Jedno od najvažnijih pitanja današnjice, možda i najvažnije jeste: “Šta je fašizam?”

Jedna organizacija za ispitivanje javnog mnijenja u Americi postavila je ovo pitanje stotinama građana i dobila raznolike odgovore – od “čista demokratija” do “čisti satanizam”. U ovoj zemlji, ako upitate prosječnu misleću osobu da definira fašizam, ona će vam obično odgovoriti upirući prstom u režime u Njemačkoj i Italiji. Ovo je, međutim, veoma nezadovoljavajuće, jer se čak i glavne fašističke države uveliko razlikuju jedna od druge i po strukturi i po ideologiji.

Nije jednostavno, naprimjer, staviti Japan i Njemačku u isti okvir, a još je teže s nekim malim zemljama koje se mogu opisati kao fašističke. Uvriježena je pretpostavka, naprimjer, da je fašizam po svojoj prirodi ratoboran, da cvjeta u atmosferi ratne histerije te da svoje ekonomske probleme može riješiti jedino pripremama za rat i osvajanjima u tuđini. Ali jasno je da se ovo ne odnosi na, naprimjer, Portugal ili razne južnoameričke diktatorske režime. Pa onda pretpostavka da je antisemitizam jedan od prepoznatljivih oznaka fašizma; ali neki fašistički pokreti nisu antisemitski. Educirane kontroverze koje godinama odjekuju američkom štampom nisu čak uspjele ni da odrede je li fašizam oblik kapitalizma. Ipak, kada termin “fašizam” primjenjujemo na Njemačku, Japan ili Mussolinijevu Italiju, znamo otprilike na šta mislimo. Ta riječ izgubila je posljednji trag značenja u unutarnjoj politici. Jer, ako istražite štampu, ustanovit ćete da u posljednjih deset godina skoro da ne postoji grupa ljudi – pogotovo politička partija ili organizirano tijelo bilo koje vrste – koja nije označena kao fašistička. Ja ovdje ne govorim o verbalnom korištenju termina “fašizam”. Govorim o onome što sam pročitao u štampi. Vidio sam da se etikete “fašistički simpatizer”, “fašistoidnih tendencija” ili samo “fašista” s ozbiljnošću primjenjuju na sljedeće grupe ljudi:

Konzervativci: Svi konzervativci, bili oni povlađivači ili protivnici povlađivanja, smatraju se subjektivno profašistički nastrojenim. Za britansku upravu u Indiji i kolonijama kaže se da se ničim ne razlikuje od nacizma. Organizacije koje bismo mogli nazvati patriotskim ili tradicionalističkim etiketiraju se kao kriptofašističke ili fašistički nastrojene. Primjeri toga su izviđači, policija, MI5, Britanska legija. Ključna je fraza: “Javne su škole uzgajališta fašizma.”

Socijalisti: Branitelji starinskog kapitalizma (primjer, Sir Ernest Benn) smatraju da su socijalizam i fašizam jedno te isto. Neki katolički novinari smatraju da su socijalisti glavni kolaboracionisti u zemljama koje su pod nacističkom okupacijom. Istu je optužbu, iz različitog ugla, koristila i Komunistička partija tokom svojih ultraljevičarskih faza. U periodu od 1930. do 1935. Daily Worker konstantno je Laburističku partiju nazivao “laburistički fašisti”. Isto su radili i drugi ljevičarski ekstremisti poput anarhista. Neki indijski nacionalisti smatraju da su britanski sindikati fašističke organizacije.

Komunisti: Dobar dio škola mišljenja (primjeri su Rauschning, Peter Drucker, James Burnham, F. A. Voigt) odbijaju da vide bilo kakvu razliku između nacističkog i sovjetskog režima, te drže da svi fašisti i komunisti teže uglavnom istim ciljevima, te da je riječ o donekle istim ljudima. Urednici The Times (prije rata) su SSSR nazivali fašističkom državom. I opet, iz različitih uglova, ovo kao jeku ponavljaju i anarhisti i trockisti.

Trockisti: Komunisti optužuju trockiste da su kriptofašistička organizacija na platnoj listi nacista. To je bilo široko rašireno vjerovanje unutar ljevice u periodu Narodnog fronta. U svojim ultradesničarskim fazama komunisti su istu optužbu primjenjivali na sve frakcije lijevo od njih, npr. Common Wealth ili I.L.P. (nekadašnje britanske socijalističke partije, prim. prev.).

