Troipogodišnji gotovo epski ratni put obilježen je mnoštvom svijetlih i tamnih trenutaka 505. brigade 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Od prvih početaka organizacije odbrane pa do okončanja rata utabanom stazom ove brigade prodefiliralo je više od 4.800 boraca, a deset posto njih dalo je svoje živote za odbranu domovine. Osim velikog broja poginulih u borbama sa srpskim agresorskim jedinicama, gotovo polovinu žrtava odnijele su borbe s pripadnicima tzv. AP Zapadna Bosna. U ovom međubošnjačkom sukobu, koji je trajao od jeseni 1993. do ljeta 1995. godine, 505. brigada izgubila je 282 borca. Prvi u tom dugom nizu bio je Hasan Nanić Hrka, koji je kao dvadesetpetogodišnji pripadnik voda Vojne policije poginuo na lokalitetu Visibaba, nedaleko od velikokladuškog naselja Mrcelji.


Sa suprugom Emirom

Hasan Nanić (sin Muhameda i Senije) rođen je 1968. godine u Bužimu. Prije rata bio je zaposlen u velikokladuškom “Agrokomercu”. Od samog početka agresije na Bosnu i Hercegovinu uključio se u redove Armije RBiH. Poginuo je 12. novembra 1993. godine. Bio je oženjen suprugom Emirom.

VOJNIK ZA PRIMJER

Muharem Veladžić bio je jedan od dugogodišnjih prijatelja Hasana Nanića Hrke. Sjeća se  da Hrka nije bio nametljiv, nego se urođenim šarmom izdvajao u društvu. “Bio je čovjek s pozitivnim pogledom na život. Morao si biti dobar insan da bi bio njegov drug i s njim pio kafu. Hrka je bio dobar đak, izdvajao se na časovima, sudjelovao na priredbama, volio pjevati i volio sport. Posebno je bio dobar u atletici na 100 metara, gdje je često predstavljao školu na takmičenjima. Bio je kompletna ličnost, odlučan, hrabar i fizički korpulentan, dobro obrazovan i vrlo lijepo odgojen”, kazuje Muharem.

Uključivanjem u teritorijalnu odbranu Hrka nije odmah pristupio odredu “Hamza”, specijalnom odredu 505. brigade. Muharem kaže da je Hrka u Hamze došao početkom ljeta 1992. godine. “To je bilo vrijeme kad nas je vodio Asim Bajrektarević. Skupa smo sudjelovali u oslobađanju Ćorkovače 7. oktobra. On je bio snajperista, i to kakav snajperista”, kaže Muharem Veladžić.


U rovu na borbenom položaju

Zijad Nanić tvrdi da je Hasan Nanić Hrka po svom fizičkom i psihičkom profilu bio jedan od najsvjetlijih primjera borca 505. brigade. Kao rođaci i komšije, poznavali su se od malih nogu. “Hrka je u meni vidio starijeg brata. Uvijek mi je bio simpatičan. Stalno je pjevušio i veseljak bio. U proljeće 1992. godine Hrka se uključio u odbranu. U junu je prešao u 'Hamze'. Kasnije je imao i onu čuvenu epizodu oko opkoljavanja komande brigade. Poslije toga je neko vrijeme proveo u Velikoj Kladuši, gdje je s još nekoliko saboraca činio ličnu pratnju Mirsada Veladžića. Po povratku u Bužim sudjelovao je u 'Munji '93'. Sjećam se njegove uloge u vrijeme kad smo uz posredovanje UNPROFOR-a s četnicima dogovorili da se pretraži područje između linija radi eventualnog pronalaska poginulih boraca. Njega i Mehu Bašića sam zadužio da snajperima prate situaciju s Ćorkovače. Ako nešto pođe po zlu, rekao sam im da me radije ubiju snajperom nego da živ padnem u neprijateljske ruke. I dobro se završio taj posao. Kasnije, u aprilu ili maju, založio sam se da ga dovedem u Vojnu policiju, gdje je ostao sve do pogibije. Gdje god je boravio, Hrka je svoje poslove odrađivao profesionalno”, svjedoči Zijad Nanić.

