Devedesete godine 20. stoljeća bile su vrlo teške i sudbonosno važne za Bosnu i Hercegovinu i njene građane. Vreli plamenovi nacionalizma iz susjedstva, podržani domaćim nacionalističko-šovinističkim snagama, preko noći su zatamnili bosansko nebo s jasnom namjerom uništavanja i zatiranja hiljadugodišnje bosanske posebnosti. Višestruko nadmoćan agresor, naoružan vojnom opremom JNA te potpomognut stotinama zlikovaca i palikuća, za samo nekoliko sedmica 1992. ovladao je s više od polovine teritorija Bosne i Hercegovine, pritom masovno silujući, protjerivajući i ubijajući civilno stanovništvo nesrpske nacionalnosti, te provodeći dotad neviđen urbicid i kulturocid po bosanskohercegovačkim gradovima i selima. I taman kada se činilo da je Bosna i Hercegovina na koljenima, a njeni građani pred golim nestankom, na bosanskohercegovačke bedeme stale su patriote i u troipogodišnjem odbrambeno-oslobodilačkom ratu odbranile državu i njeno goloruko stanovništvo.
U dugoj koloni od nekoliko hiljada bosanskohercegovačkih mladića, što su u cvijetu mladosti poginuli braneći svoju vjeru, narod i domovinu, bio je i dvadesetjednogodišnji pripadnik 505. viteške brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine Vehudin Veho Alešević.
S kolegama iz srednje škole (u zadnjem redu, treći zdesna)
Vehudin Alešević (sin Hilmije i Đule) rođen je 1974. godine u naselju Aleševići (općina Bužim). Osnovnu školu završio je u Bužimu, a srednju tehničku u Bosanskoj Krupi. Prije rata nije bio zaposlen. Bio je oženjen suprugom Elvirom. Od 15. maja do 29. juna 1994. godine, kao pripadnik VIII klase, odslužio je vojnu obuku u Nastavno-regrutnom centru Koprivna kod Cazina. Nakon toga, stupio je u redove 505. brigade, gdje je ostao sve do pogibije. S pripadnicima svoje klase prve vojne okršaje imao je u septembru 1994. godine, u vrijeme neprijateljske operacije pod nazivom “Breza '94”. Tu je i ranjen, u rejonu Radoča, 12. septembra 1992. godine. U jedanaest mjeseci ratnog puta Vehudin je prošao mnoga ratišta, počev od Radoča, preko Hercegovine i Pjeskara, do Rajnovca, Podzvizda, Vrnograča i Grljevca, gdje je i poginuo u jutarnjim satima 26. maja 1995. godine.
BORAC VESELE NARAVI
O Vehudinu Aleševiću govori njegov saborac Dževad ef. Veladžić, svojevremeno pisar u četi: “Vehudin Alešević Veho, kako smo ga odmilja zvali, bio je kurir u našoj četi koju je vodio Sedo Šekić, a koja je bila u sastavu IV bataljona. Veho je bio mladi vojnik u najljepšim godinama, kojem je uniforma doista lijepo stajala. Mršuljav, lijep, okretan, brz, komunikativan, vesele naravi, kod njega se mogao prepoznati lijep vjerski odgoj, patriotizam i optimizam. Ne sjećam se da sam ga ikad sreo neraspoloženog, da se žali, ili da je bio zabrinut ili tužan. Svi u četi su ga voljeli i rado se družili s njim. Često je spominjao i govorio o svojim prijateljima s kojima se družio prije rata. Koristio je svaku priliku za šalu.”
Po Dževadovim riječima, Veho se u nekoliko situacija istakao i kao vrlo hrabar i odlučan borac. “Jedne prilike kad smo bili na borbenom položaju u Rajnovcu kod Velike Kladuše neki borac 506. kladuške brigade je s PAM-om dejstvovao protiv 'autonomaša'. Ni danas mi nije jasno zašto je taj borac izišao i postavio PAM na brisani prostor bez ikakvog zaklona. Pucao je sve dok ga nisu izranjavali. A onda smo rahmetli Veho i ja po naredbi komandira Sede trebali istrčati na to brdo i brzo uzeti PAM i spasiti ga da ga 'autonomaši' ne unište. I uspjeli smo. Tad sam se uvjerio u Vehinu hrabrost i od tada sam ga još više volio. Nisam ga zaboravio i, kad god se spomene njegovo ime, ja se rado prisjetim mnogih trenutaka i situacija koje smo zajedno proveli”, ističe ef. Veladžić.
