Put svile ili Svileni put naziv je za mrežu karavanskih puteva čiji je glavni cilj bio povezati Evropu i Aziju. Ovaj je naziv, barem se tako smatra, prvi koristio Ferdinand von Richthofen, Nijemac koji je živio u 19. stoljeću, iako su i Bizantinci dosta ranije koristili sličnu sintagmu. Ovim drevnim putevima odlučili su proći Hamza Ridžal i Edib Kadić, prvi Bošnjaci na jednom ovakvom putovanju, te svoje doživljaje uobličiti u putopis, pomalo zaboravljenu književnu formu, koji je nedavno izišao iz štampe s velikim natpisom “Putem svile” na prednjoj korici i logotipom “Dobre knjige” iz Sarajeva. Dvojica novinara po zanimanju ukupno su na putu proveli devedeset dana i taj je period, priznaju, promijenio njihove živote. Iako se za njihov poduhvat ne bi znalo reći da li je bio hrabar, lud ili oboje u jednakoj mjeri, govore da ih je, bez obzira na izazove s kojim su znali da će se susresti, sve vrijeme nosila želja da vide neka od najznamenitijih mjesta Orijenta te da hode zemljom kojom su nekoć hodili islamski velikani, a čiji je nauk u velikoj mjeri oblikovao i religijsku praksu i tradiciju muslimana naših prostora.
Hamza Ridžal na samom početku razgovora podvukao je da njegov prijatelj Edib Kadić i on dugo sanjare o prolasku Putem svile, tom prastarom trgovačkom mrežom, koja je prvi put u historiji povezala Stari kontinent s najmnogoljudnijim kontinentom. Govori da je Put svile postao jedna od najvažnijih platformi u historiji čovječanstva koja je služila ne samo za razmjenu robe već je bila i mjesto susreta religija, škola duhovnosti, različitih tradicija, kultura ishrane, muzičkih pravaca... Ukratko, na toj se ruti dobrim dijelom oblikovao svijet kakav danas poznajemo.
“Što smo više istraživali Put svile, te velike trgovačke, intelektualne i duhovne centre u Anadoliji, Horasanu i centralnoj Aziji, postajali smo sve svjesniji ne samo značaja ovih toponima za historiju svijeta već i za samu historiju našeg podneblja. Počeli smo uviđati poveznice između naše domovine i tih nama dalekih svjetova. Istovremeno smo postajali i sve svjesniji da patimo od hroničnog nedostatka literature koja bi ukazala na sve te veze. Stoga smo se i odlučili da krenemo tim putem. Nama je najveći ibret u svemu ovome bio što je Bog nas dvojicu spojio, ljude s istom željom. Družeći se, a zajedno smo i radili, sve je bivala jača naša želja da se i mi otisnemo na jednu avanturu Putem svile. Mi smo prešli tek dvadesetak posto ruta onoga što je činilo Put svile, oko osamdeset posto ostaje tek da pređemo”, rekao je za Stav Hamza Ridžal uz napomenu da su na ovo putovanje planirali krenuti još 2020. godine, ali im se tada ispriječio sami početak pandemije virusa korona, koji im je, srećom, samo nakratko poremetio planove.
OBJAVLJENA KNJIGA, USKORO I FILM
S obzirom na to da je ostalo još osamdeset posto nepređene teritorije, Hamza Ridžal i Edib Kadić nam govore da se nemaju namjeru zaustaviti dok ne proputuju kompletnu mrežu ovih drevnih karavanskih staza. Ističu da u godinama pred nama planiraju još četiri ili pet ekspedicija na kojima će, kako kažu, pokušati doprijeti i do njihovih najskrivenijih kutova. Ako uspiju u svojoj namjeri i ako sve ovo zabilježe u pisanom obliku, postat će autori najkompletnijeg putopisa o Putu svile u historiji svjetske književnosti.