“HRKA NIJE IZDRŽAO”

Na dan akcije u kojoj je Hrka ranjen Zijad Nanić u 2:00 sata iza ponoći dobio je naredbu da s odjeljenjem Vojne policije ode u školu u Elkasovu Rijeku, odakle se planirao polazak. Tu su dočekali jutro i odmah po svitanju je i počela akcija. “U toj su akciji sudjelovale i 'Hamze', 'Gazije' i još neke jedinice. Iako po svom opisu posla Vojna policija nije trebala ići na liniju, komandant ih je taj dan digao. To jutro je bila takva magla da se iz Elkasove Rijeke nisu vidjeli Jusufovići, a kamoli Visibaba. Izjutra je krenula kiša, a poslijepodne i snijeg. 'Gazije' su na svom pravcu kasnile dva sata jer nisu mogle preći rijeku koja se izlila preko Sejdića mosta. Jedino su Ago Elkasović i Nijaz Velagić uspjeli na vrijeme preći. Naše jedinice su trebale zauzeti Ponjeviće, Liđane i izići na Visibabu. Ta njegova grupa je imala okršaj u Liđanima, u širem rejonu Visibabe. Tu je ranjen Hrka, a na drugom lokalitetu i pripadnik 'Hamzi' Hamid Šahinović. Hrka je ranjen prije podne i više sati ga nisu mogli izvući. Kad ih je sanitet povezao u Bihać, bila je priča da je Hamid loše jer dosta jauče od bolova, a da je Hrka dobro i da ne pokazuje da ga išta boli. Kasnije će se ispostaviti da Hrka vjerovatno nije ni osjećao ništa i da je zbog toga i bio tako miran. Izgleda da mu je metak ušao kroz usta, udario ga u vrat, u kičmu, a onda se odbio i izišao kroz pluća. Kasnije se ispostavilo da je umro od gušenja. A ta rana na pršljenu mu je izazvala paralizu”, ispričao je Zijad Nanić.


Nakon polaganje zakletve 25. jula 1992. godine

Akcija čišćenja terena krenula je ranim jutrom. U toj akciji sudjelovalo je i odjeljenje Vojne policije koje su, osim Hrke, još činili i Esad Kudelić, Halid Šahinović, Huse Krupić, Husein Isaković, Nijaz Remetić, Emir Nanić, Semo Mustafić, Medica Alešević i komandir voda Emir Isaković. Po kazivanju Esada Kudelića, ta akcija nije još bila klasična borba kakve su izvođene na frontu prema četnicima, već borba u kojoj im je sugerirano da na zavedene sunarodnjake pucaju samo iz nužde. “Krenuli smo ujutro iz Elkasove Rijeke. Sve se odvijalo sporo zbog problema s poplavama. Kad smo stigli u Okiće, krenula su prva puškaranja i zarobljavanje jednog bezbjednjaka iz Narodne odbrane AP Zapadna Bosna. Na vrhu brda smo se trebali spojiti s 'Hamzama'. Međutim, u tom penjanju zabunom smo otišli malo ustranu. Niko od nas nije dobro poznavao teren, a bila je i jaka magla. Kad smo izišli gore, naišli smo na borce Narodne odbrane, koji su tražili da stanemo i da kažemo ko smo. Rekli smo da smo Ćićmini, da ih zavaramo, međutim, vrlo brzo su po našim uniformama 'bužimkama' skontali ko smo. Krenula je pucnjava. Oni su udarili odozgo, uzvratili smo. Znam da smo se sakrili u neki put iznad kojeg su padale bombe. Onda je komandant Nanić zvao i rekao da se izvlačimo i da trebamo ići više udesno. I tako je krenulo povlačenje, a Hrka i ja smo ostali među zadnjima. Trebali smo ići lijevom ivicom šume, međutim, Emir je prvi dio grupe poveo čistinom. Srećom, ovi još nisu pucali odozgo. I kad je moja grupica došla dolje na ivicu šume, do čistine koju su ovi već bili pretrčali,  kaže meni Hrka: 'Hajmo i mi pretrčati.' I u tom trku ga je pogodio metak. I sad on leži nasred te čistine, mi ostali ne možemo do njega jer nas odozgo iz neke kuće tuče osamdesetčetvorka. Tad sam od nekog borca uzeo motorolu i javio komandantu Naniću da je Hrka ranjen i da neko treba gađati onog što puca po nama. I poslao je on nekog sa zoljom da ga ide gađati iz Liđana. Dugo je sanitet čekao iza nekog vijenca. I u jednom momentu smo Semo Mustafić i ja istrčali, zgrabili Hrku i uspjeli ga izvući i odnijeti do saniteta. S IKM-a su zvali bolnicu i pitali kako je Hrka, a iz bolnice su kazali da je dobro, puno bolje od Hamida. Na kraju Hamid je preživio, a Hrka je podlegao”, prisjetio se Esad Kudelić.

