Kažu zlobnici da su i Bošnjaci odgovorni zbog postojećeg ustavnog uređenja države, da žele svoju državicu, svoj mali suverenitet, svoj feud, da Bošnjacima odgovara ova tribalistička, tronacionalna, troaršinska, nedemokratska, diskriminatorska, šovinistička i skoro pa fašistička administrativno (ne)uređena organizacija vlasti u Bosni i Hercegovini. Zlobnici to kažu zato što im odgovara egalitarizacija, nivelacija, stigmatizacija i etiketiranje, jer ne traži od njih da promišljaju i dolaze do istine, te da istu javno plasiraju, a za šta je nužna, njima nepoznata, hrabrost i smjelost. Zlobnici bježe od bilo kakvog ozbiljnijeg, konstruktivnijeg i argumentovanijeg razgovora na tu temu, koristeći se iracionalno-egalitarističkim i nivelirajuće-šovinističkim jezikom koji ima za cilj prokazivanje Bošnjaka.
Zbog tih zlobnika, kako domaćih, tako i međunarodnih, ali i zbog povodljivih i zbunjenih Bošnjaka, kojima zlobnici vrlo perfidno manipulišu koristeći najslatkorječiviji rječnik, u nastavku ćemo napraviti kratku povijesnu retrospektivu koja će nam bjelodano pokazati ko je, kada, kako i zašto u BiH uveo, pa na ustavni rang podigao tribalističku i šovinističku podjelu, ko je i kako dijelio narod Bosne, nekoć dobre i plemenite Bošnjane? Znači, tragamo za odgovorom na pitanje: Ko je uništio ideju građanske BiH koja bi sasjekla u korijenu srpsko-hrvatski hegemonizam?
Kažu da je za krupne društveno-političke iskorake i kopernikanske promjene, kakav bi bio vraćanje državi BiH „jedinstvenog nacionalnog bića“, od presudne važnosti prepoznati ključni trenutak i okolnosti koje to omogućavaju ili koje na takve „epohalne zaokrete“ tjeraju, prepoznati okolnosti u kojima takvo nešto postaje prirodno i očekivano, okolnosti u kojima bi otpor do kojeg bi došlo zbog toga moga biti neznatan, a uspjeh zagarantiran. Samo tokom XX stoljeća u BiH su se te okolnosti pojavile četiri puta, i sva četiri puta Bošnjaci su bili meta za odstrel, pogažen je njihov nacionalni identitet, dok su srpsko-hrvatski apetiti podjele BiH kontinuirano jačali. Na čelu tih aktivnosti bili su stranci – okupatori i domaći izdajnici, bilo da su se predstavljali kao medijatori, okupatori, komunisti, socijalisti, liberali ili reformisti.
Krenimo od 1910. godine, u kojoj su Bošnjaci očekivali da će napokon dobiti konstitucionalne institucije koje će im omogućiti rješavanje ključnih pitanja po opstanak BiH, kao i njih samih. Kad je BiH dobila svoj prvi Ustav, a nametnuli su ga stranci – Evropejci (sic!), došlo je i do prve etno-konfesionalne podjele uzdignute na rang ustavnih principa. Cjelokupno stanovništvo podijeljeno je na pravoslavce, muslimane i katolike. Sabor je popunjavan po kurijalno-virilističkom sistemu, a birači su bili podijeljeni po konfesijama. Ni unutar konfesija nije postojala sloboda izbora, nego su postojale 4 kurije: seljaka, građana, zemljoposjednika i inteligencije. S kapacitetom koji je Monarhija imala na raspolaganju s početka XX stoljeća sigurno su mogli neutralizirati srpsko-hrvatski hegemonistički utjecaj na Bosnu i Hercegovinu, ali to nisu željeli, to im nije bio prioritet, jer je BiH za njih bila i ostala (sic!) isključivo zaostalo područje i kolonija. Okolnosti nakon Berlinskog kongresa nisu iskorištene, a morale su, da se trajno slome srpsko-hrvatski hegemonizmi u BiH.
