Novinar Ben Caspit utjelovljenje je izraelskog centra. Živi u Hod Hasharonu i vodi radio talk show s novinarkom Yinon Magal, koja je ekstremna desnica. Caspit, navodno, nije. On je novinar s dobrim vezama, vrlo cijenjen i uspješan. Tokom vikenda, izvršni direktor antiokupatorske grupe Breaking the Silence napisao je na X: “Ne skrećite pogled. Dopisnik CNN-a ušao je u južni pojas Gaze i otvorio ‘prozor u pakao’ Gaze.” Na to je Caspit, u vlastitim očima umjerena i pristojna osoba, odgovorio: “Zašto bismo gledali? Pošteno su zaradili svoj pakao; Nemam ni trunke suosjećanja.” Caspit je, kao i obično, glasnogovornik izraelskog mainstreama.

Osam hiljada djece sami su krivi za svoju smrt; 20.000 ljudi je odgovorno zato što su ubijeni; dva miliona ljudi uzrokovalo je vlastito iskorijenjivanje. Tako bogat uvijek govori o siromašnima, uspješan o nesretnima, zdrav o hendikepiranom, jak o slabiću, Aškenazi o Mizrahi Jevrejima: Oni su krivi za svoju žrtvu. U Izraelu nakon sedmog oktobra može se okriviti 10.000 djece i beba za vlastitu smrt, a da Izrael nema ni naznake odgovornosti i krivnje. U Izraelu nakon sedmog oktobra čovjek se može osjećati besprijekornim samo zato što je Hamas prvi počeo činiti zločine.

Država leži u ruševinama i svi njeni stanovnici su u paklu, a generator ovog pakla ne snosi nikakvu krivicu, niti malo, čak ni zajedno s krivnjom Hamasa. Oličenje izraelskog centra nema ni trunke suosjećanja za djecu s amputacijama prikazanu u hrabrom, užasavajućem izvještaju Clarisse Ward iz bolnice u Rafi. Neka im se amputiraju udovi, neka djeca umiru, neka svi stanovnici Gaze izdahnu, neka se uguše u paklu, to nije naša stvar. Oni su odgovorni za svoju nesreću, samo oni. Caspit smatra: žrtva je odgovorna za svoju žrtvu.

Ostavljajući po strani pitanje krivnje i odgovornosti, sve je to na Hamasu, nikako na Izraelu, čiji vojnici i piloti divljaju i neobuzdano jure Gazom. Mi tu nemamo ništa, glavno je da ne osjećamo krivnju ni za što. Ostavimo li to na trenutak po strani, potreban je nevjerojatan stepen tuposti, okrutnosti, pa čak i barbarstva da se barem ne osjeti empatija prema djeci koja umiru na bolničkim podovima, prema ocu koji plače nad tijelom svog djeteta, prema djetetu prekrivenom prašinom njegove bombardirane kuće, uzalud tražeći nekoga u svijetu, ljude koji dva mjeseca žive u strahu, u očaju i bez ičega u životu; za gladne, bolesne, onesposobljene i razvlaštene u Pojasu Gaze.

Čak je i empatija zabranjena u očima Caspita i njemu sličnih, da se ne bi uvukla opasna, zabranjena misao – da su ljudi ti koji žive u Gazi. To je nešto s čime se Izraelci ne mogu nositi. Ovo je prijelaz opasne crte koju mogu pratiti misli koje su Izraelcima strane, o tome koliko je daleko dopušteno ići za pravednu stvar; šta je dopušteno i, uglavnom, šta je zabranjeno pod bilo kojim okolnostima. Postoje stvari koje su zabranjene pod bilo kojim uslovima: ubistvo 8000 djece u dva mjeseca, na primjer.

Caspit i njemu slični samo žele bodriti herojsku vojsku, a da ne vide njezino djelo. Humanost je zabranjena, mi smo Izraelci. Kad se bilo gdje na kugli zemaljskoj dogodi zemljotres, mi ćemo poslati pomoć i biti ponosni na sebe, ali masovno ubijanje u Gazi nije naš posao. To je način na koji izraelski moral funkcionira. Namjera je omogućiti Caspitu, a ne samo Magalu, da se osjećaju dobro u vezi s Gazom.

Na međunarodnoj konferenciji održanoj prošlog vikenda u Istanbulu rekao sam, između ostalog, da se nikada nisam toliko sramio što sam Izraelac kao gledajući slike iz Gaze. Ove su riječi objavljene na popularnoj izraelskoj web stranici za zabavu. Tokom vikenda primio sam stotine, možda do sada hiljade, uvredljivih poziva i tekstualnih poruka. O društvu se često može saznati kroz njegove kanalizacije. Zajedno ćemo pobijediti, glasi trenutni slogan. Međutim, udaljenost između kanalizacije koja teče oko mene i naizgled uglednih riječi Caspita manja je nego što se može zamisliti. Nema razlike između mržnje prema Arapima i njihove dehumanizacije, izražene u vulgarnom, neartikuliranom jeziku mojih pozivatelja i dobro formuliranim Caspitovim riječima. I niži i viši Izrael izgubili su svoju ljudsku sliku.

Ovo je dovoljan razlog da se sramite što ste Izraelci.