Kad je u junu 1683. godine turska vojska prošla pored carske tvrđave Raab u Mađarskoj i iznenada se ustremila na Beč, Osmansko je Carstvo još uvijek bilo svjetska sila koja je tjerala Evropu da drhti. Kad su se krajem iste godine ostaci vojske dovukli natrag na Balkan, savremenicima se činilo da se svijet promijenio. Po prvi put u stoljećima, Osmansko carstvo pretrpjelo je niz teških poraza. Veliki vezir sultana Mehmeda IV morao je snositi posljedice: Kara Mustafa-paša (oko 1634/35–1683) zadavljen je svilenim gajtanom 25. decembra 1683. u Beogradu.

Kao zet Mehmeda Köprülüa i badžo njegovog sina Fazila Ahmeda Köprülüa, Kara Mustafa je pripadao vezirskoj dinastiji čije su reforme u 17. stoljeću pomogle prethodno posrnulom Osmanskom Carstvu da se proširi. Porijeklom iz Albanije, Köprülüsi su ugušili nekoliko ustanaka i bili uspješni u jačanju sultanove moći nad janjičarskom gardom i haremom. Poduzeli su odlučnu akciju protiv korupcije i tako uspjeli donekle sanirati deficitarni državni budžet. Što se tiče vanjske politike, vraćeni su vazali, a Venecija, koja je izgubila Kretu 1669. godine, potisnuta je natrag.

Kara Mustafa je želio nadograditi ovaj uspjeh kada je imenovan velikim vezirom nakon smrti svog šurjaka Ahmeda 1676. godine. Prethodno je imao vodeću poziciju u Istanbulu kao admiral i zamjenik najvišeg ministra. Sada je imao priliku iskoristiti reforme svojih prethodnika kao temelj za daljnju ekspanziju. Rat protiv Rusije, iako nije donio očekivane dobitke, dokazao je da je novi veliki vezir posjedovao vojni talent.

Tradicionalno savezništvo s Francuskom ne samo da je donijelo subvencije, već su se usmjerili i na novu metu koja je obećavala veći prestiž od kampanja u kozačkim stepama: Beč, "zlatna jabuka" Svetog Rimskog Carstva i njegov car. Jednom prije, 1529. godine, sultan Süleyman I. Veličanstveni pokušao je osvojiti te zemlje i za dlaku nije uspio. Novo, uspješnije napredovanje donijelo bi sultanu mnogo slave i moći - ali njegovom velikom veziru neusporediv položaj.

Budući da su pažnju habsburškog cara Leopolda I. privukle ne samo aktivnosti Luja XIV. od Francuske na zapadu, već i ustanak u Mađarskoj, izgledi su mu bili dobri. "Kara Mustafarado je vjerovao uvjeravanjima francuskih izaslanika da će mu bogate austrijske teritorije pasti u krilo i prepustio se slatkim snovima o obnovi slavne Süleymanove epohe", piše historičar Klaus-Jürgen Bremm u svojoj knjizi "Turci pred Bečom". I citira mletačkog diplomatu: Veliki vezir je potpuno opijen svojim fantazijama.

Neostvarivi zahtjev od cara da ubuduće plaća pola miliona dukata danka bio je pravi povod za rat. U martu 1683. godine, carska vojska okupljena je u blizini Edirnea, očevici su izvijestili o 180.000 ljudi. Sultan Mehmed IV pratio je svoj narod u Beograd, a potom je Kara Mustafi predao vrhovnu komandu i zelenu Poslanikovu zastavu. Pred Raabom mu se pridružio kontingent mađarskih pobunjenika.

Mogući saveznik, međutim, držao se podalje. Poljski kralj Ivan III. Sobieski je bio dovoljno vidovit da vidi kako bi pobjedničko Osmansko carstvo bilo daleko opasniji susjed od Habsburškog carstva koje mu je dugovalo podršku protiv Turaka. Tako su Beč i Varšava sklopili ugovor prema kojem će Poljska u slučaju napada caru priskočiti u pomoć s 40.000 vojnika. Carska je blagajna trebala platiti 400.000 dukata za uzdržavanje.

