Fudbal iz ženske perspektive

Ines Lučić bavi se fotografiranjem posljednje četiri godine i nedavnio je postavila izložbu svojih fotografija kojima je željela pokazati kako to fudbal izgleda iz ženske perspektive. Predstavila je 10 fotografija, snimljenih između 2017. i 2020. godine. To su fotografije fudbalskih utakmica bosanskohercegovačke reprezentacije, kao i utakmica FK “Sarajevo” i FK “Željezničar”. Lučić kaže kako je fotografija oduvijek privlačila i zanimala, ali nikada prije nije imala priliku ozbiljno se pozabaviti ovim zanatom.

“Sve je krenulo spontano. Nisam imala baš neku namjeru da učim ovaj posao, već je to krenulo iz svakodnevnog života, iz ljubavi prema sportu, prema fudbalu i utakmicama. Naravno, pravila sam fotografije kao i svi drugi, uzmeš mobitel, napraviš nekoliko fotografija i to je to. Međutim, život je za mene izgleda već bio pripremio nešto drugo. Prvo sam dobila priliku da posmatram fudbalske utakmice direktno s terena, i već to samo po sebi mi je bilo veliko uzbuđenje. Tada nisam imala nikakav aparat, pravila sam fotografije mobitelom. I otad, od samog početka, bila sam više zainteresirana za detalje s tribina i s terena nego na neke fudbalske poteze, udarce i cijelu igru. Možda je to zato što sam znala da nemam dobar fotoaparat, pa nije bilo ni realno za očekivati da mogu neku dobru fotografiju akcije s terena napraviti mobitelom, pa mi je fokus bio na ovim detaljima. Onda mi je Damir, moj momak, dao neki svoj stari fotoaparat i tako sam krenula učiti ovaj posao”, prisjeća se Ines.

Kaže da je oduvijek voljela fudbalske utakmice i da samo rijetke nije propratila kao navijačica s tribina. Čim je dobila šansu posmatrati utakmice iz bliže perspektive, objeručke je prihvatila. U početku je radila kao freelancer za portale reprezentacija.ba, sarajevski.ba, fkželjezničar.ba, a povremeno je objavljivala fotografije i na drugim portalima.

Ekipi portala Faktor.ba pridružuje se prije više od godinu dana. “Kada je jedan od kolega odlazio, Muhidin Živojević, urednik fotografije s Faktora, ponudio mi je posao koji sam odmah prihvatila. To mi je bila odlična opcija, primamljiva, i svakako sam željela da se okušam u ovom fotoreporterskom poslu. Tu se počinjem baviti svakodnevnim fotografiranjem, nisam više radila samo sport, i tu stječem ogromno iskustvo. Sportske događaje sam nastavila pratiti baš kao i prije, i to radim iz čiste ljubavi.”

Ideje za izložbu, prema riječima Lučić, uopće nije ni bilo. Davorin Sekulić, vlasnik galerije “Cvrčak i mrav”, odlučio je da svaki mjesec neko od fotoreportera izlaže svoje fotografije u njegovoj galeriji. Jedan od Lučićevih kolega došao je na ideju da ovaj mjesec to budu njene fotografije, pa je u jednoj TV kući uživo u programu rekao da će ovaj mjesec u galeriji “Cvrčak i mrav” biti izložene fotografije Ines Lučić.

“Zaista mi nije ostavio mnogo prostora i na tome mu se ovom prilikom zahvaljujem. Postavili smo 10 fotografija koje se najmanje tiču nekih fudbalskih poteza, više sam se fokusirala na trenutke koji su meni bili zanimljivi tokom tih utakmica. To je nešto što se dešavalo i na tribinama i na terenu, nisam htjela da to bude monotono, da budu samo sportski potezi, već sam se trudila da svemu tome dam i neku umjetničku notu. Meni je djelovalo da ima smisla napraviti izložbu ovog tipa jer su upravo to fotografije kroz koje sam naučila ovaj posao, ispekla neki zanat”, pojašnjava Lučić.

Na jednoj od izloženih fotografija sudija daje žuti karton s izrazom lica koji je Ines bio toliko simpatičan da ga je morala ovjekovječiti. “To je onaj izraz lica kao: ‘Izvini, molim te, ali ti moram dati karton.’ Među izloženim fotografijama su i dvije mace koje sjede na praznim tribinama na kojima bi trebali biti navijači. One uredno sjede na stolicama i posmatraju utakmicu za vrijeme korone. Ova fotografija zapravo priča priču gotovo cijele 2020. godine i svega šta se dešavalo tokom nje u sportskom svijetu. Izložba je postavljena do osmog februara. Bavit ću se ozbiljnijim stvarima, konkretnijim, a ovdje sam htjela da pokažem svoj početak, a svakako ću se potruditi da se za idući put publici predstavim u malo drugačijem i ozbiljnijem svjetlu. Ne znam da li ću se zadržati samo na sportu. Ima mnogo zanimljivih momenata koje čovjek uspije fotografirati. A ja sam takva, ne volim ništa što je inscenirano, toga sigurno neće biti. Nekako mi fotografija izgubi svu draž i čar ako je namještena, nema tu umjetnosti”, uvjerava Lučić.

Ines tvrdi da svaka fotografija, ako ima neku vrijednost, mora pričati priču onome ko je posmatra. “U protivnom, ona nema neki kvalitet. Mora biti priča iza nje, ona mora prikazivati određeno stanje, osjećanje, zauvijek zamrznuti dio vremena. Onaj koji je gleda mora shvatiti ono šta si ti želio njom pokazati, i to je ono što je potrebno. Eto, to je ono što znači napraviti dobru fotografiju, onome ko nije tu da mu pokažeš i približiš ono čemu si sam svjedočio. Na taj način ti i sam pričaš svoju priču, ono što si vidio, jer ti si bio taj koji je stajao iza fotoaparata. Koliko je bilo slučajeva da su na nekom događaju deseci fotografa koji naprave svaki po više od stotinu fotografija, ali samo jedan fotograf uspije napraviti onu jednu fotografiju po čemu taj događaj ostane poznat.

Kaže i da, kada god razmišlja o dobroj fotografiji, uvijek se sjeti stadiona, tribina, slavlja, emocija, terena i slavlja igrača. “To mi je uvijek upečatljivo i to mi još zvoni u glavi. Fotografija je ljubav, i time se čovjek stvarno treba baviti iz ljubavi. Nisam navikla da sam ispred fotoaparata, ili u ovom slučaju ispred diktafona, obično sam ja ta koja posmatra i snima, koja hvata te lijepe momente i tako sebe izražava. I nekako smatram da se ljudi trebaju i moraju baviti onim što vole i u čemu uživaju i da jedino tako mogu biti uspješni u svom poslu.”