“Samo su Bošnjaci imali dva paralelna kulturno-prosvjetna društva, što treba posmatrati kao posljedicu naglašene vjersko-nacionalne izdiferenciranosti stanovništva u Bosni i Hercegovini. Političko-nacionalna polarizacija bošnjačkog korpusa, naročito između dvaju svjetskih ratova, ogledala se u podvojenosti na kulturnom polju kroz paralelno egzistiranje dvaju bošnjačkih društava s gotovo identičnim kulturno-prosvjetnim programom, ali s različitim političko-nacionalnim orijentacijama.” Tako piše Mustafa Imamović u svojoj knjizi Historija Bošnjaka, podsjećajući kako je poznato da je “Gajret” osnovan tačno prije 119 godina, u svojoj političkoj orijentaciji bio je naklonjen srpskoj politici, dok je drugo društvo “Narodna uzdanica” dobilo epitet udruženja koje je u političkom smislu bilo prohrvatski orijentirano.

U rubrikama o važnim događajima koji su se desili određenog datuma, 20. februar 1903. godine označen je kao iznimno važan datum jer je sarajevsko osnivanje “Gajreta”, nakon pokretanja prvog porodičnog muslimanskog lista Behar, bio iznimno važan korak u kulturnom i prosvjetnom životu muslimana Bosne i Hercegovine. Predsjednik društva bio je Safvet-beg Bašagić sve do 1907, kada “Gajret” preuzimaju pristalice Muslimanske narodne organizacije. “Gajret” 1919. godine osniva i konvikte (ustanove u kojoj đaci imaju stan i hranu) za srednjoškolce u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, Bihaću i Foči. Pokrenuo je svoju biblioteku, kasnije i banku.

Ipak, “srpski orijentisani Muslimani za cijelo vrijeme stare Jugoslavije držali su pozicije u muslimanskom društvu 'Gajret' koje je na početku šestojanuarske diktature na poticaj iz Beograda prozvano 'srpsko-muslimanskim društvom', a još prije toga (1923.) prestolonasljednik (kasnije kralj) Petar stavljen za pokrovitelja”, konstatira Muhamed Hadžijahić. Da je društvo s pravom bilo na takvom glasu, pokazuje samo jedan detalj.

Naime, tih godina jačaju ideje o ujedinjenju južnoslavenskih naroda, a među pobornicima prevladava stav da do njega treba doći pod srpskom kraljevskom dinastijom. Avdo Sumbul, urednik i sekretar “Gajreta”, i Behdžet Mutevelić, važan član tog društva, bili su vatreni zagovornici takvih ideja. Austrougarske vlasti za to su znale pa su nakon sarajevskog atentata pohapšeni svi saučesnici u njemu, ali i oni za koje se znalo ili sumnjalo da su pobornici takvog čina i ideja o ujedinjenju, Sumbul i Mutevelić poslani su na robiju u rumunski Arad. Umrli su 1915. godine. Prilikom proslave 25-godišnjice rada “Gajreta” 1928. godine u Sarajevo su im preneseni posmrtni ostaci. Njihovi mezari i danas se nalaze u haremu Ali-pašine džamije.

U Historiji Bošnjaka Imamović detaljno piše, između ostalog, i o okolnostima u kojima je osnovan “Gajret”. Kaže kako je, nasuprot tadašnjoj Muslimanskoj narodnoj organizaciji, u društvu postojala prilično heterogena grupa “naprednih Muslimana”. Imamović objašnjava da je to bio pokret koji se među Bošnjacima javio krajem 19. i početkom 20. stoljeća, koji se jasno razvijao u dva zasebna pravca, svaki sa svojim sličnim, ali i posebnim ciljevima. Na jednoj strani jeste pokret za vakufsko–mearifsku autonomiju, koji je izraz širokog narodnog nezadovoljstva austrougarskom upravom, dok je drugi pokret “čisto kulturne prirode”.

Njegovi nosioci 1900. pokrenuli su prvi bošnjački književni list Behar, osnovali “Gajret”, sportsko društvo “El-Kamer”, Bošnjački klub, više čitaonica i trezvenjačkih društava, Islamsku dioničarsku štampariju, list Ogledalo, prvu muslimansku zemljoradničku zadrugu u selu Šijama kod Maglaja... Jednom riječju, oni su obavili niz poslova koji se u historiji srednjoevropskih naroda obično nazivaju “kulturnim” ili “nacionalnim preporodom”.