Ipak, za saveznike je bio šok da je Kara Mustafa početkom jula zaobišao neosvojenu tvrđavu Raab i krenuo direktno na Beč. Dvor i vojska očistili su grad, kojemu je naređeno da zadrži svog zapovjednika Ernsta Rüdigera von Starhemberga do planirane pomoći - u septembru. Broj stanovnika je za nekoliko dana narastao na 60.000. Ali oružane snage činile su samo nekoliko hiljada profesionalnih boraca i oko 10.000 vojnika.

Uostalom, odbrana Beča sada je odgovarala modernim standardima. A stajaće vojske evropskog baroka "bile su bolje uvježbane i daleko pouzdanije u borbi od svih nameta prošlog feudalnog doba", kaže Bremm. Njihova disciplina omogućila je brzo taktičko pregrupiranje i održavanje kontinuirane vatre iz mušketa koja je mogla brzo iscrpiti osmanske trupe.

Stoga se Kara Mustafa oslanjao na brojke i vrijeme. Od sredine jula Beč je bio gotovo potpuno opkoljen turskim trupama, dok su lahki konjanici harali okolinom u potrazi za hranom. Opet su kružile priče o zločinima “da su Tatari postupali stravično, da su previše gnusno ponašali, vadili oči maloj djeci i ostavljali ih u krvi, bušili grudi ženama i rupe u ušima muškaraca...”, kako je izvijestio jedan diplomata.

Budući da je Kara Mustafa propustio osigurati tešku artiljeriju, izbio je žestoki minski rat, kao u prvoj opsadi Beča: Turci su probijali tunele protiv utvrda, na čijim je krajevima detoniran barut. Sa svoje strane, opkoljeni su činili sve da kontratunelima neutraliziraju ove mine. Do septembra se pad grada činio samo pitanjem dana. No 11. u mjesecu logorske vatre na rubu Bečke šume pokazale su opsjednutima da su Johann III. Sobieski i Charles od Lorraine konačno stigli. Međutim, umjesto da rasporedi cijelu svoju vojsku za odbranu, Kara Mustafa se oslonio na slabo popunjene prepreke na terenu i naredio svojim ljudima da izvrše konačni napad na razorene utvrde Beča.

Međutim, nije uspio. U isto vrijeme saveznici su napali. “Kao da se nizbrdo kotrljala bujica crne smole, drobila i spaljivala sve što joj se suprotstavilo”, opisao je zgroženi meštar velikog vezira juriš oko 70.000 Poljaka, carske i carske vojske. Prekasno, Kara Mustafa je izdao naredbu za povlačenje. Priča se da je pobjegao iz svog pompeznog šatora kroz sporedni izlaz dok je njegov tjelohranitelj pretučen. Prvi put nakon razornog poraza od Timura Lenka 1402. kod Ankare, osmanska carska vojska doživjela je potpuni poraz.

Samopouzdanje Kara Mustafe još uvijek nije bilo narušeno, pa nije preuzeo krivicu za katastrofu, već se okrenuo svojim podređenima. Pogubljeno je oko 500 visokih oficira, što je carski general komentirao riječima: "Neka veliki vezir uništi svoju vojsku s jedne strane, mi ćemo to učiniti s druge."

Nakon što su Turci također izgubili bitku kod Parkana, sultan Mehmed IV bio je prisiljen prekinuti svoj lov. Nije uopće ni bio za napad na Beč ali sada nije mogao dozvoliti da težak poraz poljulja njegov autoritet.

Dana 25. decembra Kara Mustafa, koji je sada bio u Beogradu, dobio je obavijest o dolasku visokog izaslanstva na čelu sa zapovjednikom janjičarske garde. Kada je veliki vezir upitao "Šta ima", odgovor je bio: "Naš slavni padišah zahtijeva carski pečat koji vam je povjeren i svetu zastavu i ključ od Kabe (u Meki)."

"Je li mi smrt suđena?", upitao je. "Svakako, mora biti!", odgovoreno mu je. Priča se kako je vlastitom rukom podigao bradu za krvnika. "Stavite mi omču kako treba!", bile su posljednje riječi Kara Mustafe, prije nego što mu je svileni gajtan okončao život.