U periodu u kome su muslimanska društva patila od propadanja i slabosti na različitim poljima života, dok su vođe muslimanskog svijeta bile u stanju podjela i sukoba, došli su križari, pomeli seldžučku vlast u Maloj Aziji, te osvojili njihovu prijestolnicu Nikeju. Onda su nastavili ka teritoriji Šama i žestoko zaprijetili dvojici braće – Ridvanu, koji je upravljao Halepom, i Dekkaku, koji je upravljao Damaskom. Njih dvojica su bili primorani pokoriti se križarima i plaćati porez. Prihvatili su ovo poniženje kako bi spasili podanike i sačuvali muslimansku državu.
Križarski pohodi su se nastavili i ovladali su velikom teritorijom. Antiohiju su osvojili 491/1097. i nastavili svoj marš sve do Jerusalema, koji je pao u njihove ruke 492/1098. U svakom gradu ili selu u koje su ušli činili su divljačke pokolje, ubijali stanovništvo i njihovi konji su gazili kroz krv ubijenih muškaraca, žena i djece. Sve ovo se dešavalo dok su muslimani bili zaokupljeni svojim svađama i sukobima. Sultani i emiri nisu učinili ništa da zaustave ovaj marš, dok su različite grupacije u ummetu bile zaokupljene ličnim interesima i nebitnim stvarima oko kojih su se nadmetali i sukobljavali.
Muslimanski izvori iz tog vremena pružaju nam detaljne i zastrašujuće slike o postupcima vladara i muslimanskog svijeta, kako su dali prednosti privatnim interesima nad suočavanjem s iznenadnom opasnošću. Primjere toga spominju imam Ibn el-Dževzi u svojoj historiji El-Muntezam, Ibn el-Esir i drugi, kada su križari osvojili Ramlu, Jerusalem i Askalan, poubijali njihovo stanovništvo. Na trgovima Jerusalema su poubijali približno sedamdeset hiljada stanovnika, učenjaka, učenika, pobožnjaka i zahida.“
Odmah nakon ovih pokolja stanovnici Šama su počeli tražiti pomoć od abasijskog hilafeta i stanovnika istočnog dijela muslimanske države. Ibn el-Esir i Ibn Kesir spominju delegaciju, način na koji je prihvaćena, kao i rezultat do kojeg su došli: “Ljudi su bježali glavom bez obzira iz Šama u Irak, tražeći pomoć od halife i sultana protiv Franaka. Među njima je bila i delegacija u kojoj je bio kadija Ebu Sa’d el-Herevi. Kada su ljudi u Bagdadu saznali za ove zastrašujuće vijesti, bili su preplašeni i plakali su. Ebu Sa’d el-Herevi je pripremio govor koji je pročitan na divanu i na minberima i ljudi su glasno plakali. Halifa je potaknuo učenjake da krenu po gradovima kako bi podstakli vladare na džihad. Ibn Akil i drugi učenjaci krenuli su u pozivanje ljudi, ali od toga nije bilo nikakve koristi. Allahovi smo i Njemu se vraćamo.“
Ebu el-Muzaffer el-Ebjurudi je o tome izrekao stihove:
Pomiješali smo svoju krv sa suzama koje su lile
I ništa nije ostalo kod nas što bi nas grdnji spasilo
Najlošije čovjekovo oružje je suza koju lije
Kada se vatra rata rasplamsa.
Sinovi islama, iza vas su događaji
Koji su uzvitlali prašinu na putevima.
Kako oko može sklopljeno spavati
Pored jecaja koji bude svakog spavača?
Kreveti vaše braće u Šamu su postali
Podovi klaonica i utrobe zvijeri
Rimljani im poniženje nanose
Dok vi uživate kao onaj koji u miru živi!
U tim bitkama onaj koji izostane da bi sebe spasio
Kasnije će se gorko kajati
Gotovo da zbog njih onaj čije je boravište u Tajbi
Najvišim glasom poviče: O potomci Hašimovi!
Vidim svoj ummet kako ne baca svoja koplja ka neprijatelju
I kako je vjera na slabim osloncima
Klone se vatre iz straha od bijednika
I ne misle da će ih poniženje sigurno snaći.
Zar arapski junaci ne prihvataju bol
Koja će do poniženja napadača dovesti
Zašto se, makar, ako ne radi odbrane vjere,
Radi ženskih članova porodice ne bore
Ako im nije stalo do nagrade kad boj nastupi
Zašto se makar ne bore radi plijena?
Ibn Tagribirdi bilježi da je neko drugi rekao:
Kufr je islamu veliku nevolju donio
Zbog nje će se dugo nad vjerom naricati
Izgubljeno pravo i oskrnavljen posjed
Slomljena sablja i prolivena krv.
Koliko muslimana je u ropstvo palo
I koliko muslimanki čija je čast oskrnavljena
Stvari o kojima kada dijete razmisli
Iz obraza mu sijede vlasi niknu.
Zar se muslimanke odvode u roblje na svakoj granici
A muslimani nakon toga mogu mirno živjeti?
Zato reci razumnima gdje god bili:
Odazovite se Allahu, teško vama, odazovite!
Ibn Tagribirdi dodaje da su brojni pjesnici i govornici nastojali podignuti moral za borbu i sastajali se s predstavnicima vlasti i naroda, ali bez uspjeha. Rezultat je bio sljedeći: “Kadija i oni koji su bili s njim vratili su se iz Bagdada u Šam bez ikakve pomoći. Ve la havle ve la kuvvete illa billah.“
Muslimanski izvori nam predočavaju najstrašnije prizore nezainteresiranosti halifa i sultana za stravične zločine koje su počinili križari u Jerusalemu i na obalama Sirije i Libana. Jedna delegacija koja je došla tražiti pomoć donijela je ogromnu vreću punu ostataka lobanja i kose žena i djece i iznijeli ih pred najviše državne službenike. Halifa je na to svom veziru rekao: “Ostavi me na miru. Imam preča posla od toga! Tri dana već nisam vidio svoju šarenu golubicu.“ Halifa je imao šarenu golubicu dresiranu za borbu s drugim golubovima. Ovo je bila popularna zabava među ljudima. Halifa je posebno uživao u njoj, a u tome su ga oponašali bogataši i visoki slojevi društva.
Iste godine u kojoj je nesreća pogodila sveti grad, trojica seldžučkih sultana, sinovi Melikšaha - Muhammed, Sendžer i Barkijaruk, borili su se međusobno za dominaciju i vlast. U mjesecu zu-l-hidžetu Muhammed je zauzeo Bagdad i preuzeo vlast. Zatim je krenuo u Rejj, gdje je zatekao Zubejdu, majku svog brata Barkijaruka i naredio da je zadave. U isto vrijeme, vodio je protiv svog brata Barkijaruka pet strašnih bitki.