“Mi zaista imamo jako dobar uvid u svu literaturu koja se bavila ovom tematikom, pogotovo u onu koja pripada engleskom govornom području. To je nepregledno more. Samo putopisa o ovoj temi ima više od pedeset, a o ostalim djelima da i ne govorim. Te putopise u koje smo imali uvid smo i naveli na kraju naše knjige. Osim Petera Frankopana i njegove sjajne analitičke studije Putevi svile i studije dvojice Francuza Emila M. Buhrera i Jean-Pierrea Dregea, skoro da nemate knjiga o ovoj temi prevedenih na jezike ovih prostora. Naša knjiga Putem svile prva je knjiga na teritoriji cijelog Balkana koja daje jednu ovdašnju perspektivu. Na našem putovanju nekoliko različitih ruta smo pratili – od Istanbula, kao krajnje zapadne kontinentalne tačke, do Xiana u centralnoj Kini, pratili smo sjevernu mezopotamijsku rutu, crnomorski koridor i kavkasku rutu, rutu kroz pustinju Kizilkum i jedan dio tirmiske rute. Znate, ovo za nas jeste bila važna turistička putešestvija, ali smo išli s ciljem pisanja putopisa. Postoji li bolja forma od one putopisne da se sve ovo zabilježi?! Usput, putopis je pomalo i zapostavljen u našoj književnosti i iskreno se nadamo da će ovo naše djelo barem malo doprinijeti njegovom vraćanju u prvi plan”, dodao je Ridžal.
Edib Kadić ne krije zadovoljstvo i promocijom putopisa Putem svile održanoj u sarajevskoj Vijećnici, ali i izložbom koja fotografijama priča priču o nevjerovatnim avanturama što ih je ovaj putopisni tandem doživio na svom tromjesečnom putovanju. Naime, osim pisanog traga, Hamza Ridžal i Edib Kadić donijeli su i pregršt visokokvalitetnih fotografija, ali i nekoliko sati videomaterijala koji bi trebao, kako je to planirano, biti uvršten u film. Na promociji se pojavio, između ostalog, i reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-efendija Kavazović, koji im je pružio svesrdnu podršku.
“Kada idete na daleki put, u ‘osvajanje’ nekih novih teritorija, ne možete znati šta na tom putu možete očekivati i kroz šta sve možete proći iako ste čitali o tome. Ipak, sve vrijeme vas nosi želja. Kako prolazite tim zonama, odjednom počinjete osjećati kao da se kockice same slažu, počinjete shvatati kako putopis baš u tim momentima nastaje. Što više spoznajete taj svijet, sve vam je jasnija vizija finalnog izgleda knjige zbog koje ste tu gdje jeste. Hamza Ridžal i ja nismo toliko vodili brigu o tekstu, znali smo da ćemo umjeti pisati o onome što smo doživjeli, ali pravi izazov bio je pravljenje fotografija i snimanje videomaterijala. Krenuli smo s dosta kvalitetne opreme, imamo ogromnu arhivu kako nepokretnog, tako i pokretnog vizualnog materijala, tako da radimo i na jednom dokumentarnom serijalu. Već smo u pregovorima s jednom producentskom kućom. Jednostavno, multimedija je medij našeg vremena, putem nje uglavnom komuniciramo. Knjiga je, uvjetno rečeno, trajni zalog, nešto što ostaje ako budu oborene sve konekcije, ako nestanu svi ‘interneti’ i ako u nekoj varijanti dođe do trajnog gašenja struje”, pojašnjava Kadić.
Iskreno govori da ih je iznenadio veliko zanimanje javnosti za njihov putopis. Ipak, on vjeruje da se razlozi tog velikog interesa kriju u dvije stvari – otišli su u područja koja je vrlo malo ljudi s ovog prostora posjetilo te su imali veliko predznanje o dubokim vezama naše države s tim dalekim mjestima.
