Na posljednjem zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora (HNS), održanom u subotu 4. februara 2023, predsjednik Glavnog vijeća HNS-a Božo Ljubić iz nekih je razloga izgovore za lošu demografsku sliku Hrvata u Bosni i Hercegovini pronašao u starim kvazihistorijskim navodima „o progonu i prevjeravanju pravoslavnog i tada većinski katoličkog hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini“.

Mediji su izvijestili kako je Ljubić kazao da su prije dolaska Osmanske Države katolici činili 90 posto ukupnog stanovništva u Bosni i Hercegovini. Svoje tvrdnje argumentirao je početnim i završnim rečenicama Povelje Kulina bana i k tomu još da, eto, jedino hrvatski narod slavi 29. august kao dan Ivana Krstitelja. A potom je iznio osobne projekcije kako bi Bosna i Hercegovina izgledala danas: „Da nije bilo progona i prevjeravanja na islam pod otomanskom okupacijom i da nije bilo pravoslavnog doseljavanja, potaknutog različitim razlozima, a opet najčešće od različitih okupatora, danas bi čitava Bosna i Hercegovina bila većinski katolička i hrvatska. Koliko bi nas bilo, 3 ili 30 milijuna, to danas nitko ne može odgovoriti.“

U jednoj od svojih konstatacija Ljubić je naglasio kako bi Mostar bio većinski hrvatski grad u proteklim vremenima da mu nisu pripojena naselja Gornje Drežnice, mahom nastanjena tada Muslimanima, koja su tri puta bliže Jablanici nego Mostaru, a naselje Ljuti Dolac, koje je na cigar hoda od Mostara, općini Široki Brijeg. Tako je, ustvrdio je Ljubić, prije rata Mostar postao većinski muslimanski grad. Treba li to istaknuti, niko od prisutnih na zasjedanju HNS-a nije reagirao na potpune historijske krivotvorine doktora Ljubića.

Historijski dokumenti i arhivska građa pak govore potpuno suprotno. Dakako, šutnja bosanskohercegovačkih historičara ili pak nehtijenje da demantiraju krive navode Boži Ljubiću daju za pravo da sniva snove o davnim vremenima i budućim projekcijama, jer, eto, sve je bilo hrvatsko i treba da bude onako kako je to u svojim Uzarićima snivao doktor Ljubić. A ako ćemo za pravo, i rodno selo doktora Ljubića kod Širokog Brijega nekada je bilo muslimansko. Nedaleko od njih ranije je postojala čak i džamija s munarom.

U kratkom pregledu nama dostupnih historijskih izvora nalazimo podatak da se Uzarići prvi put spominju u izvorima još 1519. godine. U sumarnom defteru Hercegovačkog sandžaka navedeno je da su Uzarići bili u timarskom posjedu imama Jusufa, sin Mašin, u vrijednosti od 1.400 akči. Osim njega, u tom kraju posjed su imale brojne muslimanske ličnosti. Mostarske age i begovi, dalje čitamo u dokumentima,  ondje su izgradili kule. U Uzarićima kule su imali Dadići i Gluhići, u Ljutom Docu Milavići i Šegetale.  U Jarama se nalazila  Karabegova kula, u Čitluku Lakišića, Kajtazova i Muslibegovića kula. U  Borinama u Krivodolu kulu su imali  Oručevići itd. Uz svaku kulu nalazili su se prateći objekti i uz njih se formiralo naselje.

I neki mostarski vakufi imali su posjede u selima zapadne Hercegovine. Iz zakladnice Ćejvan-ćehajine saznajemo da je ovaj vakif zavještao 1554. godine za potrebe svojih zadužbina u Mostaru i Blagaju „sve livade“ u Mostarskom Blatu, koje su zapremale površinu od oko 300 dunuma. Mehmed-beg Karađoz, najveći legator Hercegovine, podigao je prije 1570. godine dva kamena mosta na rijeci Lištici, jedan na Ovojcima u Donjem Polju i drugi kod Širokog Brijega na putu za Uzariće. Isti vakif je zavještao šest vitlova, dvije stupe i dva badnja, „sve pod jednim krovom“ u Knešpolju, nahija Blato i kompleks praznog zemljišta blizu njih. I vakufi Mehmeda kethode (ćehaje) i Baba Bešira iz Mostara imali su također posjede na Mostarskom Blatu.

