Predsjednik Emmanuel Macron zatražio je prije nekoliko dana u ime Francuske “oprost” od harkija, muslimana koji su se tokom Alžirskog rata (1954–1962) borili na strani francuske vojske protiv Fronta nacionalnog oslobođenja (FLN), a koje su potom francuske vlasti zanemarile i prepustile represiji novog režima. Macron je najavio usvajanje zakona o “priznanju i odšteti” nakon sastanka s 300 ljudi, većinom preživjelih harkija i njihovih porodica. Ta je isprika počast alžirskim muslimanima koji su se borili za Francusku u alžirskom ratu za nezavisnost, u najnovijem Macronovom pokušaju da se uhvati ukoštac s mračnim poglavljem francuske kolonijalne historije.
Nakon sporazuma iz Eviana, koji je okončao sukob i otvorio put nezavisnosti Alžira 18. marta 1962, na desetine hiljada harkija i članova njihovih porodica pobjeglo je u Francusku, plašeći se odmazde FLN-a. Ipak, velika većina ih je ostala u Alžiru. Po završetku rata većina harkija bila je prepuštena sama sebi, uprkos obećanjima Francuza da će biti zbrinuti. Veliki broj onih koji se nisu uspjeli dočepati Francuske okrutno su mučeni i ubijani nakon što su novi gospodari zemlje krenuli u brutalnu osvetu. Onima koji su ostali u Alžiru oduzeto je oružje i u zemlji su smatrani za izdajnike. Bili su žrtve krvavih represalija od novog alžirskog režima.
Kako je, zapravo, izgledao život u Alžiru pod francuskom vlašću, slikovito prikazuje jedan detalj iz historije te zemlje sa sjevera Afrike. Glad, nezaposlenost i bijeda bili su svakodnevnica alžirskog stanovništva koje je živjelo s oko 800.000 francuskih doseljenika, a ti su doseljenici bili vlasnici najboljeg obradivog zemljišta. Ti su doseljenici raselili hiljade alžirskih seljaka koji su umirali od gladi svaki put kada bi suša i bolest napali njihove usjeve. Situacija je bila toliko strašna da je 1945. književnik Albert Camus, koji je rođen u Alžiru, u novinama Combat napisao sljedeće: “Muškarci pate od gladi i traže pravdu... Njihova je glad nepravedna.”
U februaru 1943. godine Ferhat Abbas predstavio je čelnicima Francuske, Velike Britanije, Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza takozvani Manifest alžirskog naroda. U njemu je potcrtana borba koju su alžirski vojnici vodili rame uz rame s Francuzima protiv nacista i zahtijevali su od Francuske stvaranje države u kojoj bi i Francuzi i Jevreji bili dobrodošli. Nova država trebala bi imati vlastiti ustav koji garantira slobodu i jednakost svih, agrarnu reformu, priznanje arapskog kao službenog jezika uz francuski, slobodu štampe, obrazovanje za svu djecu, ali i učestvovanje muslimana u vladi zemlje.
Antifrancuski sentiment i antikolonijalni pokret već su se pojavili u Alžiru mnogo prije izbijanja Drugog svjetskog rata, a nekoliko je gradova bilo poprište demonstracija, a kasnije i sukoba. Francusko stanovništvo, posebno na sjeveroistoku zemlje, smanjivalo se, za razliku od lokalnog stanovništva, sa znatno većom stopom nataliteta. Mnogi su francuski doseljenici živjeli u malim gradovima poput Guelme i Souk-Ahrasa, gdje je bilo mnogo više lokalnog stanovništva nego Francuza. Francuzi nastanjeni u planinama osjećali su se stjerani u svoja mala naselja, okruženi izgladnjelim seljacima koje su smatrali masom nepismenih, fanatičnih i opasnih ljudi.
Uz podršku gradonačelnika tog područja i Marcela Laviea, lokalnog čelnika, 14. aprila 1945. godine zamjenik lokalnog guvernera André Achiary odlučio je oformiti naoružanu civilnu miliciju u gradu Guelmi i okolini u sklopu takozvane politike samoodbrane. U osam sati ujutro 8. maja 1945. oko 10.000 ljudi okupilo se ispred džamije Setif kako bi proslavili kraj rata. Stanovništvo Setifa (“starosjedioci”, kako su ih nazvali Francuzi) mirno i nenaoružano je izašlo na ulice nakon poziva Charlesa De Gaullea, francuskog predsjednika.