Po završetku akcije u školi u Elkasovoj Rijeci formiran je IKM 505. brigade, na kojem su boravili i komandant brigade Izet Naniće te Zijad Nanić. “Poslije ponoći komandant Nanić je tražio da ostanem u školi, a on je otišao u Bužim. Savladao me umor, pa sam zaspao. Oko 7 sati ujutro naglo sam se prenuo s mišlju o Hrki. Odmah sam zovnuo komandu i ništa mi nisu znali reći za njega. Nedugo nakon toga u dvorište škole došao je komandant. Na njegovom pogledu, koji je skretao ustranu, vidio sam da nešto nije uredu. Samo je kazao: 'Hrka nije izdržao.' Meni je to bilo preteško. Rekao mi je da idem kući. Dženaza je bila sutradan, 14. novembra, a mi smo 15. oslobodili Todorovo. Na njegovoj dženazi komandant je držao govor i tu je najavio da ćemo vrlo brzo osloboditi Todorovo, kako je i bilo”, kazao nam je Zijad Nanić.

PRVA ŽRTVA 505. BRIGADE NA VELIKOKLADUŠKOM RATIŠTU

Prema kazivanju njegovog tri godine starijeg brata Huseina, Hasan Nanić je nadimak Hrka nadimak dobio po daidži Zuhdiji Mulaliću, koji je bio poznat po nevjerovatnoj fizičkoj snazi, hrabrosti, srčanosti i pravednosti. “Brat je bio omiljen u društvu i čaršiji. Srčan, otvoren i uvijek spreman za 'svaku akciju' svoje raje. Volio je život i živio ga punim plućima. Bio je član 'Preporoda' i KUD-a. Posebno je bio vezan za porodicu i kuću, za svoj Bužim. Dok sam studirao u Zagrebu, nekoliko puta sam ga vodio sa sobom, ali nakon svega dva-tri dana sve mu je postajalo dosadno i insistirao je da se vrati kući. Pošto je imao određene sklonosti prema sportu, predlagao sam mu da upiše DIF, provede nekoliko godina i osjeti život u velikom gradu, ali to ga nije nimalo zanimalo. Često mi je govorio: 'Džaba ti tvoj Zagreb, odoh ja u svoj Bužim.' Nisam tad razumio tu njegovu ljubav prema Bužimu, mjestu u kojem u to vrijeme, osim nekoliko kafića, poneke priredbe ili zalutalog folk pjevača, i nije bilo puno sadržaja za omladinu. Ali to je njemu bilo sasvim dovoljno da bude sretan i zadovoljan”, kazuje Husein i prisjeća se nekih od detalja iz perioda rata: “Izbijanjem agresije na RBiH brat se među prvim dobrovoljcima uključio u pripreme odbrane. Često je sa svojom ekipom iz 'Hamzi' dolazio kući na ručak, a mati bi im nabrzinu napravila nešto za jesti. Kako je bio strastveni pušač, najviše se radovao kad sam imao 'zaštekanu' pokoju kutiju cigareta. Sjećam se kad su jedne prilike granate padale blizu kuće. Dok smo mi trčali u sklonište u garažu, Hrka je otrčao uz stepenice na sprat po cigare, pravdajući se kasnije da bi bila šteta da granata uništi dvije kutije Lorda. Od akcije