Decenijama se koplja lome oko Bosne i Hercegovine – hoće li biti funkcionalna država koja ima vlastiti suverenitet i koja može odlučivati o svom putu, kontrolirati vlastite granice i štititi svoje interese ili će se kao (polu)zavisna zemlja rukovoditi interesima susjednih država, koje će preko svojih političkih podružnica unutar Bosne i Hercegovine kontrolirati njene granice i u njeno ime odlučivati kojim će putem ići, kakve će zakone donositi, šta će joj biti prioriteti, šta je za nju dobro a šta nije i slično. Od završetka oružanih agresija i ratova protiv Bosne postojala su dva dominantna koncepta: jedan se zasnivao na jačanju bosanskohercegovačkih građanskih kapaciteta i demokratskih principa, poštivanju ljudskih prava i jednakosti svih njenih stanovnika na cijeloj teritoriji države, na čemu su utemeljena uređena i napredna evropska društva; i drugi, koji je predstavljao nastavak politika koje su Bosnu razarale, vojno i politički, zasnovan na etničkoj podjeli društva, vlasti i teritorije. Prvu su opciju zagovarale integrativne političke snage, koje često nazivamo probosanskim, a koje uglavnom imaju sjedište u Sarajevu, dok su dominantne srpske i hrvatske politike, pod patronatom Beograda i Zagreba, zagovarale politiku podjela i slabljenja državnih institucija, neskriveno radeći za interese Srbije i Hrvatske. Čini se da, posebno u posljednje vrijeme, od neuspjelih neumskih pregovora i nametnutih Schmidtovih rješenja, ovaj prvi, bosanski, koncept polahko nestaje s političke scene, ako već i nije nestao, ostavljajući ovome drugom, antibosanskom, sav javni i politički prostor. Sarajevska “trojka”, umjesto da insistira na jačanju države i njenih institucija, da se i tajno i javno zalaže za građanske principe, radi upravo suprotno od toga – podilazi HDZ-u i SNSD-u i udovoljava njihovim zahtjevima, pravdajući to tobožnjim napretkom na evropskom putu.
GDJE JE NESTALA GRAĐANSKA DRŽAVA
A sa Zapada sve su vrijeme uglavnom, uz manje promjene kursa, u načelu pomagali Bosni i Hercegovini da opstane i sačuva se kao cjelina, ali nikada nisu, iako potpuno svjesni da ona s postojećom unutardržavnom, ustavnom strukturom i sistemom odlučivanja ne može funkcionirati kao druge države Evrope, ozbiljnije preispitali mogućnost stvarnog demokratskog i građanskog jačanja države i njenih institucija. Naprotiv, kako je vrijeme odmicalo, sve su više ponavljali upravo onu formulu koja Bosnu drži zarobljenom: jedna država – dva entiteta – tri konstitutivna naroda.
Danas se u evropskim centrima, jednako kao i u Washingtonu, građanska Bosna i Hercegovina više i ne spominje, osim u negativnom kontekstu: kao platforma za dominaciju najbrojnijeg, bošnjačkog naroda. Sasvim je jasno da je takva percepcija na Zapadu, između ostalog, rezultat kontinuiranog višedecenijskog djelovanja Srbije i Hrvatske na međunarodnom planu. Susjedi ni jednog časa nisu gubili iz vida šta su im važni ciljevi i interesi u Bosni i Hercegovini te su koristili sve raspoložive alate da u svijetu za njihovo postizanje dobiju podršku. Priznanje premijera Republike Hrvatske da je utjecao da visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini donese izmjene izbornih pravila u izbornoj noći sve to dobro potkrepljuje, a sličnih primjera moglo bi se naći još barem nekoliko.
S druge strane, iako nije članica Evropske unije, Srbiji je djelovanje za vlastite interese na račun Bosne i Hercegovine omogućeno kroz političku instrumentalizaciju manjeg bosanskohercegovačkog entiteta. Ko je god vladao Rs-om, interes Srbije bio mu je daleko ispred interesa Bosne i Hercegovine, a što i oni koji na Zapadu donose odluke odlično znaju. I to se nikada nije promijenilo.
Do sada su na putu podjeli Bosne i Hercegovine, ali i kao aduti da ona jednog dana može nadjačati djelovanje destruktivnih politika i osloboditi se opasnosti od hegemonija iz susjedstva, stajali međunarodno pravo i patriotske snage, a danas, kada je snagama koje imaju politički refleks i znaju prepoznati prijetnje po državu onemogućeno da učestvuju u donošenju odluka u državi, presude međunarodnih sudova najveća su dragocjenost i zato ih ne smijemo uzeti olahko.