Sa zakletve VIII klase u Gornjoj Koprivni kod Cazina
Lijep spomen na Vehudina Vehu Aleševića ima i Muhidin Mujo Veladžić, koji je oko devet mjeseci proveo s njim u istoj četi. “Veho je bio pravo dobar momak, pomalo vrckast, ali dobronamjerno vrckast. Uvijek vedar i nasmijan i uvijek raspoložen i spreman na šalu. Bio je otvoren i komunikativan i lahko je stupao u nova prijateljstva. Vehu je svako volio, i u četi i u bataljonu, i svi će o njemu reći samo najljepše. U tih devet mjeseci zajedničkog ratnog puta ostao mi je u lijepom sjećanju. Bio je dobar drug, dobar fudbaler i, što je najvažnije, hrabar i požrtvovan borac. Neposredno prije pogibije poklonio mi je sunčane naočale marke 'Aviator', koje i danas čuvam kao posebno dragu uspomenu na njega”, kaže Mujo Veladžić, koji je s Vehom bio sve do njegove pogibije.
RATNI PUT OD “BREZE ’94” DO “GRLJEVCA '95”
“Nakon 'Breze '94', u kojoj ja nisam učestvovao, a Veho jeste, bili smo skupa na Hercegovini i Pjeskaru, gdje smo oko dva mjeseca držali stražu. Kad je krenula 'Druga autonomija' u novembru 1994. godine, sudjelovali smo u raznim akcijama, odbijali neprijateljske napade, odlazili u ispomoć našim jedinicama, 'Hamzama' i Jurišnom bataljonu. Područje našeg borbenog djelovanja bila je istočna i sjeveroistočna strana na velikokladuškom ratištu, počev od Rajnovca i Podzvizda, preko Orčeve Luke, Oraha, Elezovića, Vrnograča i Grljevca, gdje smo dva puta odlazili. Prvi put u aprilu kad su zarobljeni Hasan Muratović i Ibrahim Sijamhodžić Buza, a drugi put 26. maja kad je Veho poginuo. Uglavnom, mimo borbenih dejstava Dževo Veladžić i ja smo najviše vremena bili s njim. Kad su borbeni zadaci bili u pitanju, on je skoro uvijek bio s komandirom Sedom. Na Kumarici je ostao sa Sedom, a naša grupa je išla u proboj, ali bilo je situacija kada je bio i na prvoj liniji i u najžešćim borbama. Znam sigurno da je sudjelovao u 'Brezi '94', kada je sa svojim saborcima odbio nekoliko pješadijskih napada i žestokih udara teške artiljerije. U tim borbama koje su se vodile 12. septembra 1994. godine neprijateljski tenkovi su dolazili na desetak metara ispred njihovih rovova. Tu je bio i ranjen od detonacije, saborci iz čete Asmir Porić i Ibro Ičanović su poginuli, a Amel Duraković je ostao bez ruke”, prisjeća se Mujo Veladžić.