Ovaj preporod, nastavlja Imamović, započinje krajem osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća s djelatnošću Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i lista Bošnjak. Već u svojoj prvoj zbirci bošnjačke narodne književnosti, pod naslovom Narodno blago, objavljenoj 1887, Kapetanović naglašava ideju o slavenskoj etničkoj pripadnosti Bošnjaka, uz njihovo strogo odvajanje od Turaka-Osmanlija. Nakon Narodnog blaga, Kapetanović je 1896. izdao Istočno blago, zbirku orijentalne književnosti, u kojoj ističe drugu bitnu odliku Bošnjaka, njihovu pripadnost islamskoj civilizaciji. Time je u suštini nastala ideološka koncepcija bošnjačkog kulturnog preporoda.

Nosioci ovih djelatnosti nazivaju sami sebe “naprednim Muslimanima”, ali ne predstavljaju homogenu grupu. Tu se nalazi nešto uglednijih režimski orijentiranih građana, među kojima se posebno izdvajaju gradonačelnik Sarajeva Esad-efendija Kulović i tešanjski veletrgovac i bankar Adem-aga Mešić, zatim nekoliko nezavisnih intelektualaca, od kojih je najistaknutiji Safvet-beg Bašagić, te na kraju jedan broj državnih činovnika, među kojima su najaktivniji Osman Nuri Hadžić i Edhem Mulabdić.

Drugo značajno ostvarenje “naprednih Muslimana” jeste osnivanje društva “Gajret” 20. februara 1903. godine. U ovoj akciji sami “napredni Muslimani” bili su podijeljeni pa je jedan dio, uglavnom državnih činovnika, nastojao po nalogu Zemaljske vlade onemogućiti osnivanje društva. Inicijativu za osnivanje “Gajreta” dao je Safvet-beg Bašagić, koji je izabran i za njegovog prvog predsjednika. Samo ime društvu “Gajret” (nastojanje, pomoć) dao je navodno Riza-beg Kapetanović. U osnivanju i radu “Gajreta” učestvovale su i mnoge pristalice autonomnog pokreta, mada njegovo vodstvo nije pružilo formalnu podršku društvu.

Zemaljska vlada je preko sarajevskog gradonačelnika Esad-efendije Kulovića, Osmana Nuri Hadžića i grupe drugih činovnika i građana pokušala spriječiti osnivanje društva. Oni su na osnivačkoj skupštini uglavnom isticali da još nije vrijeme za utemeljenje takvog društva, nego da treba prethodno razmisliti da se sve ne bi završilo neuspjehom. Kasnije je sam Kulović priznao da je po želji Kállaya došao na skupštinu da spriječi osnivanje društva, “jer bi se tobože muslimani blamirali prema srpskoj 'Prosvjeti’ ne pomagavši izdašno 'Gajret’ kao što su Srbi pomagali 'Prosvjetu’”. Zalaganjem Bašagića, Mulabdića, Mešića i drugih skupština je aklamacijom odbila Kulovićev i Hadžićev prijedlog. U prelomnom trenutku, Kulović se obratio na prisutnog reisul-ulemu Teufik-efendiju Azabagića, koji je, suprotno očekivanom, odlučno podržao osnivanje “Gajreta”. Kulović i Hadžić su tada, sa još sedam prisutnih građana i činovnika, napustili skupštinu, koja je nastavila rad, usvojila pravila i izabrala upravu “Gajreta”.

Na šestoj skupštini “Gajreta” 5. jula 1907. godine uspjela je Muslimanska narodna organizacija preuzeti upravu i glavni odbor društva. Uprkos tome, “napredni Muslimani” nisu istupili iz “Gajreta”, a zadržali su u svojim rukama kontrolu u više njegovih mjesnih odbora. Upravo je velika “Gajretova” godišnja zabava, krajem februara 1908. u Tešnju, iskorištena za prvi načelni dogovor “naprednih Muslimana” o osnivanju vlastite političke stranke.

U Tešnju je od 24. do 26. augusta 1908. održana osnivačka skupština Muslimanske napredne stranke. Na skupštini je izabran glavni odbor stranke te njegov predsjednik Adem-aga Mešić. Za sekretara je izabran Zija-beg Đonlagić. Usvojen je stranački program i donijeta odluka o pokretanju stranačkog glasila Muslimanska svijest.

