Mađarski historičari Zsolt András Udvarvolgyi i Zoltán Bolek napisali su studiju u kojoj su predstavili važan i zanimljiv period u historiji islama u Mađarskoj u 20. stoljeću, prošlost islamske zajednice u Budimpešti između dvaju ratova, zajednice koju su uglavnom sačinjavali Bošnjaci. Poseban akcent u istraživanju stavili su na život imama te zajednice Huseina Durića, „velikog muftije“ budimskog i bivšeg vojnog imama.
Mađarska islamska zajednica, osnovana 1988. godine, pravni je nasljednik Nezavisne mađarske autonomne islamske vjerske zajednice Budim, koja je djelovala između 1931. i 1945. godine. Bosanski vojnici koji su se hrabro borili u vojsci Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu nakon rata ostali su u Mađarskoj, uglavnom u Budimpešti, kako bi započeli novi život, birajući uglavnom žene Mađarice i brzo učeći mađarski jezik i običaje. Godine 1931. osnovana je prva Islamska zajednica u Mađarskoj, a Durić je bio njezin prvak, odlazio je na Bliski istok i u Indiju kako bi skupio novac za planiranu gradnju džamije u Budimu, koja nikada nije izgrađena.
Prvi muslimani na području današnje Mađarske pojavili su se oko 895. godine. U doba Árpáda (1000–1301) živjeli su na tim prostorima u velikom broju, ali kasnije do osmanskog osvajanja (1526–1699) ostaju samo uglavnom trgovci. Nakon Prvog svjetskog rata u većem se broju u Mađarskoj pojavljuju Bošnjaci, od kojih mnogi ostaju u toj zemlji i nakon 1918. godine. Neki od njih bili su desničari, nacionalisti, lojalni administraciji Mikloša Horthyja i duboko antisrbi. Mnogi od njih također su se našli u redovima ekstremne desnice, ali nisu gajili prevelike simpatije prema tom pokretu. Većina ih je vjerovala da će jednog dana ponovno biti potrebni u odbrani Mađarske.
U Mađarskoj su se s početka 20. vijeka formirale dvije grupacije muslimana, koje su bile u neprestanom međusobnom rivalstvu. Jedna se okupila oko Abdula Latifa, turskog „imama hodže“ iz Prvog svjetskog rata i uglavnom je bilo riječ o osobama turskog porijekla, Druga je bila grupa uglavnom albanskih, bosanskih i mađarskih muslimana okupljenih oko Huseina Hilmija Durića, majora i vojnog imama.
Durićeva karijera i biografija detaljno je ispitana u studiji historičara Györgyja Lederera, a dosta podataka o njemu može se naći u takozvanom Medriczky dossieru, koji se nalazi u Gradskom arhivu Budimpešte. Andor Medriczky bio je zvaničnik gradske vijećnice Budimpešte, diplomirani pravnik koji se 1929. vratio u Mađarsku iz Turske, gdje je, prema vlastitom kazivanju, bio na „studijskom putovanju“. Bio je fasciniran islamskom vjerom i reformama Kemala Atatürka. Od samog je početka pomagao bosanskim muslimanima, vrbujući prestižne, utjecajne mađarske zvaničnike da pomognu maloj zajednici koja se formirala.
Duriću su mađarski patriotski imidž stvorili njegovi kršćanski pokrovitelji na čelu s Medriczkyjem. Simpatije prema njima gajili su i brojne druge ugledne osobe tog doba, među kojima je bio i István Bárczy, bivši gradonačelnik Budimpešte. Uz novog muftiju bili su i Bošnjaci Mehmed Resulović, Ismail Mehmedagić, Atif Džinić, Mustafa Topčagić, Hajdar Hajdić, Avdo Osmanbasić i Abid Ćatić.