“Francuzi imaju više od trideset putopisa o Putu svile, Britanci više od pedeset, a mi nismo imali nijedan iako u tradicijskom i kulturološkom smislu sve te evropske nacije zajedno ne duguju velikim centrima na Putu svile ništa u odnosu na to koliko mi u Bosni dugujemo. Od vjere, muzike, arhitekture, pa sve do gastronomije. Sada imamo sponzore koji nas podržavaju, ali u momentima polaska na put to i nije bilo baš tako. Na samom startu imali smo jedan projekt koji smo poslali našim poznanicima i prijateljima od kojih smo na čisto ljudsko povjerenje dobili određena sredstva. To su bile male firme, ali i pojedinci koji su nas odlučili podržati. Stotinu maraka koje smo dobili tada bile su mnogo veće od hiljadu maraka danas. Kada smo se vratili, u cjelokupnu priču su se uključili i 'BH Telecom' i 'BH Pošta' kao generalni sponzori, na čemu smo im neizmjerno zahvalni, ali i brojne druge firme i organizacije. Ono što nam daje dodatni vjetar u leđa da nastavimo hoditi Putem svile jeste činjenica da smo uspjeli sretno i otići i vratiti se bez ogromne logistike, nastavak će, uz brojne partnere projekta, biti znatno lakši”, objasnio je Kadić.
VJERNI “SAPUTNIK” PASSAT-DEDE
Pripreme za polazak na Put svile za Hamzu Ridžala i Ediba Kadića trajale su skoro dvije i po godine. Počele su iščitavanjem stotina i stotina tekstova o ovom geografskom prostoru, a zatim su uslijedile i finansijske, logističke i tehnološke pripreme. Iako se o putopisu Putem svile govori kao o djelu za čiji je nastanak isključivo kriv spomenuti duo, oni odbijaju ideju o zaboravljanju njihovog vjernog “saputnika” – Passat-dedea.
“Bilo je onih koji su nam bili snažna podrška za polazak na ovaj put, ali i onih koji su nas odgovarali. Sve te ljude i njihove komentare smo razumjeli. Jedni su govorili da je naš plan veličanstven i sjajna ideja, drugi su kazali da u tome ne vide ništa posebno niti nešto čemu bi pridavali veliku pažnju, dok su treći bili zabrinuti da ćemo poginuti, da će nam otpasti točak i da ćemo se negdje skrhati još prije Istanbula. Kada se konačni izgled naše finansijske konstrukcije počeo nazirati, bacili smo se u rješavanje krucijalnog pitanja – nabavke automobila. Konsultirali smo nekoliko automehaničara, vrsnih majstora, i oni su nam kazali da i ne pomišljamo krenuti na put bez neke Toyote Land Cruisera koja nije prešla više od 100.000 kilometara. Međutim, mi u to vrijeme takvo vozilo nismo mogli priuštiti, ono košta više od 50.000 KM. Onda smo naišli na jednog starog ‘tvrdokornog’ majstora koji nam je rekao da batalimo sve te priče i da uzmemo vozilo koje se do sada pokazalo pouzdanim, koje nema na sebi nekih elektronskih dijelova niti senzora. Izbor je pao na pasata, Delfin karavan iz 1996. godine. Ključni kriterij bio je da nećemo automobil sa senzorima, a hoćemo s klimom. Upravo zbog njegovog godišta, odmilja smo ga nazvali Passat-dede i on je na neki način postao zaštitni znak ovog puta. Kao što je Vučko maskota Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine, tako je i Passat-dede ‘maskota’ našeg putovanja. Osim limarije, motora i mjenjača, sve smo mu izmijenili. To je bio praktično nov automobil prije polaska. U njemu smo prevozili gomilu opreme, čak i gitaru koju smo usput svirali”, ispričao nam je kroz smijeh Edib Kadić.
Kako su se na pojedinim mjestima zadržavali i kako su razgovarali s lokalnim stanovništvom, Hamza Ridžal nam predočava koliko su zapravo snažne veze tih za nas dalekih krajeva i naše domovine.
“Mi ćemo na području današnjeg Uzbekistana obići turbeta i mezarove imama Buharija i imama Tirmizija, dvojice velikana hadiske nauke bez kojih sunitski muslimani ne mogu razumjeti svoju vjeru na pravi način. Iako naši ljudi njih doživljavaju kao Arape, oni su bili Perzijanci, oni dolaze iz horasanskih krajeva. Imamo i imama Maturidija, čija teologija je duboko u Hasanu Kafiji Pruščaku, Šejhu Juji, Abdulvehabu Ilhamiji, Mehmed-efendiji Handžiću, sve do Ustava Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i ovdašnjih muslimana koji su se samodefinirali kao sljedbenici maturidijskog akaida. Obišli smo turbe i mezar pira Muhameda Bahaudina Nakšibanda. Nakšibendijski tarikat najrasprostranjeniji je kod nas od davnina sve do danas. Znači, samo u tom religijskom smislu mnogo je veza. Mi smo, primjerice, u Taškentu jeli mantije, tj. tu smo se podsjetili da burek i sve njegove varijacije zapravo potječu iz centralne Azije, odakle su ga nama donijeli nomadski Turci. U Taškentu ćemo slušati i ezan u mekamu nikriz, mekamu koji je presudno oblikovao melodiju sevdalinke. Čak je i ljiljan jedan od nacionalnih spomenika Uzbekistana”, nabrojao je Ridžal.