Muslimanska narodna organizacija bila je prva bošnjačka politička partija, osnovana trećeg decembra 1906. godine, a glavni program stranke bio je fokusiran na pitanje zaštite posjedničkih interesa zemljoposjednika. Vođe stranke bile su svjesne da su kulturna i vjerska autonomija podjednako važne za muslimanski narod, oni su vršili pritisak na vlast zbog statuta autonomije, isticali su bitnost posebne uloge šejhul-islama, predstavnika sultana i islamske vjere. Veliki uspjeh u svojoj borbi Muslimanska narodna organizacija doživjela je nakon odobrenja vlasti da izrade statut o kulturnoj i vjerskoj autonomiji. Ovaj događaj bio je dokaz ozbiljnosti aktivnosti Muslimanske narodne organizacije kao političke stranke bosanskih muslimana.

Državno-pravni položaj u politici Muslimanske narodne organizacije definiran je time da Bosna i Hercegovina treba biti u sastavu Osmanskog Carstva, ali sa širokom autonomijom kakvu do tada nije imala. Slične interese imali su i srpski političari koji su na sličan način vidjeli rješenje državno-pravnog pitanja. Šerif Arnautović unutar odbora zalagao se za politički i državno-pravni individualitet koji je MNO prihvatala i isticala u svom političkom djelovanju. List Musavat povremeno je propagirao stavove o poželjnoj saradnji sa Srbima, tvrdeći da je za Bošnjake ta saradnja bolja od eventualne saradnje s hrvatskim političarima, pravdajući to programom Srpske narodne organizacije, u kojem se ističe da je Bosna i Hercegovina dio Osmanske Carevine kojim Austro-Ugarska upravlja na osnovu mandata evropskih sila. U tome se može naći korijen budućeg prosrpskog djelovanja “Gajreta”.

Po osnivanju, bošnjačko kulturno i prosvjetno društvo “Gajret”, kao i njemu rivalska “Narodna uzdanica”, koja je osnovana iz nezadovoljstva zbog rada “Gajreta” kao društva “Srba islamske vjeroispovijesti”, kao odgovor na državno protežiranje “Gajreta”, preuzeli su na sebe staranje o obrazovanju bošnjačke omladine. Društva otvaraju vlastite internate, daju stipendije, zajmove i potpore i tako rješavaju egzistencijalne pretpostavke za školovanje bošnjačke srednjoškolske i univerzitetske omladine. Još od isticanja osnivačkih ciljeva “Gajreta”, to se Društvo opredijelilo da svoje aktivnosti usmjeri prvenstveno na ostvarivanje uvjeta za brže obrazovanje Bošnjaka, pa je već u prvih jedanaest godina postojanja potpuno ili djelimično školovalo 545 đaka i studenata.

U julu 1914. “Gajret” je raspušten, da bi njegovo djelovanje bilo obnovljeno tek u februaru 1919. U nastojanju da učini “Gajret” uporištem zvanične politike, izvršena je smjena u njegovom Glavnom odboru (1923), u koji su ušli prorežimski ljudi. Iste godine društvo dobiva pokroviteljstvo prestolonasljednika Petra, a time i povoljniji tretman od zvanične vlasti. U Beogradu je osnovan “Gajretov” ogranak “Osman Đikić” (1923) s ciljem da privuče studente Bošnjake na Beogradski univerzitet. U Glavni odbor ušla su poznata imena ondašnjeg kulturnog i javnog života Beograda, čime je ovaj ogranak “Gajreta” sve više finansiran državnim sredstvima i uz izvjesnu ličnu pomoć kralja. Dom “Gajreta” u Beogradu imao je kapacitet za 200 studenata, muški i ženski internat, i u prosjeku je školovao godišnje 150 bošnjačkih studenata i studentica.

I u svojoj drugoj fazi (1919–1941) “Gajret” je primao pitomce u internate, dodjeljivao stipendije i na taj način utjecao na brojno jačanje bošnjačke inteligencije. U početku društvo nije imalo svojih internata, već se koristilo vakufskim. Ali kada je Vakufski sabor htio otuđiti domove, “Gajret” preuzima pet i otvara još tri, ukupno osam domova (dva u Sarajevu, po jedan u Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, Bihaću, te zajednički s “Prosvjetom” u Trebinju, jedno vrijeme i u Foči), tako da je na izdržavanje internata odlazilo 70 posto prihoda društva. Nije uspio pokušaj početkom dvadesetih godina da “Gajret” otvori dom u Novom Pazaru, pa ni u Prijepolju, tek je to ostvareno u Pljevljima (1925).