Katolici: Izvan svojih redova, Katolička crkva gotovo se univerzalno smatra profašističkom, objektivno i subjektivno.

Protivnici rata: Pacifiste i ostale protivnike rata redovno se optužuje da ne samo da čine stvari jednostavnijim za sile Osovine nego i da postaju obojeni profašističkim osjećajima.

Pristalice rata: Protivnici rata uglavnom zasnivaju svoj slučaj na tvrdnji da je britanski imperijalizam gori od nacizma te imaju tendenciju da primjenjuju termin “fašist” na svakoga ko priželjkuje vojnu pobjedu. Pristalice Narodne konvencije umalo da su ustvrdili da je volja da se pruži otpor nacističkoj invaziji znak simpatija prema fašizmu. Teritorijalna odbrana (The Home Guard) nazvana je fašističkom organizacijom čim se pojavila. Dodatno, cijela ljevica ima tendenciju da militarizam poistovjećuje s fašizmom. Politički osviješteni privatni vojnici stalno svoje oficire nazivaju “fašistički nastrojenim” ili “prirodnim fašistima”. Vojne škole, pljuni i izglancaj, salutiranje oficirima, sve se to smatra pogodnim za fašizam. Prije rata, na članstvo u teritorijalcima gledalo se kao na znak fašističkih tendencija. Regrutacija, kao i profesionalna vojska odbacuju se kao fašistički fenomen.

Nacionalizam: Na nacionalizam se univerzalno gleda kao na nešto što je nasljedno fašističko, ali se uvijek primjenjuje samo na one nacionalne pokrete s kojima se osoba koja govori ne slaže. Arapski nacionalizam, poljski nacionalizam, finski nacionalizam, Indijski nacionalni kongres, Muslimanska liga, cionizam i I.R.A. opisuju se kao fašisti, ali ne od istih ljudi.

* * *

Razvidno je da, onako kako se koristi, riječ “fašizam” nema skoro nikakvo značenje. U razgovoru se ona, naravno, koristi daleko više nego u štampi. Čuo sam tu riječ primijenjenu na seljake, vlasnike prodavnica, društveni kredit, smrtnu kaznu, lov na lisice, borbu bikova, Komitet 1922, Komitet 1941, Kiplinga, Gandhija, Čang Kaj-šeka, homoseksualnost, Priestleyeve radijske emisije, omladinske hostele, astrologiju, žene, pse i ne znam šta sve ne.

Ipak, ispod sveg tog nereda leži zakopano značenje. Za početak, jasno je da postoje ogromne razlike, neke jednostavne za istaknuti, ali ne lahko objašnjive, između režima koji se nazivaju fašističkim i onih koji se nazivaju demokratskim. Drugo, ako “fašist” znači “simpatizer Hitlera”, neki od primjera optužbe koje sam naveo očigledno su daleko opravdaniji od drugih. Treće, čak i ljudi koji se na sve strane bezobzirno razbacuju terminom “fašist” svakako mu pridaju emocionalni značaj. Kad kažu “fašizam”, oni misle, grubo rečeno, na nešto što je surovo, beskrupulozno, arogantno, mračnjačko, antiliberalno i protivno radničkoj klasi. Osim relativno malog broja simpatizera fašizma, skoro pa bilo koja osoba iz Engleske prihvatila bi “nasilnik” kao sinonim za “fašist”. I to je otprilike najbliže istinskoj definiciji dokle je došla ova toliko zloupotrebljavana riječ.

Ali fašizam je također politički i ekonomski sistem. Zašto onda ne možemo imati jasnu i općeprihvaćenu definiciju tog pojma? Nažalost, nećemo je ni imati – svakako ne uskoro. Objašnjavanje zašto bi predugo trajalo, ali uglavnom je to tako jer je nemoguće dati zadovoljavajuću definiciju fašizma bez davanja priznanja na koja nisu spremni ni sami fašisti, ni konzervativci, niti socijalisti bilo koje boje. Sve što trenutno možemo jeste da koristimo tu riječ s određenom dozom obazrivosti, a ne, kao što je to uglavnom običaj, da je spuštamo na razinu obične psovke.

(Tribune, 24. mart 1944)