U istoj četi s Vehudinom bio je i Esmir Bajrić, pripadnik 9. klase mlade vojske. O zajedničkom ratnom putu s Vehudinom Aleševićem Esmir Bajrić kazuje: “Odmah po polaganju zakletve u Koprivni raspoređen sam u neku jedinicu u Cazinu. Nakon nešto više od mjesec, kad se uslijed velikog broja poginulih i ranjenih ta jedinica rasformirala, prešao sam u 505. brigadu, u četu u kojoj sam zatekao i rahmetli Vehu. Sjećam se da je sve do Vehine pogibije naša četa učestvovala u desetak borbenih dejstava, počev od Križa u vrijeme 'Breze '94' pa sve do žestokih okršaja na velikokladuškom ratištu u vrijeme 'Druge autonomije'. U Rajnovcu, kad je poginuo Hari Šahinović, mijenjali smo 'Hamze'. Jedna naša grupa je sudjelovala kao ispomoć Hansovoj četi u prvoj akciji na Kumarici, a nakon toga i u proboju linije i izvlačenju naših jedinica iz neprijateljskog obruča na Kumarici. Išli smo u ispomoć i nekim drugim jedinicama na velikokladuškom ratištu. Dva puta smo bili na Grljevcu. Prvi put smo desetak dana držali liniju, a drugi vraćali izgubljene položaje. Kako je rat odmicao, mi smo se nametali kao ozbiljna elitna jedinica. Kući smo dolazili vrlo kratko, na dan ili noć, samo da se okupamo i prespavamo i odmah nazad. Ako nije bilo borbenih dejstava, onda smo boravili u školi u Čavi. Sve to vrijeme Veho je stalno bio na raspolaganju komandiru Sedi.”
BORBA “PRSA U PRSA”
Dan uoči Vehine pogibije u bici za Grljevac vojnici iz Sedine čete bili su u pripravnosti kao rezerva brigade u slučaju hitnih intervencija. U noćnim satima pred polazak na izvršenje zadatka deblokade jedinice 506. brigade koje su se nalazile u okruženju na koti Grljevac, komandir čete Sedo Šekić dobio je poziv od komandanta Izeta Nanića da dođe u komandu brigade. Po Sedinim riječima, na tom susretu komandant Nanić mu je pojasnio situaciju na terenu i izdao naredbu za borbeno dejstvo. “Nakon susreta s komandantom, doveo sam jedinicu na lokaciju ispred kafića 'Grand' u Zborištu, gdje se nalazio IKM 505. brigade. Nedaleko od 'Granda', u OŠ 'Zborište' sreo sam borce iz 'Gazija' te od njihovog komandira Džidže dobio informaciju da su autonomaške i četničke snage u potpunosti okružile dijelove jedinica 506. brdske brigade. Nakon upoznavanja sa situacijom, odlučio sam izvršiti izviđanja terena s ciljem otkrivanja i lociranja rovova i otpornih tačaka neprijateljskih jedinica, a sve kao pretpostavku za napad i oslobađanje Grljevca. Na to izviđanje sam poveo komandu čete u kojoj je bio i moj kurir Vehudin Alešević. Od Vehe sam tražio da na izvršenje ovog zadatka, pored ličnog naoružanja, ponese i nitroglicerinsku pušku i da bude u mojoj blizini prilikom izviđanja. Poslije kratkih priprema i uputa, u ranim jutarnjim satima smo otpočeli izviđanje”, prisjeća se Šekić i nastavlja: “Laganim koracima kretali smo se po šumovitom djelu Grljevca na kojem je, zbog same vegetacije, vidljivost bila maksimalno smanjena. Nakon nekog vremena, shvatio sam da smo blizu poznatog hambara na Grljevcu. Na to sam skrenuo pažnju borcima, tražeći od njih da se dobro pripaze jer bi vrlo brzo mogli otkriti neprijateljske položaja. Nastavili smo se kretati oprezno, sve dok na udaljenosti od 10-ak metara nisam uočio 3-4 nepoznata vojnika. Kako sam znao da naše snage nisu prisutne na tom dijelu terena, već u objektu hambar na Grljevcu, pretpostavio sam da su to neprijateljski vojnici koji su zatečeno gledali u mene i moje borce. Upitao sam ih: 'Jeste li vi uvezali liniju kako treba?', na šta su odgovorili da jesu i da je sve uredu. E kad sam na rukavima vojnika vidio bijele oznake i maskirne uniforme, tek tada sam shvatio ko su oni i u trenu podigao pušku i ispalio nekoliko hitaca u njihovom pravcu. U istom momentu i oni su otvorili žestoku vatru na nas. U toj pucnjavi i borbi prsa u prsa direktno je pogođen moj kurir Vehudin, a što mi u prvom momentu nismo ni znali. Tako je završio život mog borca i jednog od najbližih saradnika Vehudina Aleševića. Nakon što je neutralisana ta neprijateljska grupa i očišćen okolni teren, u narednim satima smo povratili ranije izgubljene položaje na Grljevcu”, prisjetio se Sedo Šekić.