Druga prilika bio je slom Monarhije i uspostava Kraljevine SHS, kad je cjelokupna sudbina izgradnje nove države bila u rukama srpsko-hrvatskih političara kako izvan, tako i unutar BiH. Osim pojedinačnih iznimki, srpsko-hrvatska politika gotovo je jedinstveno stremila ka slamanju BiH, trijebljenu „turskih recidiva“ i jačanju srpsko-hrvatskih hegemonističkih pozicija na račun BiH, što se obistinilo konačno 1939. Ni druga prilika da se BiH osnaži kao država s vlastitim nacionalnim određenjem nije iskorištena, zapravo nije ju imao ko ni iskoristiti. Na tom primjeru su susjedi zajedno s produženim političkim marionetama u BiH, a sve pod budnim okom stranaca, pokazali šta (ne) misle o BiH i Bošnjacima, od čega ni do dan-danas ne odstupaju, niti će.
Treća prilika za ključne promjene u BiH i jačanje njene etatističke pozicije bio je Drugi svjetski rat i taj duh narodnooslobodilačkog otpora, u kojem su Bošnjaci prepoznati kao muslimani, pokazali lice humanosti kad je cijela regija i ostatak Evrope grcao u fašizmu. Umjesto da se išlo ka inauguraciji jedne nacije u BiH – sa svim njenim različitostima, a što bi svima dalo do znanja da će u tim prevratnim danima BiH ići putem izgradnje države na nacionalnom principu, ustuknulo se pred komunistima hegemonistima skivanjem nakaradne konstrukcije koja je cementirala podjelu i nepripadanje države BiH, a koja glasi da BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hrvatska. Umjesto da se na to gleda kao kamen spoticanja, ova parola je njegovana u kolektivnoj mentalnoj svijesti kao veliki iskorak komunista, što je apsurdno, tim prije što će za nepune 3 godine nakon skivanja te parole muslimani biti brisani iz političkog života kako u BiH, tako i u FNRJ, a kroz 5 decenija već doživjeti i genocid!
Konačno, četvrta okolnost koja je nudila priliku da se BiH prizna nacionalna posebnost, gdje bi svi stanovnici BiH bili jedno nacionalno biće, sa svim njihovim različitostima, a što bi značilo neutraliziranje srpsko-hrvatskog hegemonizma, bila je agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. Međutim, i vrapcima na grani, ali ne i kvaziintelektualcima-zlobnicima, jasno je da se to moglo učiniti samo odlučnom akcijom međunarodne zajednice i konačnim raspetljavanjem Gordijevog čvora u BiH, in concreto vojnom pobjedom nad četničko-ustaškim agresorom. No, međunarodna zajednica nije bila zainteresirana za takvo što, djelujući samo onoliko koliko je trebalo da zaštiti vlastite interese opraštajući fašistima i nacistima njihovo zločinačko divljanje u BiH, ostavljajući ih kao nezaobilazne političke faktore u životu BiH, i pored toga što su oba projekta presuđeni kao UZP-ovski i genocidni.
Međutim, jedino u četvrtoj fazi u BiH jeste načinjen kakav-takav uspjeh po pitanju inauguracije nacije kojoj će država BiH biti prioritet svih prioriteta, conditio sine qua non. U toj fazi Bošnjaci su vratili svoje nacionalno ime i napokon, samo s trećinom vlasti, postali nezaobilaznim političkim faktorom u vlastitoj Domovini, ma koliko to paradoksalno zvučalo. Zato, još jednom ponovimo, svi koji smatraju da su Bošnjaci radili na podjeli BiH i da su tražili dio BiH za sebe čisti su zlobnici koji od zlobe svoje ne umiju da razumiju suštinu današnjeg ustavnog uređenja naše Domovine i stoljetno potiskivanog bošnjaštva, a samim tim i rastakanja države BiH.