do akcije, živjeli smo u strahu i neizvjesnosti. Nažalost, strah od najgoreg jednog dana se obistinio. Poginuo je kao prva žrtva naše brigade od izdajničke vojske Fikreta Abdića. Javili su da je ranjen i prebačen u Bihać, gdje je podlegao ranama. Pored boli i tuge, nakon kratkog vremena osjetio sam veliku prazninu. Bilo mi je potrebno dugo da shvatim da se više neće pojaviti na vratima. Prestala je naša igra oko garderobe koju smo svakodnevno dijelili. Omiljene majice, jakne, hlače, rejbanke – od tada su bili na svom mjestu. Prestao sam kriti cigarete, a i auto je uvijek bilo parkirano gdje sam ga i ostavio”, ističe Husein Nanić.


U društvu sa saborcima, prvi zdesna

Supruga Emira s Hrkom je u braku provela tri godine: “On je često znao zakasniti kad bi s društvom otišao na kafu. Ja sam imala razumijevanja za to, ali majka k'o majka, ne može zaspati dok se on ne vrati. Zato je i često volio kazati: 'Lahko mi je sa ženom, ali kako ću s materom?!' Njih dvoje su bili baš puno vezani i ona je bila jedan od razloga njegove velike vezanosti za Bužim. Volio je svoju porodicu, svakom je poklanjao veliku pažnju, ali ljubav prema majci i obrnuto, to je bilo nešto posebno. Njena glavna uzrečica je bila: 'Neka ide gdje god ko hoće, ja imam s kim ostati', pritom stalno misleći na njega.”

Prebirući po sjećanjima, Emira ističe detalje neposredno pred Hrkinu pogibiju, a koji su bili išaret da će mu se nešto desiti. “Jedne prilike borci iz 'Hamzi' su imali neki sastanak u našoj kući. Kad sam ih uslužila sa zaovom Elvom, otišla sam u drugu sobu, gdje smo i zaspale. U jednom momentu sam se 'prenula', kad Hrka stoji pored nas i posmatra nas kako spavamo. Onda tu noć prije ranjavanja i pogibije iznenada je došao kući i nije se dugo zadržao, možda oko sat. Mama i ja smo bile kod kuće. Nije bilo struje. Nas dvije smo izišle da ga ispratimo. Držala sam svijeću dok se on obuvao. Krenuo je i nakon nekoliko koraka malo je zastao. Okrenuo se prema nama i kao da je nešto htio reći, ali ne reče. Samo nas je pogledao, okrenuo se i ušao u kombi. Taj njegov zadnji pogled mi je pred očima svih ovih godina. I zaova Nasiha je dugo žalila što se tu noć pred njegovu pogibiju nisu vidjeli. Kad god je prolazio pored njene kuće, zvonio je i svraćao. Međutim, taj dan ona je nešto radila ispod kuće. Kad se okrenula i ugledala ga da ode niz cestu, pitala je djecu: 'Je li ono daidža?' Kažu oni: 'Jeste, mama.' Kasnije ga je sanjala kako je izišao iz autobusa pored njene kuće, prišao joj, zagrlio je i vratio se u autobus kojim je nastavio svoje putovanje.”