U Budimskom dnevniku od 2. augusta 1931. godine nalazi se izvještaj o osnivanju novog muslimanskog džemata od Durića pod naslovom Uspostava autonomne mađarske islamske vjerske zajednice. Okupljeni muslimani su, stoji u članku, uvedeni u salu gdje im se obratio Durić, tražeći Allahov blagoslov za njihovo buduće djelovanje. Durić je imenovan za muftiju džemata. Prije toga, 30. jula 1931. sastao se Kulturni odbor mađarskih muslimana, gdje je odlučeno o idućem hadžu, džematu koji će se osnovati i njegovom sjedištu, koje će biti Durićeva buduća rezidencija, odnosno apartman u hotelu Esplanade u Budimu. Odbor je telegramom obavijestio i poželio dobrodošlicu princu Arslanu Šakibu, koji je tada bio najpoznatiji i najcjenjeniji muslimanski vođa u svijetu.
Dana 14. septembra 1931, nakon službenog osnivanja džemata, Durić je održao komemorativni govor svojim sljedbenicima i ostalima. Međutim, ubrzo je uslijedila rasprava i žestoka novinska polemika o tome ko je vođa muslimana u zemlji. Pester Lloyd, mađarski dnevni list na njemačkom jeziku, u broju od 27. septembra 1931. kao voditelja umjesto Durića imenuje Abdula Latifa, što ipak ispravljaju u broju od 30. septembra. Dana 6. decembra 1931. Durić je započeo svoju misiju u hotelu Esplanade, gdje je gostima nakon predstave poslužena turska hrana. Gosti su bili veliki poslovni ljudi, oficiri, drugi budimpeštanski moćnici i muslimanski članovi zajednice. Durićevo predavanje istraživalo je historijske veze Mađarske i islama.
Nakon raspada Austro-Ugarske mnogo je bosanskih vojnika i civila ostalo u posttrianonskoj Mađarskoj. Tako i Husein Hilmi Durić, koji se 1920. godine zastalno preselio iz Beča u Mađarsku. Prema njegovoj autobiografiji u dosjeu Medriczky, rođen je 11. novembra 1887. godine u mjestu Krupa u Bosni (Bosanska Krupa), a njegov otac (Mahmud Aga Durić) bio je gradski načelnik i bogati zemljoposjednik. Završio je s odličnim uspjehom srednju školu i nastavio stjecati više muslimanske teološke kvalifikacije u Kairu i Carigradu. Osim mađarskog i bosanskog, navodi se da je tečno govorio njemački i turski, kao i arapski i perzijski.
Godine 1910. postaje direktorom arhiva Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, a četiri godine kasnije, po izbijanju Prvog svjetskog rata, pozvan je u vojnu službu i služio je kao vojni imam u mješovitoj (ali većinski muslimanskoj) bosanskoj pukovniji. Prema njegovoj autobiografiji, obišao je sva ratišta na kojima su se borile monarhijske trupe. Godine 1915. na južnom ratištu (kod Šapca) teško je ranjen u pluća i oštećeno mu je lijevo koljeno. U ljeto 1915. godine, nakon što se oporavio od ranjavanja, ponovo je pozvan za rezervnog terenskog imama i dobio je čin „glavnog muhamedanskog vojnog imama“, što mu je potvrdilo Ministarstvo rata Monarhije i car Franjo Josip. Ovaj je čin u to vrijeme bio ekvivalent činu kapetana. Po završetku Prvog svjetskog rata imenovan je za majora.
Također je predavao islamsku vjeronauku svojim učenicima u Bečkoj kadetskoj školi i Theresianumu u Beču. Pri raspadu Monarhije Srbi su strijeljali njegovog 75-godišnjeg oca, načelnika općine Bosanska Krupa (45 godina), a porodičnu zemlju (1.040 jutara) konfiskovali zajedno s kućom. Godine 1919. Durić se oženio kćerkom Eleka Hindy-Szabóa, pukovnicom Idom. U oktobru 1920. godine, pomireni sa situacijom u Bosni, preselili su se u Budimpeštu. Mađarsko državljanstvo dobio je u februaru 1927. godine u Kecskemétu.