Džamija u tom dijelu mostarske nahije nalazila se u selu Biogradci. Između Ljubićevog sela Uzarića i Biogradaca nalazi se samo selo Jare. Dokumenti dalje kažu da se ne zna ko je izgradio džamiju i čija je bila zadužbina. Pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu mogli su se vidjeti ostaci njene omeđine zarasle u draču i divlje raslinje. Putopisac Henrik Renner, koji je ovuda proputovao osamdesetih godina 19. stoljeća, piše o ovoj džamiji: „Na južnoj obali Blata stoji još doduše i sada slikovita ruševina jedne džamije, no to je u ovom kraju rijetka pojava, stoje još tri zida i munara prepletena gustim bršljanom, no Muhamedanaca je nestalo. Kažu da ih je u prošlom vijeku bilo mnogo ali su od kuge samrli.“

U još nekoliko dokumenata navodi se da je ovdje 1653/1654. godine imamsku službu vršio Fejzi čelebije Zergerzade (Zlatarević). Iz dostupne arhivske građe proizlazi da je ova džamija sagrađena prije 1653. godine i ona se ubraja među dvadesetak najstarijih islamskih sakralnih spomenika u zapadnoj Hercegovini. Prestala je, po svojoj prilici, služiti svojoj svrsi oko 1815. godine, kada je kuga zadnji put harala u ovom kraju i pomorila njegovo stanovništvo. Zgrada ove džamije bila je upisana u gruntovni uložak katastarske općine Biogradci broj 571/1 i zapremala je površinu od 100 m².

Ovaj vakuf imao je u ovome posjedu još jedan vrt kod džamije zvani „Mećet“, iskrivljeno od mesdžid, koji je upisan u gr. ul. broj 162, kat. čest. 575 i zapremao je površinu od 150 m². Prilikom sastavljanja gruntovnice 1890. godine ovi posjedi su upisani kao vlasništvo Baba Beširove džamije u Mostaru. No, ako danas putem internet-stranice e-grunt.ba pokušate pronaći tu parcelu, neće vam poći za rukom, čestica nije pronađena u bazi podataka. Dakle, džamija, baš kako je po volji doktoru Ljubiću, nikada tu nije ni postojala, kao što ni čuveni Karađoz-beg nije dao sagraditi most na prilazu u Ljubićevo rodno selo Uzariće, jer na web-stranici te lokalne zajednice stoji da je kameni most „Ćupriju“, dimenzija 19 metara dužine, 2,3 metra širine i 1,3 metra dubine ispod mosta, s tri luka, izgrađen početkom 20. stoljeća.

Očigledno je, kako to implicira dr. Ljubić, da je dovoljno pročitati početnu i završnu rečenicu dokumenta kako bismo mogli sagledati sve valjane historijske činjenice. Tako je, jer to tvrdi dr. Ljubić, predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora. I k tomu još ni slučajno ne otvarati opsežnu studiju o srednjovjekovnoj Bosni pokojnog Dubravka Lovrenovića pod nazivom „Na klizištu povijesti“, jer on nikada nije bio dovoljno konstitutivan koliko je to potrebno Hrvatima u Hercegovini. I da, na kraju treba podsjetiti dr. Ljubića da je nauka još tokom proteklog stoljeća jasno definirala ko su bili bosanski bogumili.

Pretpostavke o katoličkom porijeklu bosanskih heretika uvijek su išle u cilju želje da se ovlada bosanskom srednjovjekovnom državom. Argumentacija koju nude zastupnici ove hipoteze skoro da u svim svojim dijelovima potvrđuje konstataciju o nacionalnoj penetraciji i zahtjevu za asimilacijom bosanskih bogumila, i to putem naučnih elaboracija. U kritičkom posmatranju zanimljivo je spomenuti i to da se uglavnom negira i osporava onaj najčvršći dio u djelatnosti bosanskih bogumila, njihovo dualističko porijeklo i utjecaj na srednjovjekovno bosansko društvo. Uglavnom, problemu bosanskih bogumila prilazi se kao posebnom obliku borbe za nacionalne interese, afirmaciju katoličke ili pravoslavne crkve, ali se primjećuje jak i očigledan poriv da se zadovolji forma.

Neargumentirano se, skoro hipotetično, negira inkvizitorska aktivnost pojedinih prosjačkih redova (dominikanaca i franjevaca), zatim stalno uplitanje papa te vrha Katoličke crkve, kao i prisutnost mađarskih kraljeva u razrješenju bosanskih prilika i neprilika.