IDUĆE GODINE OPET PUT POD NOGE
Kako nastavlja Ridžal, posebno su bili upečatljivi susreti s ljudima i načini na koje su reagirali kada bi im kazali da dolaze iz Bosne. Navode kako su znali i prije polaska na put, na osnovu razgovora i ranijih iskustava, šta bi ih moglo čekati u Republici Türkiye, ali ih je doček i u ostalim državama kroz koje su prošli pozitivno iznenadio.
“Čak nas je magično ‘Saray Bosna’ izvuklo iz nekoliko vrlo rizičnih situacija. Dronom smo nadletjeli grupu specijalaca u Karsu, na skoro turkijsko-armensko-iranskoj granici, što je relativno nestabilno područje na kojem se nalazi dosta uniformiranih momaka s dugim cijevima. Bili su ljuti na nas, vladala je napeta atmosfera dok nismo rekli da dolazimo iz Bosne. Tada su nam se izvinjavali i pitali gdje da nas vode na ručak. Duž nekih granica imate kontrolne punktove. Na nekim stoje dvojica policajaca, a na drugima su tenkisti. Vjerovali ili ne, oni nama nigdje nisu ni pogledali pasoše kada bismo im rekli odakle stižemo. Vide vozilo kojeg nema u tom dijelu svijeta, drugačije tablice, zaustave nas, mi samo kažemo ‘Saray Bosna’ ili ‘Bosna-Hersek’, oni nam se nasmiju i vele ‘Hoşgeldiniz’. Nismo znali da će to ‘Saray Bosna’ imati i svoju ‘magičnu vrijednost’ u ovom dijelu svijeta. Ne smijem zaboraviti ni gruzijsko stanovništvo, uglavnom pravoslavno, koje na tako divan način tretira musafire”, opisuje Hamza Ridžal, uz napomenu da su u Uzbekistanu posebno lijepo dočekani i da su Uzbekistanci, na ovaj ili onaj način, tražili modus da im izađu u susret. Čak je jedan Uzbekistanac imena Umid nazvao šefa i rekao mu da ne može doći na posao jer želi pomoći dvojici musafira iz Bosne.
Napominje da niko od Uzbekistanaca koje su sreli nikada nije vidio nikoga iz Bosne doli njih dvojicu. Čak niko od njih nije znao gdje se uopće nalazi Bosna na geografskoj karti osim jednog nakšibendijskog šejha Murada, koji je za naše postojanje saznao kroz staru sovjetsku enciklopediju. Ipak, svi su znali da su dvojicu velikana vezana za ovu zemlju na Balkanu – Alija Izetbegović i Edin Džeko. Hamza Ridžal priča da bi oni “malo dublje upućeni” u našu historiju, tradiciju ili kulturu “dobacili” i do imena Miralema Pjanića.
“Malo je tužno što smo prije nekoliko stotina godina imali bolje veze s islamskim svijetom nego što ih imamo danas. Isto tako, na našem putovanju susreli smo se s algoritmom koji je neobjašnjiv – što su ljudi siromašniji, to su sretniji. To je zaista tako. Je li to zbog toga što nemaju šta izgubiti, pa su zbog toga rahatniji – ne znam. Dosta smo takvih ljudi sreli. Onaj koji nema ni sebi, dao bi ti sve. Meni je najveličanstveniji trenutak našeg putovanja bio ulazak u Semerkand. Najprije smo prošli kroz jedno nerazvijeno predgrađe. Zezali smo se u našem Passatu pitajući se je li ovo onaj Semerkand za kojim smo tako dugo čeznuli. Međutim, kako smo napredovali prema starom dijelu grada, objekti su postajali stameniji i veći, a zatim su se odjednom ukazali krajolici Registana, njegove tri medrese koje se međusobne zrcale. Kada je to izbilo s desne strane, mogu reći da smo bili zabezeknuti. Mislim da je to najbolji opis osjećanja koja su nas obuzela u tom momentu. Jedva smo ostali na cesti, umalo nismo s nje sletjeli. To je jedna veličanstvena, ali, nažalost, izgubljena slika dometa islamske civilizacije. Koliko čovjek bude očaran tom slikom Orijenta u svojoj punini, toliko bude i razočaran upravo zbog te izgubljene slike”, ispričao nam je Ridžal.