Husein Hilmi Durić, osiromašeni oficir koji je odigrao utemeljiteljsku ulogu u modernoj historiji islama u Mađarskoj, postao je efendija, a za koju godinu postat će i svjetski putnik i veliki muftija budimski, kako je stajalo u naslovima tadašnjih novina. Njegova sudbina obilježila je i sudbinu tadašnje muslimanske zajednice u Mađarskoj. Veliki muftija sanjao je veliki, nikada dosanjani san o uspostavi islamskog centra pod njegovim vodstvom oko turbeta Gül Babe. S godinama je naučio sve bolje govoriti mađarski, postao popularan i društven čovjek iako je imao neprijatelje, posebno je bio na meti crkvenih publikacija.
Od svog osnivanja, Husein Hilmi Durić i njegovi džemati dobivaju čestitke i telegrame iz islamskog svijeta, koje pokušavaju objaviti u štampi kako bi dokazali svoju popularnost. Njihovi mađarski kršćanski prijatelji u tome su vidjeli dobru poslovnu priliku. Mađarska muslimanska zajednica već je bila pozvana u Jeruzalem, na kongres panislamskog pokreta, kamo je Durić s reisul-ulemom Mehmedom Džemaludinom Čauševićem otputovao u novembru 1931. godine. I na ovom kongresu su donesene neke rezolucije vezane za Mađarsku. Tako je Duriću dodijeljena titula velikog muftije i uvršten je na popis velikih muftija islamskog svijeta, a kongres je načelno odlučio da se u Budimu osnuje hodočasničko mjesto s turbetom kao vjerskim središtem.
Durić je u svojim naporima da skupi novac za gradnju džamije odlučio pridobiti albanskog kralja Zoga pa je zato u decembru 1932. preko Beča i Trsta krenuo u Tiranu. Navodno su ga muslimani na svakom zaustavljanju dočekivali s velikim poštovanjem. Kralj Zogu je prihvatio poziv da postane pokrovitelj muslimana u Ugarskoj, iako je, kako će se kasnije ispostaviti, malo učinio za zajednicu bosanskih ugarskih muslimana. Durića je odlikovao Ordenom reda bega Skendera i to je bilo sve. Prije Durićevog povratka kući upriličen je svečani ispraćaj kojem su prisustvovali ministri albanske vlade te prvaci privrednog i vjerskog života. Kralj i albanski bektašijski red ponudili su hiljade zlatnika za izgradnju džamije i medrese u Budimu, koji će biti isplaćeni kada bude položen kamen temeljac. Duriću je poglavar bektašija uručio i otmjeni turban. Istovremeno je najavljeno da će pedesetak studenata muslimanske albanske nacionalnosti doći studirati u novu medresu, a vlada je nagovijestila svoju namjeru uspostavljanja diplomatskih odnosa s tom zemljom.
Gotovo svi tadašnji muslimanski autoriteti bili su pozvani da podrže islam u Mađarskoj, što je većina rado prihvatila, ali niko nije dao novčani prilog za izgradnju džamije, osim obećanja i uljudnih riječi. Sva ova diplomatska gužva radila se kako bi se osigurala finansijska podrška jer Durić nije imao novca za svoje grandiozne planove. Sve što su dobili bile su lijepe riječi ohrabrenja.
Dana 24. februara 1932. u Budimskom dnevniku na naslovnoj stranici objavljen je intervju s velikim muftijom pod naslovom Jedno poslijepodne u budimskog muftije. U članku se podsjeća na Durićevu vojničku prošlost i njegovo sudjelovanje u Zapadnougarskoj buni. Veliki muftija je muslimansku zajednicu u svojoj zemlji, koju čine etnički Albanci, Bošnjaci, Makedonci i Turci, procijenio na 3.000. Pobrojao je i broj muslimanskih heroja sahranjenih na groblju u Rákoskeresztúru, spomenuvši 2.129 grobova. On „(...) uči naše muslimane u Mađarskoj vječnoj vjernosti“, zaključuje se u članku.