No, umjesto slavlja, događaj se pretvorio u demonstracije, a okupljeni su nosili transparente “Okončaj okupaciju”, “Želimo jednakost”, “Nezavisnost” ili “Alžir je naš”. Saal Bouzid, 14-godišnji član muslimanskih izviđača, podigao je alžirsku zastavu, simbol koji je zabranila Francuska vlada. Ugledavši zeleno-bijelu alžirsku zastavu, policija, koja je do tada bila po strani, pojurila je prema mladiću da mu je otme. Unatoč objašnjenjima koja je dječak dao da je to sveta zastava, unatoč molbi gradonačelnika da ne pucaju, policija je ustrijelila dječaka. Nastao je haos.
Demonstranti, puni bijesa, napadali su i ubijali svakog Evropljana kojeg su sreli. Nastala je užasna represija, proglašeno vanredno stanje. Svi koji nisu nosili crnu traku pri izlasku iz kuće upucani su bez upozorenja. Francuska je mobilizirala vojsku, koja je brutalno napala gradove i sela i palila kuće.
Najnepristupačnije gradove u planinama bombardirala je avijacija, dok je krstarica “Duguay-Trouin”, usidrena u blizini obale, granatirala grad Kherrata. No tamo gdje je barbarizam dostigao nezamislive razmjere bilo je mjesto Guelma, gdje je Achyari predvodio brutalnu represiju. Mržnja je dosegla takve razmjere da su se organizirale milicije koje su ulazile u kuće, iz njih odvodile i ubijale ljude. Mrtvih je bilo toliko da nisu sve uspjeli pokopati. Na kraju je službeno objavljeno da je 41 selo sravnjeno sa zemljom.
Godinama kasnije, Francuska će priznati da je od osmog maja do 26. jula ubijeno 40.000 ljudi. Tri hiljade ljudi završilo je u zatvoru, zabranjene su i novine Ferhata Abbasa. Sve je rađeno da bi se ugasio pokret za slobodu Alžira, ali jedino što su postigli bilo je rasplamsavanje izrazito antikolonijalnog raspoloženja. Devet godina kasnije, u novembru 1954, Alžir će započeti rat za nezavisnost, koji će biti plaćen s milion i po života. Država će na kraju steći nezavisnost 1962.
U tom su ratu jednu od najvažnijih uloga odigrali harkiji. To je generalni naziv za muslimane iz Alžira koji su se borili u sklopu francuske vojske. Iako je Francuska vojska regrutirala vojnike iz svih svojih kolonija, harkiji su specifičnost Alžira.
Alžirsko društvo, poput Magreba općenito, sastojalo se od različitih srodnih grupa unutar arapske i berberske zajednice, manjih usko povezanih klanova i širih, ali manje kohezivnih plemena. Kako tvrdi američki profesor Michael Leiman u svom istraživanju o sudbini harkija, ti su se entiteti znali udružiti protiv većih prijetnji. Međutim, krhkost alžirskih plemenskih saveza opisana je tamošnjom izrekom “ja protiv svog brata, moj brat i ja protiv naših rođaka i tako dalje”. Takve su porodične i plemenske veze odigrale značajnu ulogu u regrutiranju harkija tokom dva svjetska rata, a onda i tokom Alžirskog rata.
Francuska vojska formirala je prvi odred sastavljen od lokalnih trupa 1856. godine, a onda su 1912. Francuzi počeli regrutirati alžirske muslimane. Od 81.000 vojnika koji su sudjelovali u Prvom svjetskom ratu, poginulo je dvadeset i pet hiljada. Oko 76.000 muslimana borilo se pod francuskom zastavom u Drugom svjetskom ratu. Prve harkije u Alžirskom ratu formirao je 1955. godine Jean Servier u regiji Arris u planinama Aures.
Većina harkija bili su slabo obrazovani seljaci. Služili su sve vojne dužnosti, a regrutirani su bez reda, ponekada i nasilno. Tek 11. decembra 1961, manje od godinu dana prije potpisivanja mira u Evianu, francuska je vojska harkijima dala formalniji pravni status. Plaća im je bila minimalna, u julu 1957. to je značilo 750 alžirskih franaka dnevno i dodatnih 400 ako su došli s mazgom ili konjem za koje su morali kupiti hranu. Nisu imali nikakvu garanciju da će njihove porodice imati penziju ako oni poginu ili ostanu invalidi. Ipak, velika većina harkija pridružila se francuskoj vojsci radi redovne plaće jer je hrane bilo sve manje kako su sukobi postajali sve žešći.