Kada su tek stigli u Buharu, Edib Kadić govori da su najprije posjetili turbe pira Muhameda Bahaudina Nakšibanda te opisuje susret s nakšibendijskim šejhom Muradom.
“Parkirali smo našeg Passata ispred samog ulaza, na plato koji je bio rezerviran samo za pješake. Pošto mi to, jasno je, nismo znali, nas je turbetar pomalo ljut upozorio da pomaknemo vozilo. S obzirom na to da je primijetio da nismo domaći, da imamo drugačiju čehru, pitao nas je odakle dolazimo. Kada smo rekli da smo iz Bosne, on je rekao da auto ne diramo, da možemo ostati i na toj stazi za pješake koliko hoćemo. Potom smo ušli unutra, prenijeli selame piru Nakšibandu, a onda se zadržali sve do akšam-namaza. Prišli smo kraju safa, tačno kada je mujezin završavao s ikametom, i stali da klanjamo. Mladić koji je bio pokraj nas također je upitao odakle smo došli i kada smo ponovili odgovor koji smo dali i turbetaru, otrčao je do starca na drugom kraju koji je već bio zanijetio. Nakon što mu je nešto šapnuo na uho, vjerovatno ko smo i šta smo, on prekinu namaz, okrenu se, priđe nam i očiju punih suza poče rukama prelaziti preko nas, kao da uzima tejemum, te ponavljati ‘Bosna’, ‘Bosna’, ‘Bosna’... To je bio nakšibendijski šejh Murad, jedini čovjek s kojim se nismo uspjeli uslikati. Nakon namaza sjeli smo i on nas je zamolio da mu pričamo o Bosni. Rekao nam je da je još 1980-ih čuo da je ondje bilo muslimana, da su nam islam donijele Osmanlije, ali je mislio da nas više nema. Ističe da nas je zavolio kada je pročitao da smo maturidijskog akaida i hanefijskog mezheba. Kada je kasnije saznao da u našoj državi ima i nakšibendijskih derviša, veli da smo mu postali najdraži islamski narod iako nikada nikoga do nas iz Bosne i Hercegovine nije sreo. U toku agresije 1990-ih kaže da je putem novina saznavao šta nam se sve dešava, ali nije znao kako da nam pomogne. Kaže da bi se jedino njegovi derviši skupili, proučili zikr i taj zikr nanijetili na bošnjački narod. Sama ideja da neki ljudi na nekih 200-300 kilometara od kineske granice sjede i uče zikr koji nijete na naš narod ustvari govori da je svijest o ummetu duboka i da se ona ne može mjeriti političkim odnosima pojedinih islamskih država. Ona postoji u ljudima, u vjernicima, i izaći će, ako Bog da, na zelenu granu”, ispričao je Kadić kako je došlo do ovog zanimljivog susreta.
Hamza Ridžal i Edib Kadić priznaju da im je bilo najteže nakon putovanja vratiti se u svakodnevicu. U psihološkom shvatanju vremena, za samo tri mjeseca proputovali su što neki ne bi uspjeli ni za dobrih deset godina. Ipak, ne kriju da su već počeli s pripremama i za naredno putovanje, u “otkidanje” od onih osamdeset posto nepređene teritorije Puta svile, koje bi trebalo početi iduće godine nakon ramazana. Trebali bi posjetiti Siriju, Jordan, Saudijsku Arabiju, Irak i Iran, o kojima će pisati u svom novom putopisu.
