“Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni se neprestano dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati (...). Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Da li iza svega stoji Yasushi Akashi, Butors-Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno”, riječi su koje je 10. jula 1995. godine izgovorio novinar i pjesnik Nihad Nino Ćatić u svom posljednjem javljanju iz Srebrenice.
Bio je to posljednji Ninin krik i upozorenje svjetskoj javnosti koja je ostala nijema na finalnu fazu činjenja Genocida nad Bošnjacima u Srebrenici od vojnog i političkog vrha RS-a uz pomoć Srbije.
Nakon izvještaja koji je Nino Ćatić uspio poslati iz Srebrenice, i sam je krenuo na put smrti kroz podrinjske šume i vrleti u nadi da će stići do slobodne teritorije. Nije došao, a njegove kosti nikada nisu pronađene.
U više navrata Ninina majka Hajra Ćatić pričala je da je Nino po padu Srebrenice nju i svog oca Junuza ispratio prema bazi UN-a u Potočarima riječima “vidimo se, mama, u Tuzli”, a on se sa svojim prijateljima, braćom blizancima Dautbašić uputio prema šumama u nadi da će zajedno doći do slobode. Braća Dautbašić također su bili radioamateri koji su spajali ratom pokidane veze među porodica. Sva trojica ubijena su na tom putu, a ubijen je i Ninin otac Junuz, koji je identificiran u jednoj od mnogobrojnih masovnih grobnica. Identificirana su i braća Senad i Senad Dautbašić. Nino još uvijek nije pronađen.
Ninina majka Hajra Ćatić više od 26 godina provest će u potrazi za kostima svog sina uz želju da ih dostojno ukopa i obilježi mezar svog sina. Obilazila je grobnice, šume, čak ulazila i u minska polja, ali sina nije pronašla.
“Ja sam išla u Bokčin Potok, gdje je Nino posljednji put viđen tokom prelaska u julu 1995. godine. Tada smo pronašli jednu lobanju. Tu lobanju sam ja uzela na vlastitu odgovornost i predala u institut. Zbog toga sam ja imala mnogo neprijatnosti jer je trebalo da neko izađe na teren pa da istražuje. Lobanja je bila pored samog potoka i, da je malo jača voda naišla, odnijela bi je, zato sam je i uzela. Ispostavilo se da ta lobanja nije od mog Nine, ali je identificirana osoba”, govorila je Hajra za Stav 2018. godine.
Hajrin suprug Junuz identificiran je i ukopan u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, a pored njegovog mezara ostavljen je prostor da se ukopa Nino kada se pronađe.
“Biti 24 sata da ne znaš kako je i gdje je tvoje dijete... Zamislite kako je biti godinama da ne znaš gdje ti je dijete. Da bar dođem do jedne kosti. S obzirom na to da negiraju genocid i broj ubijenih, sutra ako ga ne pronađu, bit će da ga nikad nisam ni imala. Sve se bojim umrijet ću a da neću pronaći njegove posmrtne ostatke. Pronalaskom makar jedne njegove koščice ujedno bih u sebi pronašla i smiraj”, govorila je Hajra Ćatić. Umrla je prije nekoliko dana a da nije dočekala da pronađe sina.
Hajrina potraga trajala je više od 26 godina. Po dolasku u Tuzlu, 1995. godine, Hajra je s drugim ženama osnovala Udruženje “Žene Srebrenice”. Zajedno sa svojim sapatnicama je godinama mirno protestirala svakog 11. u mjesecu na trgu u Tuzli. Ispisana imena žrtava Genocida na platnima koje su u svojim rukama nosile žene iz Srebrenice godinama su opomena javnosti i podsjećanje na Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.
“Svaki dan smo svjedoci negiranja broja ubijenih. Vidimo da počinioci Genocida vode cijelu kampanju kako bi negirali broj ubijenih. Kad bi znala da je pronađena i identificirana barem jedna kost mog sina Nine, ja bih je ukopala kako bi imao nišan i na njemu ispisano njegovo ime”, rekla je Hajra prilikom jednog od mnogih mirnih protesta.
Hajra Ćatić je posljednje godine svog života provela u Srebrenici, u kući u kojoj je sa suprugom Junuzom rodila sinove Nermina i Nihada. Iako narušenog zdravlja, nije propuštala priliku da govori u ime onih koji su ubijeni u julu 1995. godine. Bila je blaga i tiha, ali izuzetno poštovana zbog svega što je radila i istrajnosti koju je pokazivala do posljednjeg daha i dana na ovom svijetu.
Srebreničani su se oprostili od Hajre onako kako to i zaslužuje, tiho i dostojanstveno. Održana je komemoracija, a nakon toga, Hajra je ukopana na mezarju Komarčevo nedaleko od porodične kuće. Odlazak Hajre veliki je gubitak za Srebrenicu, jer je utihnuo jedan od najsnažnijih i najglasnijih glasova koji su govorili o ubijenim žrtvama Genocida, o značaju pronalaska nestalih i identifikaciji ubijenih. Hajra Ćatić ostat će upamćena kao simbol Srebrenice i istrajnosti u borbi za istinu i pravdu.
Prema podacima Udruženja “Pokret majki enklava Srebrenica”, do sada je umrlo više do 570 majki koje nisu uspjele pronaći svoje voljene. Svakim danom sve je manje živih majki. One koje su žive dobrim su dijelom u poznim godinama i lošeg zdravstvenog stanja. Mnoge su se vratile u Srebrenicu i ostala podrinjska mjesta, gdje su i umrle, a vrata kuće ostaju u potpunosti zatvorena. Mnoge umiru širom svijeta ili u mjestima gdje su ostale nakon Genocida.
Prije nekoliko dana u Živinicama je umrla Beguna Mujić u 88. godini života. U Genocidu su joj ubijena tri sina i suprug, dok je jedan sin nesretnim slučajem umro prije rata. Iz porodice Mujić ubijeni su otac Rahman (1934. godište) i sinovi Sefer (1958), Zurijet (1962) i Asim (1970). Rahman, Sefer i Asim identificirani su i ukopani u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, dok Zurijet još uvijek nije pronađen i identificiran.
Iz godine u godinu sve je manje živih srebreničkih majki, odlaze jedna po jedna. Tiho umiru u svojoj boli, samo njima znanoj, a one koje su i žive čekaju trenutak kada će se na boljem svijetu sastati sa svojom djecom.
