Još jednom je dokazano da nema prave zamjene, prave alternative i istinske opozicije Benjaminu Netanyahuu. Ponašanje centrističkih stranaka tokom cijelog rata, uključujući rezultate dvaju važnih glasanja u Knessetu prošle sedmice, jasno dokazuju da u temeljnim državnim pitanjima koja definiraju karakter Izraela – okupaciji, ratu i nevjerojatno, demokratiji – nema nikakve značajne razlike između desnice, centra i cionističke ljevice. Po ovim pitanjima mi smo država s jednim glasom, jednim pogledom, jednim mišljenjem: Zajedno ćemo pobijediti.
Ove stvari su posebno zapanjujuće u svjetlu burne političke borbe koja sada bjesni između tabora. Svi govore o podjeli, rascjepu, ponoru, a zapravo nema stvarnih razlika u mišljenjima. Neko bi mogao pomisliti da bi Izrael tokom rata bio drugačija država da su je vodili Benny Gantz, Gadi Eisenkot ili Yair Lapid. Apsolutno ne. Njihovo bi osobno ponašanje sigurno bilo ispravnije i poniznije, ali rezultati bi bili nevjerojatno slični.
Evo dokaza.
U rezultatu koji ne bi posramio bjeloruske izbore - 99-9 - Kneset je podržao vladinu rezoluciju koja se protivi "jednostranom" priznanju palestinske države. Rasplamsao se temperament, a ruke su se podigle u znak ogromne podrške izraelskom odbijanju. Država, čija je politika okupacije i naseljavanja majka unilateralizma, ruga se cijelom svijetu i ujedinjuje se jednoglasno protiv jednostrane mjere koju tobože prihvaća polovina njezinih zakonodavaca. Kakva sramota, iako nije iznenađenje.
Ništa manje predvidljivo nije bilo gotovo jednoglasno glasanje za svrgavanje poslanika Ofera Cassifa. To nema veze s Palestincima i teritorijama, već s demokratijom, pitanjem koje je uzburkalo zemlju iznad svih ostalih u protekloj godini. Izrael je bio podijeljen između čuvara demokratije i njezinih uništitelja, a u prvom testu demokratije gotovo se u potpunosti ujedinio iza antidemokratske mjere opasnosti bez premca. Većina onih koji su se borili protiv državnog udara, gotovo svi oni koji su vrisnuli za demokratiju, ili su digli ruku za smjenu zastupnika zbog njegovih mišljenja i svjetonazora ili su iz kukavičluka pobjegli s glasanja.
Puč je već pobijedio, a ovoga puta ne samo glasovima desnice nego i glasovima Yesh Atida, Stranke nacionalnog jedinstva pa čak i Laburističke stranke. Jadni bijeg Bennyja Gantza, Gadija Eisenkota, Yaira Lapida, Merava Michaelija i njihovih kolega od glasanja bio je znak srama za one koji su tvrdili da se bore za demokratiju. Trebali su glasati protiv, jasno i glasno. Uostalom, oni znaju da bi, da je mjera uspjela – poražena je s četiri glasa – dovela do smjene svih arapskih zastupnika. Pa ipak su pobjegli. Još jedna sramota, još jedna sramota za koju nema pardona.
Konačno, ponašanje u ratu: ljevica i centar su u početku podržavali sve izraelske ratove, pravedne i zločinačke. Ali u prošlosti su se brzo opametili, a svakom prethodnom ratu bilo je otpora. Izraelski najbrutalniji i najuzaludniji rat nema niti jedan glas protivljenja u Knesetu, čak ni nakon više od četiri mjeseca i gotovo 30.000 palestinskih smrti, osim arapskih poslanika. Dio onih koji nisu desničari podržava rat unutar vlasti, a dio ga podržava izvana, a svi horski pjevaju istu pjesmu kojom dirigira desnica. Cijeli svijet poziva na prekid rata, a u Knesetu nema niti jednog cionističkog zastupnika koji bi to učinio. Demokratija? Opozicija? Alternativa? Ne ovdje, ne sada.
