Zgodna žena se slika s ostalima u svojoj porodici. Naslanja glavu na ruku, nježno gleda u kameru, s tračkom osmijeha na licu, svjesna svoje ljepote. Žena s njezine desne strane, vjerojatno njezina sestra, prstima ispisuje V za pobjedu, a osmijeh treće žene, vjerojatno njihove majke, suzdržan je. Slika je nastala na nekakvoj dodjeli diploma.

Bila je to posljednja svečana dodjela diploma. Žena na prednjem dijelu slike je Jannet Iyad Abu Zbeada. Sanjala je predavati na Univerzitetu Gaza. Ranije ovog mjeseca njezino je lice virilo s naslovnice The New York Timesa. Imala je 21 godinu. U inicijativi na koju je nemoguće ostati ravnodušan, novine su predstavile neka od lica iza brojki, neke od priča iza mrtvih, neke od ljudi iza terorista.

Trideset i jedna hiljada mrtvih u statistici je postalo 23 ljudske priče. “Posluživali su cappuccino, popravljali aute i glumili na pozornici. Odgajali su djecu i brinuli o starijim roditeljima. Liječili su rane, radili pizzu i stavljali previše šećera u čaj.”

Kako nas portreti naših zarobljenika i naših mrtvih prate u medijima, na društvenim mrežama, na ulicama, kako se njihove priče pričaju bez prestanka već oko pola godine, potrebno je sagledati drugu, još mračniju stranu i stvarnosti, one strane koju odbijamo poštovati, priznati, osjećati ili promatrati.

Heba Jourany bila je fizioterapeutkinja koja je sanjala o posjeti Irskoj. Youssef Salama je služio kao ministar vjerskih pitanja u palestinskoj vlasti. Jeries Sayegh pripadao je grčkoj pravoslavnoj manjini; prije nekoliko desetljeća radio je kao bankovni računovođa u Izraelu. Umro je, prema Timesu, od nedijagnosticirane bolesti nakon što ga zbog borbi nisu mogli prebaciti do bolnice.

Farajallah Tarazi također je bio pripadnik grčke pravoslavne manjine i “studirao je zrakoplovni inženjering u Egiptu i radio za avio-kompanije u Libiji i Ugandi prije nego što se vratio u Gazu i upravljao programom pomoći za Ujedinjene narode. Živio je blizu mora i često se kupao kad je vrijeme bilo toplo. Sklonio se s drugim kršćanima u crkvu tokom rata i umro nakon što zbog sukoba n ije mogao da dođe do bolnice nakon što mu je puknuo žučni mjehur.”

Sayel Al-Hinnawi, 22, bio je student prava koji je pokrenuo kampanju sa sloganom "Želimo živjeti", usmjerenu protiv režima Hamasa u Gazi. Osama Al-Haddad uzgajao je golubove i koze. Belal Abu Samaan bio je učitelj tjelesnog u Američkoj međunarodnoj školi u Gazi. Faida Al-Krunz imala je 15 unučadi i spremala se prvi put u životu napustiti Gazu i posjetiti Tursku. Već je spakirala svoj kofer i u njega stavila maslinovo ulje i za'atar.

Mahmoud Elian bio je Lubnin otac. Kupio je svojoj 14-godišnjoj kćeri violinu. Studirala je na konzervatoriju i sanjala o tome da postane violinistica. Dr. Abdallah Shehada bio je hirurg i vodio je bolnicu Abu Yousef Al-Najjar u Rafi do svog penzionisanja. Ahmed Abu Shaeera, 39, bio je mehaničar. Iz Gaze je otišao samo jednom, na Svjetsko prvenstvo u Kataru. Salah Abo Harbed fotografiran je u nevjerojatnoj parkour akciji na obali Gaze, a podučavao je djecu cirkuskoj umjetnosti u Free Gaza Circus Center. Hedaya Hamad bila je medicinska sestra za mentalno zdravlje.

Yousef Abu Moussa bio je sedmogodišnjak s gomilom kovrča, čija ga je majka zvala "medaljon", a čiji je otac sanjao da će biti liječnik poput njega. Farah Alkhatib je imala 12 godina; njezina sestra blizanka Marah preživjela je bombardiranje. Njena sestra, rođena u ratu, dobila je ime po njoj. Youmna Shaqalih imala je četiri mjeseca. Majka joj je ubijena u drugom bombardiranju. Nada Abdulhadi imala je 10 godina kada je umrla. Njena osmogodišnja sestra Leen pronađena je mrtva, zarobljena među ruševinama, četiri dana kasnije.

Siwar i Selena alRaiss imali su tri godine, odnosno 21 mjesec. Starija sestra voljela je Kinder čokolade, mlađa se voljela igrati s igračkom Jeep na kojoj je bila slika patke. Na njihovoj fotografiji djevojke se vide kako se igraju nečim što izgleda kao Duplo blokovi.