Guggenheim efekat ili kako je muzej promijenio Bilbao

U blizini se, sa svojim titanijumskim ljuskama koje sijaju žuto na posljednjem suncu, nalazi se zgrada koja je pomogla da ovakva scena uopće bude moguća u Bilbaou. Prije nego što je Muzej Guggenheim otvoren u baskijskom gradu prije 25 godina – i prije masovnog projekta urbane regeneracije – Bilbao je izgledao, osjećao se i mirisao sasvim drugačije.

„Tada je to bio mnogo sivlji, prljaviji grad čije je nebo bilo zagađeno dimom iz čeličana i brodogradilišta u centru grada“, kaže gradonačelnik Juan Mari Aburto o Bilbaou iz njegovog djetinjstva i mladosti.

„Sjećam se užasno prljavog estuarija – i to nije bila samo industrijska aktivnost; nije bilo odgovarajućih odvodnih kanala i miris koji je izlazio iz vode bio je prilično nepodnošljiv.”

Do kasnih 1980-ih, ta industrijska moć je bila u opadanju – i u krizi identiteta. Razorne poplave 1983. godine pratile su godine ekonomskih potresa zbog kojih su se mnogi dijelovi gradskog sektora teške industrije borili za opstanak. Neki su uspjeli da se restrukturiraju, neki nisu.

Shvativši da će Bilbao morati diverzificirati svoje tradicionalne ekonomske osnove, baskijske vlasti su se upustile u megaprojekat remonta grada, koji je uključivao program od milijardu eura za obnovu zagađenog ušća i novu mrežu metroa.

Kako se nastojalo premjesti Bilbao iz ekonomije zasnovane na industriji u ekonomiju zasnovanu na uslugama, stigla je vijest da Guggenheim fondacija želi povećati svoje evropsko prisustvo.

Godine 1991. baskijska vlada i regionalne vlasti sklopile su dogovor sa fondacijom koja će izgraditi novi muzej, koji je dizajnirao Frank Gehry, u kojem će biti smještena neka djela iz Guggenheimove poznate umjetničke zbirke.

Projekat, međutim, nije prošao bez svojih kritičara.

„Ideja korištenja kulture kao transformativnog elementa tada nije bila toliko jasna, bio je to pomalo san”, kaže generalni direktor muzeja, Juan Ignacio Vidarte. “I bilo je protivljenja i kritika od onih koji su mislili da bi sredstva trebala ići na podršku preduzećima u krizi i pomoći da se oni podrže još nekoliko mjeseci ili godina – i od onih koji su mislili da bi novac trebao ići na zdravstvo ili infrastrukturu.”

Postojala je i duboka uznemirenost nekih u baskijskom kulturnom svijetu, koji su dolazak Guggenheima vidjeli kao “imperijalističku intervenciju” i uvredu za domaću baskijsku kulturu.

„Bilo je veoma teško“, sjeća se Vidarte. “Ali ništa od toga nije bilo iznenađujuće.”

Prije nešto više od 30 godina, mjesto muzeja i ureda u kojem Vidarte sada sjedi bio je zaboravljeni kutak stare luke, ničija zemlja, napuštene industrijske jedinice, dizalice i skladišta koja je bila blizu srca Bilbaa, ali definitivno nije bila dio toga.

“Cijelo ovo područje nije bilo urbana zona jer, iako je bilo vrlo blizu centra grada, nije bilo pristupačno”, kaže direktor. “Mislim da je jedna od Gehryjevih najvećih ideja sa zgradom – koja je trebala biti početak procesa reurbanizacije i definicija karaktera svega što je uslijedilo – bila da se muzej pretvori u vezu između grada i ušća.”

Kako je Gehryjeva zgrada rasla – i kako su Barselona i Sevilja požnjele nagrade na Olimpijskim igrama i Expo-u 1992. – tako je poraslo i povjerenje u projekat Bilbao.