I komandir Šekić potvrđuje da je rahmetli Veho bio vrlo hrabar i odgovoran vojnik: “Pošto je bio moj kurir, on se uglavnom kretao sa mnom ili po mom zadatku obavljao druge aktivnosti od najvećeg značaja za našu jedinicu. Uz to, bio je i veliki šaljivdžija i uvijek smo u komandi čete imali neke šaljive teme koje su nam svima bile relaksacija između borbenih dejstava. Bog dragi zna najbolje, ali ja sam uvjeren da je rahmetli Veho šehid, ako Bog da. Poginuo je u direktnoj borbi s četnicima i autonomašima, a prethodno je često govorio: 'Ja ću, ako Bog da, biti šehid.' Neka mu je lahka bosanska zemlja.”
POGIBIJA OD METKA, DIREKTNO U SRCE
U porodici kazuju da je Veho često govorio: “Volio bih da poginem na Allahovom putu, samo u direktnoj borbi prsa u prsa, od metka. Ne bih volio da poginem od granate. Eto, i ta želja mu se ostvarila.” Poginuo je u neprijateljskom napadu na Grljevac i Ahovo, koje su držale jedinice 506. brigade ARBiH. Nekoliko detalja vezanih za Vehudinovu pogibiju u svom ratnom dnevniku Svjedok istine zabilježio je i njegov brat Sehudin. “Na putu za Vrnograč komandant je stupio u kontakt sa Sedom. Oni idu naprijed i trenutno stanje se ne zna... U 9:30 vraćamo se za Zborište. Nešto nije uredu. Komandant govori: 'Ne, ne samo to. Možda su uletjeli u zasjedu.' Negdje na pola puta ponovo se čuje sa Sedom. Sedo traži kočije... Stigli smo do IKM-a, do 'Granda'. Idemo pješaka na brdo naspram Grljevca. I 'Gazije' su stigle u intervenciju. Oko 10:00 sati dolazi vozač 'Gazija' i kaže da imamo tri ranjena i jednog mrtvog. Kad je to rekao, pogledao je u mene. Ne može reći, njegov pogled mi je sve rekao. Komandant ga pita: 'Ko je mrtav? Je li iz Sedine čete?' Kaže da je poginuo Sedin kurir, Sehin brat. To su bili ti kobni trenuci, najteži do sada u mom životu. Bilo je to na Grljevcu, između 9:00 i 10:00 sati. Ugasio se jedan mladi život. Bilo mu je 21 godina, 4 mjeseca i 24 dana”, zapisao je Sehudin, te u nastavku svojih dnevničkih bilješki još dodao: “Moj vrat Veho je poginuo od metka. Metak je ušao ispod lijeve sise, dva centimetra ispod, direktno u srce i izišao ispod desne sise, koji je bio smrtonosan. Drugi metak ga je okrznuo pet centimetara ispod brade. Imao je i na lijevoj nozi ispod koljena, na mišiću, ranu od bombe. Bratu Vehudinu se ispunila želja. Uvijek je govorio da ne bi volio da pogine od granate. Volio je da pogine prsa u prsa. Bili su na pet metara od četnika. Nosio je nitroglicerinku.”