 

“NEMA MOG HRKE”

12. 11. – Nismo spavali ništa, a nije bilo ni vremena. U 02:50 idemo (Izet Nanić i Sehudin Alešević, op. a.) u Koprivnu, za nama ide džip komandanta 511. bosansko-krupske brigade. Usaglašavanje zadataka s borcima iz 511. bosansko-krupske brigade i nazad u Bužim. U 05:00 sati pokret naših boraca za Elkasovu Rijeku. Iz Elkasove Rijeke se u napadne grupe upućuju do mjesta za razoružavanje. U samu zoru je počela akcija. Autonomaši pružaju otpor, a i malo se zakasnilo. Rade i lijevi susjedi, krenulo je razoružavanje autonomaša u Ponjevićima, Liđanima, Huskićima, Okićima, Ikićima, Abdićima, Visibabi, Poštenom Brdu i drugdje... U toj akciji su teže ranjena dva pripadnika naše brigade Hasan Nanić Hrka i Hamid Šahinović. Do Hrke se nije moglo dugo vremena, izvučen je oko 16:00 sati...

13. 11. – Budi nas Pajalić sa tužnom viješću da je Hrka podlegao, da mu dragi Allah podari nagradu šehidsku... U 12:00 sati idemo za Elkasovu Rijeku, vozi nas Munir kombijem Vojne policije. Snijeg još pada. Malo smo gurali kombi, nije išlo i pješaka nastavljamo do Elkasove Rijeke pa prema Okićima. Stigli su momci 501. brigade u ispomoć. Idu odmah da zamjene naše momke. U 16:00 sati dolazi Munir po nas Toyotom. Komandant će u Bužim kad se izvrši smjena naših boraca. Večeras oko osam sati Faran i ja smo išli do kuće Hrkinih roditelja. Njega su dovezli. Na ulazu nas dočeka Aida, njegova najmlađa sestra. Kaže: “Seho, moj Hrka je lijep.” Teško mi je bilo. Jučer smo se u 11:00 sati grijali kod vatre u Elkasovoj Rijeci. Išli u neku kuću tražiti radiostanicu, a on večeras leži mrtav. Još teže mi je bilo na izlazu iz kuće, kad njegov brat kaže: “Nema mog Hrke.”

14. 11. – (...) Danas u 13:00 sati je bila dženaza Hrki. Bilo je puno naroda. Poslije dženaze komandant je svratio do familije. Tu mi njegova mama kaže: “Sine, jesi li bar ti mogao da spasiš mog Hasana?” Nisam više mogao da se suzdržim. Hrka i ja smo se puno družili u ovom ratu.

(Isječak iz ratnog dnevnika “Svjedok istine” autora Sehudina Aleševića)


Sa saborcima 25. jula 1992. godine

HRKA, JARANE!