Nekoliko mjeseci prije otvaranja Guggenheima, Bilbao je bio domaćin Pritzkerove nagrade za arhitekturu 1997. godine. A kada je inaugurisan u oktobru 1997. godine, otvaranje je dospjelo na naslovne strane svjetskih medija.

„To me je zaista iznenadilo“, kaže Vidarte. „Ali pokazalo je da se nešto dešava i da se krećemo ka vremenu u kojem bi periferni grad kao što je Bilbao mogao postati mjesto od globalnog interesa. I to je ono što se dogodilo.”

Koliko god da je otvorenje muzeja bilo trijumfalno, došlo je na kraju dugog i krvavog ljeta tokom kojeg je baskijska teroristička grupa Eta počinila neke od svojih najzloglasnijih zločina. U julu 1997. Eta je kidnapovala i ubila Miguela Angela Blanca, 29-godišnjeg vijećnika konzervativne Narodne stranke. A onda, manje od nedelju sedmicu dana prije otvaranja Guggenheima Eta je ubila baskijskog policajca po imenu Txema Aguirre, koji je osujetio napad bombom na muzej.

Četvrt vijeka kasnije, Guggenheim je blistavi i suštinski dio gradskog tkiva, privlačeći skoro 25 miliona posjetilaca otkako je otvorio svoja vrata i donio Baskiji oko 6,5 milijardi eura prihoda. Industrija je danas koncentrisana na periferiji grada, a turizam sada čini 6,5% gradskog BDP-a – što je daleko više u odnosu na ona vremena kada je malo ko birao da ide u Bilbao osim poslovno ili da vidi porodicu.

Ali koliko se transformacija može pripisati „Guggenheimom efektu“? Ova fraza izaziva različite reakcije u samom gradu.

"Ne možemo svesti transformaciju Bilbaa na dolazak Guggenheima", kaže gradonačelnik, koji to vidi kao plodove daleko dužeg perioda međuinstitucionalne saradnje i ulaganja.

„Guggenheim je bio motor te transformacije. Cijeli grad je transformiran na način koji je vjerovatno bez presedana na međunarodnom nivou. Oporavak našeg ušća i naše životne sredine – i ta investicija od milijardu eura – paradigma je te transformacije.”

Direktor muzeja je isto tako oprezan.

Ako ljudi koriste frazu 'Guggenheimov efekat' da prenesu ideju da kulturna infrastruktura može imati transformativni efekat koji prevazilazi čisto kulturnu sferu – da može imati društveni, arhitektonski, planski i ekonomski uticaj – onda bih se složio s tim”, kaže Vidarte.

“Ovaj projekat je bio dio mnogo većeg plana i uklopio se u taj plan i nije se dogodio izolovano – nije urađen iz hira.”

Roberto Gómez, koji vodi kompaniju “Bilboats estuary tour”, stoji na šetalištu nedaleko od nebodera Iberdrola.

Pokazuje preko grada na drugu kulu dok objašnjava Bilbao, prošlost i sadašnjost. Nekada je 25-metarski dimnjak od cigle u Parque Etxebarria rigao dim iz čeličane. Danas je to relikvija, baš kao i dijelovi industrijskih ruševina koje bodu u oči putnike koji dolaze u potragu za novim Bilbaom.

“Sećam se kada sam bio klinac kako su, kada su fabrike počele da ispuštaju dim, žene u komšiluku povikale: 'Zatvorite prozore! Zatvorite prozore jer je prljavština stizala posvuda – a ja sam bio astmatičar”, kaže Gómez.

“Ovdje je sve bilo industrijsko i tako je bilo do kraja 1980-ih. Nebo je tada bilo prilično smeđe, kao i ušće. Ali mnogo je posla urađeno u rijeci i sada tamo ponovo ima života.”

Neke stvari su, kaže, izgubljene, a neke pronađene. “I nastavili smo dalje. To je ono što morate učiniti.”

Izvor: The Guardian