Josifa Staljina mogu optužiti za mnoge stvari, ali ne i da je bio slabo informiran. U ljeto 1933., desetljeće nakon što je imenovan generalnim sekretarom CK Komunističke partije, vrhovni drug je u svom uredu primio šokantan izvještaj. Bila je riječ o nekih pet hiljada neprijatelja komunizma koji su nasilno prebačeni na otok Nazino, u Sibiru. 'Gladni, siromašni, beskućnici, bez alata... deportirani su se našli u slijepoj situaciji... Vrlo brzo su se pojavili slučajevi kanibalizma.“
Autor izvještaja poštedio je Staljina najjezivijih detalja, skandalizirati ga zvjerstvima bio je nemoguć zadatak. Među podacima koje je izbjegao napisati biloe su svakodnevne bitke za hranu u kojima je nagrada bila mogućnost objedovanja leša suparnika. Ili barem nekih dijelova. „Nije istina da sam jeo ljudsko meso. Samo jetru i srce”, isptričat će godinama kasnije jedan od preživjelih novinarima Andreju Filimonovu i Robertu Coalsonu.
Slanje neposlušnih u Nazino počelo je još 1917. godine. Unatoč imidžu koji je brižljivo gajila komunistička propaganda realnost je da narodna podrška boljševicima nije bila toliko jaka koliko bi trebala biti. Rješenje koje je prvi predložio Lenjin, a kasnije Staljin, bio je neselektivni progon “klasnog neprijatelja”. A to je bio svako ko je bio s desne strane vlasti i koji je, po njihovim riječima, radio otvoreno ili tajno na uništenju revolucije.
Problem je bio u tome što je ovaj raspon uključivao previše ljudi. Od buržoaskih seljaka ili kulaka do osobe koja je putovala bez karte u tramvaju.
Zatvori su bili ispunjeni zatvorenicima, smatrani su državnim neprijateljima a novine su bilježile da je Crvena garda "svakodnevno hapsila stotine ljudi i onda nije znala šta bi s njima." Nedostatak prostora prisilio je prenamjenu podruma i starih zgrada u zatvore, iako to nije ublažilo nedostatak lijekova, hrane i higijene. Kao da to nije bilo dovoljno, politika crvenog terora (masovna uhićenja organizirana između septembra i oktobra 1918.) završila je zasićenjem zatvorskog sistema. Šta učiniti da se ti problemi okončaju jednim potezom?
Rješenje se sastojalo u stvaranju, još 1920-ih, različitih koncentracijskih logora daleko od civilizacije, kako bi se izbjegle znatiželjne oči. Prvi, koji je 1923. godine osnovala nasljednica Čeke (OGPU ili Jedinstvena državna politička uprava), nalazio se u arhipelagu Slovki, u Baltičkom moru. Bio je to početak otvaranja centara smrti koji su 1930. godine, sa Staljinom na vlasti, postali dio Glavne uprave popravnih radnih logora i radnih naselja ili GUITLTP-a. Ustanova koja je iz praktičnih razloga preimenovana u akronim Gulag: Glavna uprava radnih logora.
Tokom 1930-ih, u sklopu kampanje 'dekulakizacije', kako je nazivaju autori 'Crne knjige komunizma', Staljin je odlučio deportirati hiljade ljudi na otok Nazino. To se precizira u izvještaju upućenom Vrhovnom Drugu 1933. godine: „29. i 30. aprila 1933. poslana su nam dva konvoja deklasificiranih elemenata vozom iz Moskve i Lenjingrada. Stigli u Tomsk, ovi elementi su uvedeni u teglenicama i iskrcani, neki 18., a drugi 26. maja, na otok Nazino, koji se nalazi na ušću Ob u Nazinu. Prvi konvoj drvenih teglenica ostavio je 5.070 ljudi u enklavi, a drugi 1.044. Uslovi prevoza bili su užasni: nedovoljna i odvratna hrana; nedostatak zraka i prostora; muke koje trpe najslabiji. Rezultat: dnevna smrtnost od 35-40 ljudi", dodaje se u izvještaj.
Dječja igra ako se uzme u obzir ono što ih je čekalo na otoku... Nazino je bio prava noćna mora u kojoj je proizvodnja hrane bila nemoguć zadatak. Nije bilo ničega, lak ni sjemenki. Ironija je da je prvobitna ideja bila da zatvorenici formiraju samodostatnu koloniju koja ne stvara troškove državi.
Samo dan nakon dolaska na to izgubljeno mjesto počeli su problemi. 'Doseljenici' su, ako ih se tako može nazvati, patili zbog lošeg vremena i nedostatka hrane.“Gladni, osiromašeni, beskućnici, bez alata, protjerani su se našli u situaciji sa bez izlaza... Uspjeli su zapaliti samo nekoliko vatri kako bi se pokušali spasiti od hladnoće", objašnjava se u izvještaju.
Nakon prve noći umrlo je 295 ljudi. Pete je situacija bila toliko očajna da im se staljinistička vlast smilovala i poslala nekoliko vreća brašna koje su im bacili s teglenica. Ali nije bilo peći u kojoj bi se hrana pravila pa su se mnogi zarazili kada su brašno miješali sa vodom iz rijeke.
Najgore je tek dolazilo. Nestašica hrane bila je još izraženija kada su staljinističke vlasti iskrcale još šest hiljada izbjeglica na otok. To je probudilo niže instinkte doseljenika i započelo dramu u kojoj su se dešavala ubistva i slučajevi kanibalizma. Istrage poput onih koje su proveli Filimonov i Coalson pokazuju da su se deportirani organizirali u male grupe kako bi se branili od svojih suboraca i napadali neprijatelja. Jedini cilj bio je preživjeti još jedan dan na tom otoku.
Novinari su objavili svjedočanstvo Feofile Byline, stanovnice iz okoline Nazina. Starica je objasnila da je jednom u svojoj kući sakrila preživjelu s 'otoka smrti', kako su ga zvali.“Pobjegla je dok su je vodili u drugi logor. Mogla se kretati sama, ali s poteškoćama. Izgledala je kao starica, ali nije imala više od četrdeset godina.“
Svjedočanstva preživjelih u Muzeju GULAG-a u Tomsku još su strašnija. U jednom od njih stoji: „Je li jeo ljudsko meso? Nije istina da je jeo ljudsko meso. Samo jetru i srce. Možete li nam dati više detalja? Bilo je vrlo jednostavno. Napravili smo ražnjeve od vrbinih grana, narezali na komade, stavili na ražnjeve i ispekli na vatri. Odabrao sam one koji nisu bili baš mrtvi, ali koji će brzo otići.“ Ludilo koje se dogodilo u Nazinu odnijelo je oko četiri hiljade života.
