Proteklih dana u javnosti je odjeknula odluka Evropske unije o dodjeli kandidatskog statusa Ukrajini i Moldaviji, zemljama koje skoro da ne ispunjavaju niti jedan potreban kriterij, ali ih trenutni geopolitički odnosi dovode u poziciju statusa kandidata. Unatoč tome, mogli bismo reći da ulazak u članstvo Evropske unije niti jedna od njih neće dočekati narednih desetljeća, iako bismo prije samo nekoliko mjeseci slično rekli i za njihov kandidatski status.
S druge strane ostaju zemlje Zapadnog Balkana kojima se već godinama obećava napredak na evropskom putu. U tu skupinu zemalja pripada i Bosna i Hercegovina, država s kompleksnim uređenjem i nizom unutarnjih problema dijelom prouzrokovanim upravo takvim uređenjem, ali ipak država koja je u ovome momentu više zaslužila status kandidata od Ukrajine i Moldavije.
Mnogo je nelogičnosti u ovakvom postupku Evropske unije, pogled na kartu i položaj država koje su dobile kandidatski status, odnosno onih koje nisu, dovoljno govori o strateškom promišljanju čelnika Evropske unije. Za njih je važnije “ući u neprijateljski teritorij” i u javnosti stvarati percepciju dominacije i u ruskom susjedstvu negoli integrirati u Evropsku uniju svoje sugrađane iz srca Evrope koji žive na Zapadnom Balkanu.
Zanimljiva polemika stvorila se i u hrvatskom javnom prostoru na ovu temu. Hrvatska državna televizija odmah je emitirala emisiju Otvoreno s temom Treba li BiH, kao i Ukrajina, ubrzanom procedurom ući u Europsku uniju?. Gosti emisije bili su ministar vanjskih i evropskih poslova Gordan Grlić-Radman, zamjenik ministrice vanjskih poslova BiH Josip Brkić, saborski zastupnici Ante Prkačin (Domovinski pokret), Zvonimir Troskot (Most) i Arsen Bauk (SDP).
Ministar vanjskih poslova RH Grlić-Radman ustvrdio je kako je Bosna i Hercegovina disfunkcionalna država te kao takva ne može dobiti status kandidata. Zanimljivo je kako je za Grlić-Radmana očigledno Ukrajina funkcionalna država u trenutku kada zbog ruske agresije ne kontrolira skoro polovicu svoga teritorija. O funkcionalnosti Moldavije suvišno je i govoriti jer je to već godinama najsiromašnija evropska zemlja s jednom od najvećih stopa korupcije.
Tokom pandemije COVID-a 19 Moldavija nije bila u mogućnosti kupiti cjepivo za svoje građane pa je veliki broj oboljelih smrtno stradao. Tokom spomenute emisije poseban izljev šovinizma pokazao je saborski zastupnik Ante Prkačin, koji je Bošnjake nazvao “polunarodom”, a Bosnu i Hercegovinu “poludržavom” te rekao kako si ne mogu dopustiti da ih “polunarod” pobijedi. Na to je reagirao čak i voditelj emisije ustvrdivši da je riječ o šovinizmu, dok je s druge strane izostala reakcija ministra vanjskih poslova na takvu izjavu.
Odmah po objavi vijesti o kandidatskom statusu za Ukrajinu i Moldaviju pres-konferenciju sazvao je Zoran Milanović, redovni komentator društveno-političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Ovaj put Milanović se postavio u ulogu zaštitnika Bosne i Hercegovine i snažno “lobirao” da Bosna i Hercegovina također dobije kandidatski status. Međutim, kod Milanovića takva retorika izgleda kao brutalna satira jer nakon svih etiketa koje je prilijepio Bosni i Hercegovini te je označio kao “potencijalnu sigurnosnu prijetnju” sada doista tragikomično izgleda kada se navodno zalaže za evropski put Bosne i Hercegovine. Na sve navedeno Milanović je Plenkovića i njegov HDZ nazvao izdajnicima zato što se nisu zalagali da i Bosna i Hercegovina dobije status kandidata.