Otvoreni su također ženski internati u Mostaru i Sarajevu, ali su naknadno oba objedinjena u Sarajevu. “Gajret” je školovao prosječno 600 učenika godišnje. Do 1940. “Gajret” je školovao više od šest hiljada polaznika u srednjim, stručnim i visokim školama, što je činilo dvije trećine bošnjačke inteligencije u BiH i Sandžaku. I pored toga, prosvjetno stanje Bošnjaka bilo je nezadovoljavajuće. Posebno se osjećala potreba za učiteljima i nastavnicima iz bošnjačkih krugova.

Sve do Prvoga svjetskog rata, piše Husnija Kamberović u svom istraživanju historije “Preporoda”, “Gajret” je odolijevao svim neslaganjima njegovih članova, ali je 1914, zbog atentata u Sarajevu na Franza Ferdinanda, “Gajret”, koji je kod Vlade imao status prosrpski orijentiranog društva, bio likvidiran. Vlada je zabranila rad dotadašnjeg Glavnog odbora Gajreta, a svu njegovu imovinu je stavila pod upravu Vakufsko-mearifskog sabora. Nije, međutim, prestalo stipendiranje studenata i đaka. Poslije stvaranja zajedničke jugoslavenske države 1918. godine politiziranje rada “Gajreta” i dalje se nastavilo. Naredbom Policijske uprave u Sarajevu pozvano je rukovodstvo “Gajreta” da obnovi rad društva, pa je početkom 1919. to rukovodstvo preuzelo društvenu imovinu od Vakufsko-mearifskoga sabora i započelo s organiziranjem društva ne terenu.

Sukobi različitih političkih struja među Bošnjacima jasno su se ispoljavali u pokušajima ovladavanja ovim društvom. Zahvaljujući snažnoj podršci režima, ubrzo su prevagu u “Gajretu” preuzeli pripadnici mlađe generacije muslimanske inteligencije, prosrpski orijentirane i politički okupljene oko stvarno bezutjecajne Jugoslavenske muslimanske demokracije, dok su pristalice politički utjecajne, ali opoziciono orijentirane Jugoslavenske muslimanske organizacije ostale izvan utjecaja na rad društva. Tako se “Gajret” našao “na udaru” politike vladajućeg velikosrpskog režima.

Vodeći faktori Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavije, smatrali su “Gajret” vrlo pogodnim instrumentom “nacionaliziranja” muslimana, posebno školske i studentske omladine, u pravcu srpske velikodržavne politike, piše Kamberović. Sukob s jakom Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom znatno je štetio radu “Gajreta”, koji je uz podršku vladajućeg režima ipak nastavio raditi. Na terenu je dolazilo do dezorijentacije, krupnih podjela koje su se ispoljavale i u tome da je jedan dio lokalnih odbora odbijao sarađivati s Glavnim odborom, koji su nazivali “namet-odbor”, aludirajući na činjenicu da je taj odbor “nametnut” od vladajućeg režima u Beogradu, koji je preko “Gajreta” nastojao realizirati svoje nacionalno-političke ciljeve.

Zbog političke zloupotrebe “Gajreta”, a bez mogućnosti znatnijega utjecaja na njegovu orijentaciju, rukovodstvo Jugoslavenske muslimanske organizacije je 1922/1923. odlučilo osnovati novo kulturno-prosvjetno društvo pod nazivom “Narodna uzdanica”. Bilo je to prvo društvo Bošnjaka koje je imalo domaći, a ne arapski naziv. Osnovni cilj je bio da se institucionalno parira “Gajretu” i da se neutralizira njegov utjecaj među Bošnjacima. Rukovodstvo JMO je isticalo kako je “Gajret” prestao biti kulturno-prosvjetno društvo nego se pretvorio u “političku frakciju” čije je djelovanje postalo “sredstvom nasilnog srbiziranja muslimanskog podmlatka”, što “unosi razdor u muslimanske redove”.

