosim mu zdjelu sa smokvama. Doslovno ih je progutao, potom sjeo, izvadio duhankesu, smotao dvije cigarete i ponudio me. Odbio sam, uljudno.

– Hvala ti. Kao da si znao šta mi treba. Iscrpljen sam. Šećer mi je skroz pao – reče.

– Ma ništa. Kakav si sad?

– Odličan.

– Nego – opet će – ove smokve su me podsjetile na nešto. Zanima li te priča o smokvama?

– Naravno.

– Dakle, kad sam bio u logoru, jednog jutra dođe do mene neki tip u civilu i reče da pođem s njim. I pošao sam, a jedva da sam se mogao dići na noge. Dugo smo šutke pješačili meni nepoznatim putevima i stazama. Bio sam siguran da me želi ubiti, ali nisam se plašio. Naprotiv, željno sam to očekivao. Metak u glavu i to je to. Eto oslobođenja. Ali ništa od toga. Kad smo došli do njegove kuće, zapravo velikog imanja, rekao mi je da ću kopati temelje za izgradnju štale. Dao mi je alat i otišao. Bio sam užasno gladan. Osvrtao sam se naokolo tražeći bilo šta za jelo. Ništa. Međutim, pedesetak metara dalje, uz jednu od pomoćnih zgrada, ugledao sam neveliko stablo smokve, prepuno plodova. Mislio sam da mi se priviđa, jer otkud smokva u našim krajevima, ali kad sam prišao bliže, vidim, stvarno smokva, lopindža, ista k’o u Dalmaciji ili Hercegovini. I obrstim je, skoro sve pojedem. Malo iza toga, eto tog tipa, nosi flašu vode. Baci kratak pogled na stablo smokve, priđe i reče:

– Ti, Turčine, obra smokvu?

– Jesam. Bio sam gladan.

– E, neka si! To je tvoja... Kako vi ono kažete?

– Nafaka.

– Tako je. A vidiš kako smo mi dobri prema vama. Pazimo vas, ’ranimo, a vi se okrenuli protiv nas. ’Oćete da nas turčite, da nas nema, da ’odže riču na sve strane, da na srpskoj zemlji pravite džamairiju, a to ne može, neće proći. A, reci mi, ti to sigurno znaš, je l’ se kaže džamairija ili džamahirija?

– Kako god Vama odgovara. Moje je da radim.

– Vidi, vidi! Pa ti si neki pametan Turčin! Sad shvatam zašto su mi tebe preporučili. Nego, slušaj! U logor se nećeš vraćati. Ovdje ćeš ostati. Posla ima mnogo, a kad sve završimo, ideš u razmjenu, ideš kući. Eto, tako. I, za tvoje dobro, nastavi biti pametan! Je li jasno?

– Da.

M., ne dovršivši priču, naglo zašuti, kao da je iz sebe izbacio tačno doziranu količinu unutarnjeg tereta, pa, kako mi je to bilo jasno, zašutio sam i ja te, a da ga ne uvrijedim, ipak prihvatih ponuđenu mi cigaretu i, odbijajući dimove, zagledah se, dok još mogu, u prekrasno šarenilo boja na Ilinčici. Uskoro, za koji dan, neće ih biti.