Kao i uvijek, istina je negdje između jer Milanović se ne zalaže za Bosnu i Hercegovinu i njen evropski status zbog velike želje za njenim prosperitetom već on u tome vidi priliku da se nametne izborni zakon po mjeri Čovićevog HDZ-a. Odmah po otvaranju pristupnih pregovora Hrvatska bi postavila svoje uvjete prema Bosni i Hercegovini koji bi bili neispunjivi i u svojoj srži antievropski. Jer Evropska unija sigurno ne bi podržala aparthejdski izborni zakon koji žele političari iz Hrvatske, što je već u nekoliko navrata u svojim rezolucijama i priopćenjima jasno i komunicirala. Plenković je odgovorio na Milanovićeve optužbe na sebi svojstven način, ustvrdivši kako su on i njegova Vlada napravili jako puno za evropski put Bosne i Hercegovine te da su na kraju uspjeli da Bosna i Hercegovina bude posebno navedena u zaključcima Evropske unije.
Jezgra Plenkovićeve politike ne razlikuje se puno od Milanovićeve jer i on u svojoj agendi, kada je riječ o bosanskohercegovačkom evropskom putu, ima istu zamisao da Bosnu i Hercegovinu uredi na način kako HDZ-u odgovara. U kontekstu snage hrvatskog vanjskopolitičkog lobija dovoljno govori činjenica kako je Rumunija prije izlobirala da Moldavija dobije status kandidata nego što je to Hrvatska uspjela učiniti za Bosnu i Hercegovinu. U cijeloj priči džentlmenski se ponio slovenski premijer Robert Golob, koji se, ničim izazvan ili interesno ponukan, založio za Bosnu i Hercegovinu te pokrenuo podršku inicijativi i niza drugih zemalja.
Plenković kao svoj veliki uspjeh navodi to što je Evropsko vijeće prvi put jasno izrazilo spremnost da BiH dodijeli status kandidata. Prema donesenim zaključcima, Bosna i Hercegovina bi trebala u idućih nekoliko mjeseci donijeti odluke o najvažnijim reformama koje uključuju ustavnu i izbornu reformu, pitanje zakona o sudskom vijeću, tužiteljskom vijeću, zakona o sukobu interesa, zakona o javnim nabavkama itd. Sve to izgleda politički neizvedivo 3 mjeseca prije održavanja općih izbora.
Kako god bilo, hrvatska vanjska politika u ovome momentu djeluje suviše licemjerno. Zoran Milanović prijeti NATO savezu blokadom ulaska u članstvo Švedskoj i Finskoj, napada Amerikance zbog sankcija Čavari, svakodnevno vrijeđa građane Bosne i Hercegovine, a onda se svesrdno zalaže za Bosnu i Hercegovinu. Ali ne kako bi joj pomogao, već kako bi dobio još jedan mehanizam u svojim rukama putem kojih bi pokušavao Bošnjake “dovesti u red”. Jer Milanović pokušava biti novi Tuđman i u tom kontekstu očigledno smatra kako ima ulogu “evropeizacije Bošnjaka”, otprilike onako kako je to i Tuđman smatrao.
Njegov ljutiti neprijatelj Andrej Plenković nešto umjerenije nastupa po ovom pitanju i politički racionalnije, ali i dalje se tu ne vidi jasna i iskrena težnja da Bosna i Hercegovina dobije status kandidata. Posebno ako pogledamo izjave ministra vanjskih i evropskih poslova Gordana Grlića-Radmana, koji Ukrajinu i Moldaviju smatra funkcionalnijom državom od Bosne i Hercegovine i ne izražava neku pretjeranu reakciju niti demantij na tvrdnje da su Bošnjaci “polunarod”, a Bosna i Hercegovina “poludržava”.
U Hrvatskoj se sve više razvija narativ kako Bošnjake treba “poraziti”, a da je teren upravo izborni zakon o kojem ovisi ishod “rezultata”. Takva huškačka politika ne može rezultirati nikakvim dobrom, posebno ne u međudržavnim odnosima