Tokom 1923. izrađena su pravila novog društva, međutim, oštro je reagirala beogradska štampa koja je novo društvo proglasila “defetističkim” i neprijateljski raspoloženim “prema Srbiji i celokupnom srpstvu”, zbog čega je Ministarstvo unutrašnjih dela zabranilo održavanje osnivačke skupštine “Narodne uzdanice”, koja je bila zakazana za 1. februar 1924. godine. Na kraju je, ipak, poslije gotovo godinu dana političkih zapleta i polemika u oktobru 1924. u prostorijama Jugoslavenskog muslimanskog kluba, bivšoj kiraethani (čitaonici) na Bendbaši, na istom mjestu gdje je 1903. formiran “Gajret”, održana osnivačka skupština “Narodne uzdanice”.

Kamberović pojašnjava kako su se 1925. javile prve ideje o spajanju “Gajreta” i “Narodne uzdanice” i objedinjavanju njihovog rada. Slične ideje o objedinjavanju rada oba društva pojavile su se i pred Drugi svjetski rat, ali je izbijanje rata prekinulo sve diskusije o objedinjavanju ovih društava. Vlasti Nezavisne Države Hrvatske zabranile su rad “Gajreta” i naredile “Narodnoj uzdanici” da preuzme njegovu imovinu i njegove stipendiste. Suprotno očekivanjima vlasti, rukovodstvo “Narodne uzdanice” je ovu odluku o preuzimanju “Gajretove” imovine primilo bez entuzijazma i provelo je uz dosta oklijevanja tek koncem jula 1941. godine. Stvarno ujedinjenje dva društva i stvaranje “Preporoda” izvršeno je tek nakon rata, ali pod bitno drukčijim društvenim i političkim okolnostima.

U proljeće 1945. Glavni odbor Muslimana BiH dao je inicijativu za osnivanje jednog kulturno-prosvjetnog društva u okviru kojeg bi se objedinile sve intelektualne snage pa je u Sarajevu 13. septembra 1945. održana osnivačka skupština novog, jedinstvenog Kulturnog društva Muslimana “Preporod”. Dan kasnije, 14. septembra 1945, “Gajret” i “Narodna uzdanica” zasebno su održali svoje posljednje skupštine na kojima je donijeta odluka o pristupanju novoformiranom društvu “Preporod”. Husnija Kamberović podsjeća kako je za prvog predsjednika “Preporoda” izabran Zaim Šarac, advokat iz Sarajeva. Pošto je ubrzo izabran za saveznog ministra trgovine i snabdijevanja, morao je odseliti u Beograd, te je 12. marta 1946. podnio ostavku, a na njegovo mjesto je izabran Derviš Tafro, dotadašnji drugi potpredsjednik.

Nakon formiranja 1945. godine “ova tradicionalna društva razbijala su pozicije reakcije, afirmirala su liniju naše kulturne politike i rješavanja nacionalnog pitanja kod onih slojeva građanstva koji su bili pod šovinističkim uticajem”. Nakon što se komunistička vlast uvjerila da je taj zadatak izvršen, krenula je u brzu likvidaciju društava, ali na način da pokaže kako se ta društva samoukidaju zbog toga što su se “iznutra” istrošila.

Kamberović donosi detalje o tome kako je sve izvedeno. Na plenarnoj sjednici Glavnog odbora “Preporoda” 23. marta 1949. prihvaćena je preporuka Međudruštvenog odbora (koji je koordinirao rad “Preporoda”, “Napretka” i “Prosvjete”) da se ukinu nacionalna kulturna društva. U odluci o likvidaciji konstatirano je kako je djelovanje “Preporoda” na terenu prestalo, budući da su se “nekoje organizacije ovog društva fuzionisale sa organizacijama 'Prosvjete' i 'Napretka' stvorivši jedinstveno kulturno prosvjetno društvo, nekoje su već duže vremena prekinule svaki rad a njihovi aktivisti prenijeli svoju aktivnost u druge masovne organizacije ili mjesna kulturno prosvjetna društva, a nekoje su se uključile u Savez kulturno prosvjetnih društava”.

Odluka Glavnog odbora od 28. marta 1949. godine o likvidaciji “Preporoda” potvrđena je rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova NR BiH od 10. novembra 1949. godine, čime je zvanično prestao rad “Preporoda” i drugih nacionalnih društava. Sva njihova imovina prešla je u vlasništvo novoformiranoga Saveza kulturno-prosvjetnih društava Bosne i Hercegovine. Svoj će rad “Preporod” obnoviti tek 1990. godine.