“Daleko je Blažuj”, reći će lik u kultnom romanu Tuturuza i šeh Meco bošnjačkog književnika Alije Nametka, da bismo u njemu tražili age i čaršilije i profesore jer svega toga ima i u šeheru. Ima i lutija. Malih i velikih, prikrivenih i otkrivenih. Bilo ih je nekada, a ima ih i danas u svim zamislivim bojama. Znao je za njih i Alija Nametak, koji je u svojim djelima volio razgolititi licemjernu čaršiju što mu neke sarajevske porodice do današnjeg dana nisu oprostile.
Nepravedno zapostavljen roman Tuturuza i šeh Meco ustvari je čudesna priča o bošnjačko-muslimanskom Don Kihotu (šeh Meco) i Sančo Panzi (Tuturuza) i njihovim nevjerovatnim avanturama sveudilj Kantona Sarajevo. Svakome su uzeli i udijelili prema zaslugama ili poganluku, rekli bismo, stavši na stranu našeg velikog pisca.
I danas čujemo glasine o prikrivenim lutijama koji su u braku, a postrance dilberišu s muškadijom, usred Sarajeva. O, da, oni su među nama. Nametak piše: “A šta veliš za profesura, ja ti neću tamo. I on ti je lutija, samo što je on oženjen ženom, a nije dilberom. A ženio se da mu se ne bi govorilo ono što jest. Na ženu tovari zlato i drago kamenje kao na katuru da ga ne bi ostavila… Da i ne govorimo o tome poganluku…”
Ova književna humoreska dobra je ilustracija da s naše strane potvrdimo da je lutija bilo i da će ih biti dok je vremena. Uostalom, medijske kampanje koje organizira LGBT pokret ne zaboravljaju da nas na to podsjete. Baš kao i vegetarijanci kad propagiraju new age filozofiju pa istaknu da su Leonardo da Vinci i Albert Einstein mrzili meso i voljeli kupus. No, što ćemo s Hitlerom, to se ne pitaju, jer i on je volio kupus više od batka, ali to ga nije smetalo da spali šest miliona Jevreja. Pa ako niste znali, i Čajkovski je bio lutija, što, naravno, ne mora utjecati na estetsko-muzički doživljaj Labuđeg jezera ili genijalnih simfonija i koncerata za violinu i orkestar.
No, lutija je bio i vođa nacistički jurišnih odreda Ernst Röhm, što, naravno, LGBT-ovci koji na majicama nose lik Che Guevare ne ističu. Doduše, ne znaju ljubitelji istog spola da je taj latinoamerički drumski revolucionar lutije mrzio pa ne samo da ih je proganjao nego ih je zatvarao u konclogore. Ustvari, jedini koji su sistemski progonili homoseksualce bili su nacisti i komunisti, a u novije vrijeme viđali smo i zločince ISIL-a kako bacaju lutije s nebodera.
O potankostima grijeha koji se često pripisuju baletanima ne bismo, jer podrazumijevamo da se kao muslimani pridržavamo šerijata i upute Kur’ana Časnog. No, voljeli bismo još jednom istaknuti da živimo u sekularnoj državi, a ne onoj šerijatskoj, i da bilo kakvo nasilje, pogotovo fizičko, vezano uz “Paradu ponosa” u Sarajevu bit će krajnje kontraproduktivno za same Bošnjake muslimane. Ko se na to odluči, treba znati, učinit će upravo ono što pridonosi organizatorima – provokaciju koja će postati prvorazredni politički slučaj u tzv. regiji. I zato smatramo da je potpuno ignoriranje najbolji odgovor.
Dobar je odgovor bila i mirna porodična šetnja koja je organizirana uoči prve šetnje lutija i njihovih podržavatelja po Sarajevu prije dvije godine, a među kojima je bilo i profesora i političara i ambasadora i umjetnika i čaršilija svake fele. Štaviše, mogli bismo reći da su u duhu bujanja priče o LGBTQ pravima na Zapadu iskorištene sve marketinške cake koje su potrebne za stvaranje jednog pravog lutijskog brenda. Za taj posao dobro plaćeni regionalni servisi i njihove domaće pete kolone na sve strane vrištale su da se na sarajevsku paradu “ima izać’”, ali ne samo to već da je to IN, da je to dio društvenog mainstreama. Ista propagandna matrica je korištena i 2021. u promoviranju „otpora s margine“, što je slogan ovogodišnje parade.
Podržava ih dio političkih elita (Naša stranka, SDP i NiP uz stanovitu pasivnost s margine), podržava ih dio intelektualne elite i međunarodna zajednica, a u većinu medija se upumpavaju financijska sredstva za marketinsku podršku paradi s navodne margine. Koje margine, dakle? Već sada možemo reći da su miljenici i štićenici razmaženog čaršijskog mainstreama.
Heteroseksualna većina na šetnju ne gleda blagonaklono, ali isto tako smatra da ih se ne tiče “ako je to unutar četiri zida” i “ako je privatna stvar”. Uzalud, jer lutijski običaji žele na ulicu, ne žele privatnost, žele prava, žele porodicu i žele djecu. Upravo je tu i crvena linija čiji se prijelaz ne bi smio dopustiti. A treba znati da je to sljedeći krug u širenju LGBT prava.
Kojih prava? Je l’ neko dobio otkaz jer je lutija? Je l’ neko proganjan jer je lutija? Nismo za to čuli. Štaviše, većina ljudi, ako se osvrne, mogla bi na svih 20 prstiju nabrojati i 20 lutija iz svog šireg ili bližeg okruženja. Bili otkriveni ili prikriveni (među kojima su neki i u braku), oni su vazda bili dio društva, a počesto pripadali njegovom višem staležu. Razina njihove socijalizacije u Americi i Švedskoj možda podrazumijeva i to da dvogodišnje dijete bude socijalizirano u lutiju, ali to u Bosni neće proći bez obzira pitate li za mišljenje Bošnjake, Hrvate ili Srbe.
Kad smo već kod ljudskih prava, uskoro počinje nova školska godina. Bošnjačkoj djeci u manjem entitetu i dalje neće biti dozvoljeno da uče na svom bosanskom jeziku. Pojela maca jezik, o tome šute borci za ljudska prava pod duginim svodom. To nije IN, to je nešto “nacionalističko”, za to se neće izać’. Njihovi roditelji nisu lutije i deklariraju se kao Bošnjaci.
Nametkov Tuturuza, kad je umovao, “nije bilo sa oproštenjem, nego baš onako bez dlake na jeziku”, a u našem jeziku lutija je starinski izraz za homoseksualca. Šeh Meco bi to prokomentirao: “Prevladaše nas, zapoganiše nas. Više se ni u Sarajvu ne govori naše starinsko. A i naš svijet su nekakvi majmuni. Čim čuje nešto stranjsko uhvati ko pas muhu.”