Započinjem ovo pismo s više napora nego ikad ranije. Ne zbog toga što ne znam koliko dugo treba da čekam odgovor, već što ni sam nisam siguran da li sve ovo pišem zbog tebe ili zbog nas koji smo ostali. Nešto duboko iznutra me gura da pričam s tobom. A priznat ćeš da odavno nismo, onako ljudski, sjeli pa se napričali. Sve bi bilo onako na brzinu, uz kahvu u “Bujrumu” ili “Histrionu”. Dužnost, posao, obaveze... već duže vrijeme svima nam život tako izgleda. Tamo negdje u mirnim baščama naših duša smo odlagali evociranje uspomena za dane “kad se ovaj košmar, bar malo smiri”. Bio je to naš nijemi dogovor. I sam znaš da niko od nas nije ništa planirao. Čekali smo, nešto. Ne znam da li je danas vrijeme, je li odgovarajući momenat, ali ja moram, zbog nas sviju, moram da napišem sve ovo. Vjeruj da isto ovako osjećaju i misle i svi ostali momci. Neprestano se prepričavaju sve one zajedničke zgode i nezgode. S nekim finim zadovoljstvom se rado prisjećamo “Hamzinih” dana. Kako smo se samo smijali na Dobrom Selu kad si skinuo onog flakistu u crvenoj majici. Ti si samo rekao (u pauzi smijeha): “Eto ti na! Haj sad pucaj, frajeru!” A onog što je obećao dvije šteke cigara “za flakistu” nigdje ni za lijeka. U tim danima je ostalo najviše uspomena. Svaki dan – roman za sebe. Nadali smo se da ćemo “nekad” moći u kakvom-takvom rahatluku prelistati Dnevnik naših zajedno proživljenih i nimalo romantičnih noći. Ti si otišao, Hrka. Koliko je samo neispijenih kahva, neispričanih viceva i neotpjevanih pjesama ostalo. Neizbrisiva je slika 24. augusta 1992, Banjani, duboko u dubini. Nas petorica upali u okruženje. I kad smo se na jedvite jade (već otpisani) izvukli, ti si čekao na onom putu gore. Mene si čekao. Išao sam zadnji. Stajao si nasred puta. Oprema i naoružanje ti je uvijek super pristajalo. Široko si se osmjehivao. Rekao si samo: “Nemaš pojma koliko mi je drago što vas ponovno vidim.” Vidio sam na tvojim vlažnim očima da me potpuno razumiješ. Zagrlio si me i zajedno smo plakali. Presretni... I koliko još takvih momenata, nikad pomenutih!

A danas na dan tvog ispraćaja ponovno sam ti se divio. Svi momci su bili tu: Mrga, Emir, Asim, Džaja, Dok, Šemso, Nejno, Hunjo, Muho, Hase i svi drugi. A ti s onim karakteristično tvojim osmijehom kojim stavljaš do znanja da si uspio, da si zadovoljan, a ujedno osmijeh koji neminovno izaziva divljenje. Znam da ćeš razumjeti zašto smo svi jedni od drugih krili suze. Huka je klečao pored tvoje glave i milovao ti lice, dodirivao nos, osmijeh na usnama i pramen kose ispod odjeće u kojoj se, put Vječnosti, odlazi. Imaš divnog brata. Kroz njegovo držanje sam najsnažnije osjetio veličanstvenost šehida. A uputio ti je samo nekoliko rečenica: “Kako gordo izgledaš, brate... Koji ponosan osmijeh...  je Allah sebi odabrao...” Sve ostalo je zadržao samo za sebe. I Ela je bila tu, očiju izblijedjelih od suza posvećenih svom bratu na odlasku. Izgledala je kao snježna leptirica koja svaki tren može da se istopi. Emira je bila utučena, skrhana bolom. Sjetio sam se kako si znao reći: “Ja svoju ženu volim najviše na svijetu.” Shvatio sam da je i ona to znala. Mlađu sestru i oca nisam vidio. A tvoja mama je pokazala svu veličinu i vrijednost jedne majke ovog svijeta. Ništa ne može da se mjeri s tugom majke. Dijete je njen dio srca, duše... Stajala je uspravno i duboko bi uzdahnula kad bi neko izgovorio glasno tvoje ime. Bože dragi, koliko je potrebno snage za jednu majku, da se s ovoliko dostojanstva halali sa sinom šehidom.

Dragi Hrka! Ovaj dan će ostati u sjećanju svih po ogromnom dostojanstvu, veličini i snazi. Baš kako ti i priliči. Uvijek si bio među elitom, stoga znamo da si i sad među odabranim Allahovim robovima. Allahimanet i primi mahsus selame od Mrge, Emira, Asima, Šemse, Muhe, Džaje, Doka, Nejne, Hunje, Živice i svih drugih kojih sad ne mogu da se sjetim.

(Tekst Izeta Mustafića objavljen u listu “Preporod” 1. decembra 1993. godine)