Pred kraj rata Francuzi su počeli demobilizirati harkije, a zvanična demobilizacija počela je 20. marta 1962, nekoliko dana nakon ugovora u Evianu, koji je označio kraj rata. Harkiji su imali tri mogućnosti: prijaviti se u francusku vojsku s minimalnim činom i biti stacionirani u Evropi, mogli bi se vratiti u civilni život s bonusom od 500-2.000 franaka na temelju odsluženog vremena ili su mogli zatražiti odgodu od šest mjeseci tokom kojih bi primali plaću. Oko 1.500 ljudi izabralo je prvu soluciju, a na nagovor svojih oficira većina harkija odlučila se za drugi izbor. Rezultat je bio potpuni haos. Harkiji koji su se vraćali u svoja sela često su mučeni i ubijani. Teško je doći do statističkih podataka, međutim, procjene broja poginulih harkija u Alžiru kreću se od 75.000 do 150.000.
Zbog nasilja koje je eskaliralo, veliki broj harkija nastojao je emigrirati u Francusku i tražili su državljanstvo. Međutim, francuska se politika brzo mijenjala zbog kombinacije raznih strahova, kako demografskih, tako i ideološko-konzervativnih, u vezi s velikim prilivom siromašnih useljenika muslimana. Socijalisti su bili zabrinuti da će harkiji i Francuzi koji su živjeli u Alžiru ojačati radikalnu desnicu. Dopušteno je da se oko 85 hiljada harkija useli i Francusku.
U sklopu raznih programa preseljeni su u industrijske gradove na sjeveru ili pariška predgrađa, a 14.000 ih je nastanjeno na selima kako bi pomogli projekte pošumljavanja. Većina su bili fizički ili polukvalificirani radnici i većina ih je ostala siromašnima i do danas. Najveći tranzicijski kamp, kamp Joffre blizu Perpignana uz granicu sa Španijom, u kojem su bili internirani, ostao je otvoren do 1977. godine.
Alžir je za Francusku bio građanski rat, a ujedno i njezin Vijetnam. Alžir je rana koja i dalje peče. Procjenjuje se da je s njim u Francuskoj još uvijek direktno ili porodičnim vezama povezano najmanje sedam miliona ljudi. Riječ je takozvanim pied-noire (Francuzi i Evropljani koji su živjeli u Alžiru, neki generacijama) i koji su morali bježati i napustiti sve, zatim o francuskoj vojsci koja se tamo borila, o harkijima te o useljenicima koji su stigli u Francusku '60-ih.
Alžir je trauma koja i dalje proganja Francusku bez obzira na to gledaju li Francuzi na to s desne ili lijeve strane. Protjerani pied-noire i njihovo potomci danas su među razlozima za snagu ekstremne desnice na jugu Francuske, od Perpignana do Marseillea. Kada je ljevica u pitanju, ni ona nije bez kontroverze, posebno zbog mutne prošlosti socijalističkog predsjednika Françoisa Mitterranda, koji je tokom Alžirskog rata bio ministar unutarnjih poslova i pravosuđa te je kao takav pečatom potpisao desetine smrtnih presuda i dao zeleno svjetlo represivnim akcijama vojnih snaga protiv alžirskih pobunjenika.
Trauma je jaka i zato što su Francuzi izgubili rat unatoč upotrebi napalma i plinskih komora za ubijanje civila, masakru alžirskih demonstranata u mnogim gradovima, uključujući Pariz, unatoč sistematskim mučenjima ili terorizmu. Isti način istrebljenja kakav je potaknuo maršal Thomas-Robert Bugeaud, francuski generalni guverner Alžira 1840-ih. Politikom spaljene zemlje nastojalo se pokoriti Alžirce, tako da se pied-noari smjeste bilo gdje “gdje ima slatke vode i plodne zemlje..., bez obzira na to kome pripadaju te zemlje”, obećao je Bugeaud u parlamentarnom obraćanju.
On je bio taj koji je izumio plinske komore davno prije nacista, puneći pećine gasovima kako bi ugušio destruktivni “narod drugog reda” i “istrijebio ih do posljednjeg”. Francuska je također koristila južnu Saharu u Alžiru kao poligon za nuklearna ispitivanja. To je, u kombinaciji s 11 miliona nagaznih mina koje su Francuzi postavili na golemim dijelovima zemlje, ubilo i osakatilo desetine hiljada Alžiraca.