Vehudin Veho Alešević
Neposredno nakon njegove smrti tekst o Vehudinu Vehi Aleševiću objavila je i novinarka informativne službe 505. brigade Merima Ćurt, koja je između ostalog napisala: “Svima nama koji smo ga poznavali ostat će zauvijek u sjećanju njegova svestranost, jednostavnost i neograničena ljubav za životom. Bio je jedan od najomiljenijih pripadnika naše brigade, svijetli primjer odanog i disciplinovanog borca, plemenitog prijatelja, neumornog saradnika, čovjeka od akcije, ostat će lik ratnika kojeg je mogla dati herojska borba na Allahovom putu. Nisam mogla ni zamisliti kada smo se rastali tog kobnog jutra 26. 5. 1994. godine da ću morati da se pozdravim s njim posljednji put. U mojim mislima, u mojim očima, ostala je neizbrisiva slika našeg posljednjeg susreta. Bio je kao i obično razdragan i sretan dok je čekao ostale iz jedinice da krenu na borbeni zadatak, pio je kahvu u kantini i nestašno mi mahnuo rukom. 'Idemo u tarapanu', rekao je, i nedugo nakon toga, uz povike tekbira, krenuo na put bez povratka. I sada mi kroz misli lutaju njegove riječi koje je jednom prilikom rekao: 'I ja ću jednom poginuti, osjećam to, i nije me strah, jer tako mora biti. Nisam ja od onih koji vole da se izvlače i mada su mi hiljadu puta govorili da ne budem prvi, i da se držim sredine, ja to nisam mogao, jer ima nešto u meni što me tjera naprijed, neka snaga, volja, inat četniku.' I tako je bilo i tog jutra. Bio je na čelu kolone, hrabar i odvažan, požrtvovan i smiren, jurišao je u pomoć borcima iz 506. brigade... Otišao je stazom kojom kroče najbolji, otišao je ostavljajući nam u amanet svoj ideal, heroj dječačkog srca s vječnim osmijehom na usnama.”
“KAD JA, INŠALLAH, POSTANEM ŠEHID”
Pomoćnik komandanta za bezbjednost Zijad Nanić s ponosom govori o Vehudinu Aleševiću. “Vehu sam prvi put upoznao kao Sehinog brata, a kasnije malo bolje kad se počeo zabavljati s mojom rodicom Elvirom Nanić. Kako mi je Elvira bila posve draga, svaki put kad bih ga sreo, zaprijetio bih mu da je ne smije nasikirati, inače mu ode glava. A on bi se k'o zabrinuo i rekao da se s glavom nije igrati. Bio je izuzetno veseo momak, dječački neozbiljan”, kazuje Zijad Nanić i nastavlja:
“Ono što je posebno interesantno istaći za Vehudina jeste to da je on bio jedan od one 'zlatne' četvorice boraca u brigadi kod kojih sam ja najviše primjećivao želju da budu šehidi. Bilo je nemoguće ne uvjeriti se kod njega kao i kod ostale trojice, rahmetli Harija Šahinovića, Kenana Durakovića i Osmana ef. Mustafića, želju i htijenje da postanu šehidi, jer su to stalno isticali i o tome često pričali. Veho je često znao reći: 'Kad ja, inšallah, postanem šehid, a oko mene 70 hurija i moja Elva sedamdeset i prva. O ljepote, Allahu dragi.' A meni je stalno bilo čudno kako su oni tako mladi mogli spoznati vrijednost šehidske nagrade. To se njima tako zalijepilo i oni su to tako iskreno prihvatili i nestrpljivo maštali i iščekivali taj trenutak. Mogao sam razumjeti da su to negdje čuli ili pročitali, ali da su tako mladi mogli razviti takvo uvjerenje i shvatanje i uživjeti se u taj 'šehitluk', a svaki od njih je imao oko 20 godina, to mi nije išlo u glavu. Bili su u jeku mladosti, okruženi mnogim dunjalučkim ljepotama i izazovima. Osman-efendiju sam i nekako mogao shvatiti jer je on bio 'medreselija', ali ovu trojicu nisam nikako jer svi oni su bili pravi ljepotani koji su uspjeli razviti svijest o nekom za većinu ljudi neshvatljivom i nedostižnom cilju. To je bila najveća vrlina koja je krasila rahmetli Vehudina i ostalu trojicu momaka. Zbog toga i zaslužuju posebno sjećanje nas preživjelih, kao i to da postanu simboli 'vojničke čistoće i iskrene predanosti' borbi za najuzvišenije ciljeve i ideale.”
Sa zakletve VIII klase u Gornjoj Koprivni kod Cazina
