Također, pored počinjenih zločina, opljačkano je 142 kamiona, 20 putničkih automobila, 9 kombija, 2 sanitetska vozila sa opremom i lijekovima, roba široke potrošnje u vrijednosti 17 miliona KM i oko 500 tona druge robe čija vrijednost nije procjenjena, te 1,3 miliona KM u novcu.

Prema izvještaju kojeg je tada sačinio Centar službi bezbjednosti Tuzla “u selu Rankovići, na ulasku u Travnik, žene i djeca su blokirali put tako da je konvoj morao stati, a žene su motkama počele razbijati stakla na vozilima. Tom prilikom došlo je do masovne pljačke, maltretiranja pa i silovanja od strane pripadnika lokalnog HVO-a, .

Na ovom dijelu puta, prema izjavama učesnika konvoja, od strane pripadnika ekstremnog HVO mučki su ubijeni Fikret Hadžibeganović, suvozač u autobusu vlasništvo Rešada Bundevice iz Tuzle, Fikret Ademović, vozač DP „Mljekara“ u Tuzli, Mustafa Karić, vozač DD „Transport i mehanizacija“ iz Gračanice, Hamdo Mutišević i Hasan Gušić, vozači autobusa iz Tuzle kojeg su granatirali, a veći broj učesnika konvoja je ranjen, pretučen i ponižavan na razne načine. Prema izjavama učesnika konvoja u Novom Travniku je u transporteru UNPROFOR-a primjećen i general-bojnik Milivoj Petković koji je, navodno, rekao da se to dešava zbog pogibije nekoliko pripadnika HVO prethodnog dana u sukobu sa Armijom BiH.

Prilikom ulaska u Vitez ponovo je došlo do otvaranja vatre od strane pripadnika lokalnog HVO, tako da je konvoj razbijen u više dijelova, a zatim je došlo ponovo do oružane pljačke, pri čemu je dio vozila usmjeren u kasarnu Vitez, dio na Kamenolom, a dio na Pješčaru. Učesnici konvoja morali su da istovaraju robu sa kamiona uz stalno maltretiranje i prijetnje bojovnika HVO. Prema izjavama vozača, u Tvornici eksploziva „Vitezit“ u Vitezu ubijena su dva nepoznata vozača“.

U trenutku kada je pravio ovaj izvještaj Centar službi bezbjednosti nije imao potpune podatke o broju poginulih. Naknadno je utvrđeno da je tom prilikom ubijen i Adil Akeljić, po radnoj obavezi vozač Logističkog centra Tuzla. Njegova, kao i porodice drugih žrtava imale su velike probleme sa državnom birokratijom prilikom dokazivanja nasilne smrti njihovih najdražih i ostvarivanju prava po tom osnovu.

U izjavi koju je neposredno nakon ovog zločina dala tuzlanskim novinama “Front Slobode” Jasna Arcberger, organizatorka prikupljanja humanitarne pomoći u Austriji, i sama ranjena prilikom napada HVO, je naglasila:

“Najveća poniženja doživjeli smo neposredno nakon granatiranja. Jedan od bojovnika nam je uzviknuo: – Eto vam vaših Balija, hoće da vas pobiju. Potom su sve zdrave i prestrašene putnike poveli u jednu obližnju kuću i izdvojili Hrvate od Muslimana. Svim Muslimanima su pokupili novac i dragocijenosti. Računam da su ljudima oduzeli najmanje 300.000 DM. To veče poveli su nas u Vitez. Nikome nisu dali ni jaknu iz autobusa da uzme. Spavali smo na livadi pred bazom UNPROFOR-a. Polugola djeca su plakala i drhtala od zime. Tražili smo od UNPROFOR-a da nam pomognu. Hladno, engleski, su rekli da nemaju mandat za tako nešto”.

Državno tužilaštvo je 2020. godine, a u skladu s odredbama Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina, istragu o napadu na “Tuzlanski konvoj spasa“ ustupilo na procesuiranje Tužilaštvu Srednjobosanskog kantona (SBK) u Travniku.
Kako je tada potvrdio glasnogovornik Tužilaštva BiH Boris Grubešić, predmet je u travničko tužilaštvo prebačen na prijedlog Državnog suda. Tužilaštvo BiH je istragu u ovom predmetu pokrenulo u oktobru 2019. godine.

Ovo je već drugi put kako je predmet u travničkom tužilaštvu, koje je prije devet godina o ovom događaju vodilo istragu protiv nepoznatih lica u vezi s ratnim zločinom nad civilnim stanovništvom. Nakon vraćanja predmeta u Državno tužilaštvo 2013. godine istraga je proširena na šest poznatih osoba osumnjičenih za ratni zločin počinjen u ljeto 1993. na području Novog Travnika, Viteza i Busovače.

Nevjerovatno je da cijela država zna šta se dogodilo, ko je izvršio napad, sve je snimljeno, samo tužilaštva sva redom koja su vršila istrage, ne žele da znaju.