U Mađarskoj su ramazan slavili odvojeno Bošnjaci i Mađari te Turci, predvođeni svojim imamom Abdul-Latifom. U izdanju Peštanskog dnevnika (Pesti Napló) od 28. januara 1933. te novine su pisale: „Durić je ramazansko bogoslužje držao u svojoj kući. Sjedokosi Abdul-Latif, veliki imam, propovijedao je Allahove istine u ulici kod džamije. Koji je od njih pravi imam, to možda samo Allah zna.“ Razdor između dviju zajednica postajao je sve dublji i dublji, pri čemu su čelnici često napadali jedni druge i svoje sljedbenike u raznim medijima, na nemuslimanski način. Javno mnijenje uglavnom se cinično osmjehivalo prepucavanjima, no Duriću su veću podršku dali prošlost i mađarsko državljanstvo.
Durić i njegovi saradnici pozivali su se na zakone iz 1895. i 1916. godine, prema kojima su vjerski poglavari mogli biti samo mađarski državljani, te na nedvojbeno važnu činjenicu da je izabran punim konsenzusom muslimana koji žive u Mađarskoj, bilo da su Bošnjaci ili Albanci, od kojih su svi bili mađarski državljani. Ujedno je Durić odbacio tvrdnju da su muslimani mađarski državljani podijeljeni u dva tabora. Organizira proslavu Seker Bayrama. Slavlje je bilo u hotelu Esplanade, gdje je za Durića bio rezerviran apartman kako bi na dostojanstven način dočekao strane goste. Zaklan je kurban kod turbeta Gül Babe, a dnevne novine detaljno izvještavaju o događaju s fotografijama.
Veliki muftija budimski uzalud je čekao obećanu novčanu pomoć iz inozemstva. Godine 1934. Durić i Ismail Mehmedagić posjetili su Egipat, Siriju i Palestinu. U Jeruzalemu su dobili snažna obećanja od čelnika Panislamskog kongresa, velikog muftije Amina al-Husseinija, ali nisu dobili konkretnu podršku. Po drugi su put krenuli u misiju 1935. i putovali na ruti Aleksandrija – Jeruzalem – Damask – Bombaj – Hiderabad. Tokom svoje višemjesečne ekspedicije održali su brojna predavanja, a primali su ih i lokalni uglednici. U Iraku ih je ugostio kralj, u Hiderabadu Nizam. Ali po povratku nisu imali ništa za pokazati osim obećanja. „U Arabiji nismo imali nikakvog materijalnog uspjeha“, zapisao je Mehmedagić u svom dnevniku.
Neuspjehu njihovog putovanja doprinijele su, zapravo, spletke turskog imama Abdul-Latifa. Oslanjajući se na obećanja, Durić je novinarima unaprijed rekao da će muslimanski vladari Istoka poslati dovoljno novca za izgradnju islamskog centra. Znamo da je za svoja putovanja morao uzimati kredite, a kada se vratio kući, imao je ozbiljnih problema s nagodbom sa svojim vjerovnicima. Nakon mnogih neuspjeha, Durić se ponovo obratio albanskom kralju Zogu. Čak je blagoslovio brak kralja Zogua i grofice Geraldine Apponyi jer je Durića također, navodno, Zogu imenovao za svog „dvorskog muftiju“. S padom kralja i invazijom fašističke Italije, nada mađarskih muslimana u vezi s Albanijom se ugasila. U isto vrijeme pojavila se informacija da se veliki muftija pridružio krajnje desnom Nacionalnom frontu.
Veliki muftija budimski na bolji je svijet preselio od bolesti pluća 3. februara 1940. u lokalnoj bolnici Szent-Janosz. Bio je relativno mlad, preminuo je u 52. godini života. Njegova udovica Ida Hindy Szabó bila je u velikim finansijskim poteškoćama, iako je dolazila iz prije rata vrlo bogate porodice. Obratila se ženi guvernera Miklósa Horthyja za božićnu pomoć 1941. Nekrolog Duriću objavljen je u Budimskoj hronici 7. februara 1940. Hvalili su njegovu osobnost, njegovo učestvovanje u svim vrstama društvenih aktivnosti i njegovu podršku razvoju turizma.
