"Hoće li pozadina izdržati?", pitali su se francuski vojnici 1916. godine, dok su stavljali svoja tijela i odolijevali, po cijenu nebrojenih žrtava i muka, kiši njemačkih gelera. Pozadina, u ovom ratu u Ukrajini, prije svega je veliki ukrajinski narod, koji izdržava, odolijeva i ispunjava nas divljenjem.
No, iza te prve pozadine postoji druga, velika pozadina. Mi zapadnjaci; mi, Amerikanci, Evropljani, kao i nekoliko demokratskih zemalja na drugim teritorijima, koji činimo sve kako bismo pomogli Ukrajini, napadnutoj naciji. Iako smo dopustili da Afganistan ponovno padne u ruke Talibana, pomažemo i naoružavamo pobjedničke branitelje Kijeva, Harkova, Hersona ili Iziuma kako bi izašli kao pobjednici u borbi za slobodu; njihovo i naše, intimno isprepleteno.
Pozadina Ukrajine izvan same Ukrajine je prije svega javno mnijenje u Parizu, Berlinu, Londonu, Varšavi i New Yorku, šokirano ruskom agresijom, zbog koje pate naši ukrajinski sunarodnjaci. Javno mnijenje koje je kroz ovih dugih osam mjeseci bez zadrške pokazalo svoju solidarnost.
Međutim, pitanje pozadine, nešto što se u ovom trenutku smatralo nemogućim, sve se više otvara u krugovima moći evropskih zemalja koje podupiru Ukrajinu. Zasad, malim koracima i tiho, ali već se postavlja pitanje: hoće li ta geopolitička pozadina izdržati?
Jer, dok se rat na Istoku ukopava u svoje zimske rovove i prijeti da će se odužiti, počinju se čuti alarmantni glasovi i u kancelarijama i u predvorjima nacionalnih palača. A da ne spominjemo subvencionirane putinofile, koji već pjevaju sjajnu melodiju predaje.
Naši arsenali se prazne; cijena naše podrške Ukrajini bit će pretjerana; hladnoća prijeti iza ugla; nedostajat će nam ruski plin, isključit će nam struju. Ti glasovi iskorištavaju umor javnog mnijenja, egoizam nacija; strah od atomske ucjene od strane Rusa; rizika od izravnog sukoba s Rusijom. To su glasovi koji govore o ukrajinskom ekstremizmu, o Ukrajini koja je opijena prvim pobjedama protiv druge najjače vojske svijeta i koja bi sada htjela napredovati do Krima!
Oni ukazuju na krivog "avanturistu" (Zelenski) za kojeg kažu da će nas odvesti u beskonačnu spiralu i dovesti do ruba ponora. Tvrde (bez dokaza) da su Ukrajinci, kao i ruski vojnici, prekršili Ženevske konvencije o zarobljenicima.
I na kraju, ti glasovi iz sjene pozivaju nas da ne ponižavamo jadnog Putina kako ne bismo izazvali njegov pravedni gnjev protiv nas koji protiv njega preko Ukrajinaca vodimo neobjavljeni rat, rat koji nije naš rat. Ukratko, njihov je stav da se u ime mira pod svaku cijenu dogovorimo s Putinom, a za to gazimo Ukrajince (te ratnohuškače, prepreku da sjednemo za stol i pregovaramo). Bolje ih natjerati zavrtanjem ruke tako što će im bez daljnjeg ograničiti sofisticirano oružje koje im omogućuje da drže Ruse pod kontrolom.
Živimo u situaciji sličnoj onoj od prije gotovo trideset godina, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci, opkoljeni i bombardirani tri godine u Sarajevu, po cijenu jedanaest hiljada mrtvih, konačno su formirali vojsku koja je u ljeto 1995. obuzdala bosanske Srbe pred njihovim uporištem Banjoj Luci pod vatrom s planine Vlašić.
Ofanziva je bila spremna. Bernard-Henri Lévy i ja smo prisustvovali pripremama. Amerikanci su se usprotivili u ime pregovora koje će uskoro sponzorirati. U ime mira pod svaku cijenu.
Ako Bosanci nastave s ofanzivom, Amerikanci su ih već upozorili: ostat će sami, bit će lišeni zračne podrške pred Miloševićevom vojskom, koja neće prestati napadati iz Srbije kako bi pomogla Srbima na bosanskoj teritoriji. Bio je to predokus Daytonskog sporazuma, koji su Bosanci nešto kasnije morali potpisati, pod prijetnjom oružjem i koji je potvrdio (pod okriljem SAD-a) teritorijalnu podjelu Bosne na tri kvazisuverena entiteta i etničko čišćenje koje su proveli Srbi za tri godine.
“Mir” je pobijedio. Još uvijek podijeljena, Bosna i Hercegovina se nikada nije u potpunosti oporavila.
Taj katastrofalan presedan trebao bi upozoriti naše ukrajinske prijatelje i sve one, u Evropi i izvan Atlantika, koji riječi mir dodaju "pravedno". To znači evakuaciju ruskih trupa sa svih okupiranih teritorija, garanciju teritorijalnog integriteta Ukrajine i traženje ratne odštete od države agresora, Rusije.
Što se tiče budućih pregovora o ova tri bitna stupa i njihovih praktičnih modaliteta, mora se imati na umu da putinistički pregovarači ne pridaju isto značenje riječima; moramo shvatiti da smo mi zapadni demokrati koji se pridržavamo zakona i kodeksa nepopravljiva bića dobre volje kada se suočimo s kopiladima bez vjere i zakona.
Dakle, koliko god bili dobro upućeni u materiju, racionalni i obrazovani zapadni diplomati, koji se drže dobre vjere i drže svoju riječ, morat će se nositi s nasilnicima poput Lavrova; to su manipulatori, lažljivci, cinici, kreatori podvala, proizvođači konceptualnih investicija, fantazija u koje sami na kraju povjeruju, u kojima se njihove žrtve nazivaju krvnicima. Semantička opscenost ovih poslušnika Kremlja nema granica.
Čak i ako moraju razgovarati, Ukrajinci će pregovarati samo s pozicije sile. Ne treba zaboravitri sporazume iz Minska, gdje su se Rusi, nezadovoljni podrškom donbaskim separatistima, bez imalo skrivanja rugali zapadnim pregovaračima koji su zbunjeno klimali glavom.
Upravo zbog toga, Ukrajinci moraju krenuti pobjedničkim putem i ne smiju dopustiti da im dobronamjerne defetističke duše stanu na put oslobađanja zemlje.
Gilles Hertzog je pisac, filmski radnik i scenarista dokumentaraca Le serment de Tobrouk i Bosnia!