U svom tom haosu i vrtlogu našli su se harkiji, kojima se ovih dana ispričao Macron. Harkiji kojih je u ratu izginulo čak 150.000. Nakon rata, harkiji su prepušteni onima koji su vršili odmazde u Alžiru ili su internirani u bijedne kampove u Francuskoj.
Francuska vojska je regrutirala njih oko 200.000 ovih Alžiraca, ali samo dan nakon što je ozvaničen sporazum u Evianu, 18. marta 1962. godine, sporazum kojim je ozvaničen francuski poraz u Alžiru, Francuska vlada odbila je masovnu repatrijaciju harkija.
Samo je njih 42.000 vojska evakuirala u Francusku, još oko 40.000 tamo je stiglo tajnim ili ilegalnim kanalima. Ukupno je, prema nekim procjenama, u Francusku stiglo između 80.000 i 90.000 ljudi, većina između 1962. i 1965. Ostali su bili prepušteni sami sebi u Alžiru. I danas ih u Alžiru smatraju izdajicama, a oni i njihove porodice od prvog su dana žrtve krvavih odmazda.
Kada su se dokopali Francuske, smješteni su u logore, daleko od ostalog stanovništva, što je spriječilo svaku mogućnost integracije jer nisu imali dozvolu da izlaze iz logora. Dodijeljena im je skromna naknada za imovinu koju su ostavili u Alžiru, ali kako su većina harkija bili siromašni seljaci ili nisu mogli dokazati postojanje bilo kakve imovine, nisu ni imali pravo ni na što. Kasnije ih je Francuska stavila u geta i odlučila zaboraviti. Francuska ljevica označila ih je kao kolaboracioniste, a ekstremna desnica željela ih je instrumentalizirati. Alžirska država nastavila ih je smatrati izdajnicima.
Zločin nad njima prvo je počinila Francuska, koja ih je smatrala bitnim za provođenje učinkovite represije i tjerala ih da napadaju svoju braću po krvi, jeziku, vjeri i obrazovanju. Nakon rata od jula 1962, nad njima je počinjen još jedan zločin. Tada počinje ogroman val represije. Uglavnom su je izazivali oni koji su se među posljednjima uključili u revoluciju, kada je pobjeda već bila na pomolu, kako bi dokazali svoju odanost. Svjedoci su govorili o ljudima koji su živi zakopani s glavom namazanom medom, drugi su živi bačeni u naslage kreča ili cementa, treći potopljeni u kipuću vodu ili spaljeni ili razapeti. Žene koje su radile za vojsku bile su mučene, osakaćene, silovane.
Za sve je to znala Francuska jer su izvještaji o počinjenim zločinima bili poslani u Pariz. Međutim, čak i prije početka masakra, najviše francuske vlasti odlučile su spriječiti odlazak harkija u Francusku. Nalozi s kojih je nekoliko desetljeća kasnije skinuta oznaka tajnosti zahtijevali su da se učini sve što je moguće da se spriječi njihov bijeg i da se kazne oni koji su im pokušali pomoći. Od aprila 1962. namjeravaju vraćati harkije koji su već živjeli u Francuskoj; nekoliko njih, koji su znali što ih čeka, počinilo je samoubistvo bacivši se s broda koji ih je prevozio usred Sredozemlja. Bili su omraženi od Alžiraca, koji su preuzeli vlast, i odbačeni od Francuza, kojima su pristali služiti.
Harkiji i njihovi potomci danas čine zajednicu od oko pola miliona ljudi. Od 1974. nekoliko je djece harkija štrajkovalo glađu i demonstriralo kako bi poboljšali svoj položaj. Njihovi roditelji doživjeli su tešku sudbinu u Francuskoj, pokušali su ih asimilirati s imigrantima, a imigranti su ih odbacili. Bivši alžirski predsjednik Abdelaziz Bouteflika 2000. godine okvalificirao ih je kao “saradnike” i isključio njihov povratak u Alžir, za koji je rekao da “nije njihova zemlja”. U augustu 2001. Francuska je ustanovila prvi dan nacionalnog poštovanja harkija koji se obilježava 25. septembra. Konačno, zakonom je 23. februara 2005. predviđena naknada kojom se priznaju, a bivši francuski predsjednik François Hollande je 25. septembra 2016. priznao “odgovornosti francuskih vlada u napuštanju harkija, pokolje onih koji su ostali u Alžiru i neljudske uvjete prijema porodica prebačenih u logore u Francuskoj”.
