Kao po nekom tajnovitom dogovoru, razgovori su počinjali i nastavljali se slično. Gotovo isto.
– Patka?!
– Šta patka?
– Kažem, nije jednostavno nabaviti patku. Osim toga, prošla nije bila dobra...
– Je li to neki uvod?
– Kakav uvod?
– Za razgovor o našoj proslavi.
– Zar mi je osim pedeset godina s tobom potreban neki uvod?
– To je samo datum.
– Datum kad smo potpisali.
– Koji bi drugi bio?
– Možda onaj kad smo pobjegli...
Mnogo godina kasnije, pomisli on, bili smo u Berlinu. Taj boravak u prostranoj vrtnoj kući omogućila je književna stipendija. Prije nego što su došli žena i mali sin, on je svaki dan tumarao po Berlinu kao nepoznati prolaznik i obilazio mjesta koja je poznavao iz raznih izvora, naročito iz historije i literature.
Tako se jednog dana zadesio pred kućom koju je oduvijek poznavao. Zato što je identična kuća postojala u njegovom rodnom gradu.
Pitao se ima li smisla pokucati na vrata i pitati ukućane znaju li nešto o toj graditeljskoj replici. Zato je tu dugo stajao. Ipak nije prišao vratima.
Tako je bilo i s nekadašnjim odlaskom u novi život.
– Jesi li se predomišljala?
– Ne.
Uspomene se neprestano sudaraju jedne s drugima. Smjenjuju se godine i mjesta na kojima su bili. Također i svečarske večere, bile one u kući ili u nekom poznatom kulinarskom prostoru.
Nedaleko od vrtne kuće u Pankowu bio je sjajan kineski restoran.
Tu je zapravo naučila pripremati patku. I sjajno ju je pripremala. Patku o kojoj su govorili.
Bila je to gozba kad su ih Nikša i Zorica posjetili u kratkotrajnom boravištu.
Otad ih je patka svuda slijedila.
Poput zaštitnog znaka.
U mali grad u Danskoj.
Podsused pokraj Zagreba.
Na Jadran.
I, konačno, u Sarajevo.
Mijenjala su se mjesta. I patke. Ali nekako su se vezale uz njihov jubilej kao ona iz pjesme što nosi pismo navrh glave. Naravno, njihovo pismo bilo je drukčije.
Kratkotrajni boravak u Ljubljani dodao je svemu svoje pismo. Kao i patka iz Subotice koju su u Sarajevo donijeli prijatelji.
Naravno, nisu patke bile jedine gošće na gozbi. Izlazili su u različite restorane koji su im nudili nešto neobično. Tadž mahal u Sarajevu i neobičan italijanski riblji lokal iz kojeg pamte lososa u susamu i pečene kruške u nevjerovatnom umaku.
Kućna rješenja, naravno, nikad nisu bila isključena. Pogotovo za vrijeme bolesti. A bilo ju je.
– A lonac?
– Kakav lonac?
– Bosanski. Koji bi drugi?! Zar to ne bi bilo dobro?
– Ali djeca... ako dođu...
– Znam. Lonac ne može biti vegetarijanski. Bit će nešto drugo...
– Šta?
– Šta budu željeli. Neka si sami skuhaju ili... šta već...
– Može i tako.
– Sjećaš li se onog londonskog brudeta?
Ondje je živjela njihova kćerka.
– Naravno. Nikad ga neću zaboraviti.
– Izabrao sam ribe, iako su mi bile nepoznate. Birao sam ih po sličnosti s našima koje smo obično sastavljali u to nevjerovatno jelo. I bio je to izuzetan pogodak. Volio bih ga još jednom ponoviti.
Vidio je sebe pred akvarijem dok ih je birao.
– Oduševili su se i Škotica i Englez koji su nam bili gosti na ručku. Nikad tako nešto nisu okusili. Prste su pojeli.
– Fascinantno jelo, zaista!
– Pišeš li ti to kuhar?
– Kako misliš?
– Samo o jelima govoriš.
– Govorim o našim godišnjicama...
– Naravno. I to sam shvatila.
– Nisu jela važna. I ona obična su nam bila dovoljna. Bar meni.
– Ne bi se reklo kako o svemu tome pričaš...
– Možda se ne bi reklo, ali je istina!
I sam se iznenadio kako je to žustro izgovorio. Možda je ona ipak bila u pravu. Gozbama su nastojali uveličati svoje godišnjice. To je zapisano u sjećanju.
A onda se sjetio one berlinske kuće. Njena dvojnica u rodnom gradu imala je zaista neobičnu sudbinu. Kad je započeo rat, preuzela ju je opasna tajna služba. Zbog toga je na njoj visila tjeskoba krivnje. Neki su je htjeli i srušiti. Sve je presjekao jedan od ratnih heroja i uselio se u nju. Više nije bilo prigovora. Poslije njegove smrti postao je to čudesan dječiji vrtić jer je kuća zaista tako izgledala.
Mnogo godina kasnije, nakon razornog potresa, isplivale su iz zidova neke njene skrivene tajne. Dokumenti, novac koji više nigdje nije vrijedio i mnogo nevažećih putnih isprava.
Njena nesumnjivo starija sestra u Berlinu sačuvala je svoje tajne.