Budući da evropski sudovi odlučuju na osnovu principa vladavine ljudskih prava i sloboda, jednakosti i nediskriminacije, sve dosadašnje presude Evropskog suda za ljudska prava zajedno i svaka posebno, (slučajevi Sejdić–Finci, Zornić, Pilav, Šlaku, Pudarić) nedvosmisleno su potvrdile da je u Ustav i izborno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine ugrađena sistemska diskriminacija, upravo zbog podjela na etničkom principu i načina raspodjele vlasti koji iz njega proizlazi. Posljednja je presuda praktično još jednom potvrdila da ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, kao i njen izborni zakon, treba mijenjati, i to u smjeru jačanja građanskih i slabljenja etničkih principa. A posljednja presuda, ova u slučaju Kovačević, posebno je značajna zbog trenutka u kojem je donesena jer se HDZ, zajedno sa svojim odanim partnerima u Banjoj Luci i Sarajevu, uveliko priprema za izmjene Izbornog zakona koje će etničku segregaciju i diskriminaciju još više produbiti. Iako je Bosna i Hercegovina najbolji primjer kako međunarodno pravo i politika moćnika često ne idu u istom smjeru, od borbe za pravedna i za državu korisna rješenja ne smije se odustati.
ZAKONI ZA DODATNO SLABLJENJE DRŽAVE
Bez obzira na licemjerstvo Zapada kojem svjedočimo, nedopustivo je da Nermin Nikšić, kao predsjednik najveće vladajuće partije sa sjedištem u Sarajevu, partije koja mora insistirati na građanskoj Bosni i Hercegovini, u svojoj prvoj reakciji olahko prelazi preko presude, unaprijed najavljujući kako „sama presuda kod nas u Bosni i Hercegovini ne znači da će automatski biti provedena“. Doduše, nakon dvije prespavane noći „trojka“ je u zajedničkom saopćenju iskazala nešto određeniji stav o samoj presudi, ali nije najavila odlučniju političku borbu ili barem namjeru da će učiniti sve što je u njenoj moći da se presuda implementira. Ovo je za njih veliki ispit, na kojem će pokazati da li su sve unaprijed dali Draganu Čoviću, ili su u sebi zadržali barem mrvu ideala da se bore za normalnu, evropsku državu. Teško da se može očekivati bilo kakva borba za ideale od “trojke”, koja se, iako nominalno građanska opcija, kako bi udovoljila koalicionim partnerima pokazala kao najveći zagovornik etničkog sistema odlučivanja.
Nove izmjene Zakona o VSTV-u, iako predstavljene kao proevropske, neophodne za napredak Bosne i Hercegovine ka Evropi, nagovještavaju dodatno slabljenje države. Zakonom je potpuno zamagljeno tumačenje samog sukoba interesa nosilaca pravosudnih funkcija, a nije, što je za državu posebno štetno, spriječeno blokiranje njegove primjene. Naime, entiteti ovim novim zakonom, zahvaljujući amandmanima SNSD-a, moći će opstruirati razmjenu podataka prema VSTV-u, i to opravdati poštivanjem vlastitih propisa. To znači da će primjena državnog zakona zavisiti od propisa koji važe na nižim nivoima, odnosno još jednu pobjedu entiteta nad državom. Ovo su kao problem uočili i sa Zapada, ali je Zakon u Vijeću ministara i Predstavničkom domu Parlamenta ipak usvojen.
Nameće se pitanje, ne samo kod ovog nego i mnogih drugih propisa, koji je to državni organ koji ima kapacitete natjerati entitetske strukture da se povinuju odlukama države. Morala bi to biti SIPA, Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine, ali sve su prilike da taj film nećemo gledati. A nakon što je Narodna skupština Rs-a usvojila famozni i antievropski zakon o kleveti, entitetski će organi moći disciplinirati javni prostor u cijeloj Bosni i Hercegovini. Vrijeme će pokazati kako će se klupko odmotavati, ali ne desi li se neko političko ili diplomatsko čudo koje će vodu okrenuti na bosanskohercegovački mlin, državni će suverenitet u potpunosti nestati. Formalno će, još neko vrijeme, odluke donositi tijela Bosne i Hercegovine, ali će one suštinski odražavati interese entiteta, odnosno susjeda.
Zajedno sa slabljenjem državnog suvereniteta slabi i politička uloga bošnjačkog naroda. Kako se situacija bude dalje odvijala, ne dođe li do nekog snažnog političkog zaokreta (koji nije ni na pomolu), Bošnjaci će, kao najbrojniji i ekonomski najdinamičniji narod, imati ulogu pukih proizvođača energije i uplaćivača poreza, dok će se odluke o budućnosti njihove domovine donositi izvan nje. Neće biti potrebe da se prijeti ni otcjepljenjem ni trećim entitetom jer će Bosna i Hercegovina, cijela samo na papiru, biti resurs od kojeg njeni građani imaju najmanje koristi.
