Ovdje ću spomenuti i ono nekoliko žena za koje sam pouzdano saznao da su pomagale očeve i braću svoju u otporu. Neke su pucale na soldate, neke nosile municiju, druge su opet nosile vodu i zavijale ranjenike.
Tako je Habiba Agić, udata Arnautović, ubila jednog vojnika iz male puše na Prijekoj Česmi. Nju zakla nasred ulice jedan vojnik, ali je nije preklao, te je berber izliječi. Umrla je 1934, a u mahali Musluk, gdje je stanovala, bila je poznata kao Česlandurova Hebiba.
Djevjoka Dreka (imena joj ne saznadoh) ranila je više vojnika iz svoje kuće na Jezeru (Koševo) i kad joj zauzeše kuću, mušketali su je u dvorištu.
Sevdija Handžić, rođena Pita, ranila je oficira na Toki i bar tako osvetila rođenog brata Dauta, koji je taj dan poginuo. Iz toga je još dugo živjela i time se ponosila.
Kada Preljevića iz Čebedžija preobučena u muško odijelo nosila je municiju na Bakije, a istu je službu vršila i Fata Hadžavdića iz Divan-Kjatibove mahale, koja se kasnije udala za Ibrahima Mačka, muezina džamije u Mjedenici. Umrla je 1919.
Fatima Pandur i neka Melćija, obje iz Žabljaka, nosile su municiju na Goricu. Isti su posao obavljale djevojke iz Balibegovice Fatima Džipa (kasnije udata Karavdija), Arifa Džipa (udata Hardaga), Nura Murga (udata Terza), Hasnija Pita i paša Agamehina (udata Beća). One su municiju nosile iz Kršle na Brajkovac.
Vodu su nosile na Bakije i zavijale ranjenike djevojke Nura Porča, sestre Pašana i Alija Koredžija i Fata Hadži Jusufova, sve četiri s Vratnika.
Mehlem je pravila i liječila ranjenike Hafa Berberajić, udova čuvenog berbera-ranara Saliha (umro 1860) i doživjela rijetku starost od 105 godina. Umrla je 1912, djevojačko joj je prezime Henda.
U Žabljaku kraj džamije zapucaše iz svojih kuća Habiba Bulbulović, rođena Kalaba, i Nura Hadžiomerović, rođena Mulić, na soldate, koji su ovuda prolazili i prouzrokovaše smrt nekolicine svojih susjeda muslimana, koje poubijaše razjareni vojnici. Jedna od njih lakše je ranila jednog časnika.
Uzgred budi spomenuto da je bilo ovdje nekoliko žena koje od ovoga dana nisu više nikada iz svojih kuća izlazile da ne sretnu Švabu, pa čak su neke pred smrt odredile da im ni mrtvo tijelo ne snose pred džamiju, već da ih od kuće nose ravno na groblje.
(Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela IV, Sarajevo u doba okupacije 1878., “Veselin Masleša”, 1991, str. 113–114)