Rat još uvijek bjesni, oružje grmi, ali Izrael je već utonuo u debeli jastuk kako bi se zaštitio od traganja za vlastitom dušom. Početni šok sada je zamijenjen bezbrojnim pričama o herojstvu i ponovnom rođenju, uz užasne, vlastitom mozgu nepodnošljive priče o katastrofi. Mjesec dana nakon početka rata ne prođe ni trenutak bez uplakanog lica na televiziji, niti jedne novinske stranice bez herojske priče.
U suzavcu zvanom Yedioth Ahronoth svaki poginuli vojnik je "izraelski heroj" - vojnik koji je izveo nevjerojatan čin heroizma. Dirljivi, uzbudljivi prikazi volontiranja također su previše izraženi– pogledajte kako smo lijepi i kako se dobro osjećamo sami sa sobom. Pored njih pristižu izvještaji sa fronta, svi – ali svi – najavljuju veliki uspjeh: pobjeda je na putu.
Sve te priče, naravno, imaju počasno mjesto. Ožalošćeno društvo i država u ratu žude za tim i trebaju sve to. Ali kada potpuno preuzmu diskurs, posumnja se da je ovisnost o junačkim pričama također namijenjena prikrivanju i zamagljivanju stvarnosti. Tiho, valjamo se u svojoj katastrofi i osjećamo se impresionirani i zadivljeni sami sobom.
Primijetite kako nevjerojatni fijasko od sedmog oktobra polako blijedi u našoj svijesti, možda i namjerno. Ljudi sve manje pričaju o iznenađenju za izraelsku obavještajnu službu, a kada govore zanemaruju ulogu sveznajuće, svemoćne sigurnosne službe Shin Bet. O bespomoćnosti opremljene, budžetske, moćne vojske, o nemoći da spasi kibuc koji je osvajan punih 12 sati, više gotovo i ne govore.
Još nekoliko hiljada palestinskih žrtava u Gazi, i debakl će još više nestati; IDF pobjeđuje. Korektivno iskustvo vojske, ako je doista uspješno kao priča koju nam do sada pričaju, moglo bi nas natjerati da zaboravimo kvar. Ko će pozvati na odgovornost velike izraelske heroje koji nam na srebrnom pladnju serviraju glavu Yahya Sinwara, a možda i osloboditi otete? Sve ćemo im oprostiti.
Zaokupljenost valjanjem u tugi i tapšanjem sebe po leđima ima za cilj pokriti crne rupe, ne samo o onome što se dogodilo, već o onome što se događa i uglavnom o onome što će se dogoditi. Prva crna rupa je ono što se sada događa u Gazi: beskrajna opširnost u izraelskim medijima gotovo ignorira užasno krvoproliće. Ni riječi o katastrofi u Gazi.
Nije da je opravdano ili neopravdano - jednostavno ne postoji. Zanemarivanje je namjerno. Nema izvještaja. Nema slika. Jedva čak i na riječima. Niti se spominje jutro poslije. Hrpa riječi, a nitko još ne kaže šta će biti nakon velike pobjede.
Svi želimo čuti sve više i više priča o herojstvu – istinitih priča, svakako istinitih – i sa svima podijeliti užasavajuću katastrofu tolikih Izraelaca koji su ubijeni, oteti, ranjeni, ožalošćeni, siročad i koji će ostati obogaljeni i s ožiljcima.
Nema Izraelca koji ne želi svaku informaciju o taocima i njihovim porodicama, o ubijenima, ožalošćenima i nestalima. Ali žalost i herojstvo ne mogu potpuno dominirati javnim diskursom mjesec dana i više, a da ipak ne naprave mjesta za bilo koje druge stvari.
Uz herojstvo i preporod, moramo se suočiti i s debaklom i s onima koji su za njega krivi, već sada, prije nego što se njegova težina otupi vojnom pobjedom, stvarnom ili simuliranom. Ne možemo oklijevati reći Izraelcima što se sada radi u njihovo ime u Gazi. Izraelski heroji tamo na veliko ubijaju desetke hiljada ljudi. U redu je to opravdati, neko može reći da nema izbora, ili čak biti sretan, vođen krvožednošću i osjećajem osvete. Ali to se ne može sakriti, ne samo zato što se cijeli svijet samo time bavi, već zato što je moralni imperativ gledati stvarnosti pravo u oči.
Mjesec dana nakon početka rata, Izrael ne gleda stvarnosti pravo u oči. Šansa za pravo traganje za dušom nakon rata je stoga sve manja. Vjerojatno ćemo se morati ponovno sresti u sljedećem ratu.
