Vladini uredi diljem Evropske unije mogu svojim radnicima zabraniti nošenje vjerskih simbola, poput marama, u interesu neutralnosti, presudio je najviši sud EU-a iako je naglašeno da se takva ograničenja moraju primjenjivati jednako na sve uposlenike i uklapati u pravni kontekst svake države članice.

U odluci, koju je u utorak objavio Evropski sud pravde, kaže se da su takve zabrane donesene kako bi se uspostavilo “posve neutralno administrativno okruženje”. Međutim, ovaj sud podvlači da se zabrane nošenja odjeće ili simbola povezanih s filozofskim ili vjerskim uvjerenjima moraju ravnomjerno primjenjivati.

“Takvo pravilo nije diskriminirajuće ako se primjenjuje na neselektivan način na svo osoblje i uprave te je ograničeno na ono što je strogo neophodno”, naglašeno je.

Od Evropskog suda pravde je zatraženo da donese odluku nakon što je jednoj muslimanki u općini Ans, u istočnoj Belgiji, rečeno da ne smije nositi maramu na poslu. Sudski dokumenti navode da je njen posao uključivao malo kontakata s javnošću. Ubrzo nakon toga, spomenuta općina je izmijenila svoje uvjete zapošljavanja kako bi od svih radnika zahtijevala strogu neutralnost. Radnica je podnijela tužbu lokalnom sudu, opisujući zabranu kao diskriminirajuću i izražavajući zabrinutost da je povrijeđeno njeno pravo na slobodu vjeroispovijesti. Potom se ovaj lokalni sud obratio EU-u tražeći od Evropskog suda pravde ocjenu je li pravilo neutralnosti diskriminirajuće.

U odluci koja vrijedi za urede javnog sektora diljem EU-a, sud sa sjedištem u Luksemburgu rekao je da se politika striktne neutralnosti “može smatrati opravdanom”. Međutim, primijetio je da bi vrijedilo i obrnuto – javna uprava mogla bi imati opravdanje da dopusti uposlenima da nose vidljive znakove uvjerenja, bilo da su vjerska ili filozofska, na općenit i neselektivan način. Nacionalni sudovi imali su “granicu diskrecije”, dodaje se, što im je omogućilo da sami odluče kako uravnotežiti prava pojedinca i neutralnost javne službe.

“Međutim, tom cilju mora se težiti na dosljedan i sistemski način, a mjere usvojene za njegovo postizanje moraju biti ograničene na ono što je strogo neophodno”, navodi se.

Sibylle Gioe, advokatica koja zastupa prethodno spomenutu muslimanku u Belgiji, istakla je dvosmislenost sudske presude.

“Pravo EU ne daje prednost jednom rješenju nad drugome”, rekla je. “I očekivala sam tako nešto.”

Vijest o presudi izazvala je zabrinutost u nekim krugovima. Femyso, panevropska mreža koja predstavlja više od 30 muslimanskih omladinskih i studentskih organizacija, opisala je presudu kao potencijalno kršenje slobode vjeroispovijesti i izražavanja.

“Uprkos neutralnom plaštu, zabrane vjerskih simbola uvijek su usmjerene na maramu”, rečeno je iz ove organizacije, uz priloženo citat dokumenta Fondacije Otvoreno društvo iz 2022. godine u kojem se navodi da te zabrane počivaju na islamofobnim diskursima koje islamsko odijevanje prikazuju kao nespojivo s neutralnošću.

Presuda bi mogla produbiti marginalizaciju muslimanskih žena u vrijeme kada je islamofobija u porastu, navodi se, ali i dodaje: “Muslimanke su već suočene s diskriminacijom na više osnova, a takva presuda riskira legitimiziranje njihovog uklanjanja iz javnog života.”

Organizacija je pozvala na “inkluzivnost radnog mjesta, gdje pojedinci svih vjera mogu u potpunosti učestvovati bez straha od diskriminacije, uključujući muslimansku mladež”.

Odluka donesena u utorak potvrdila je nekoliko odluka koje je prethodno donio isti sud. Godine 2021. presudio je da poslodavci u privatnom sektoru mogu ograničiti izražavanje vjerskih, političkih ili filozofskih uvjerenja kada postoji “stvarna potreba” kako bi se “predstavila neutralna slika prema kupcima ili kako bi se spriječio društveni spor”.

Godinu kasnije rečeno je da takve zabrane ne predstavljaju “izravnu diskriminaciju” sve dok se jednako primjenjuju na sve radnike.

Među onima koji su kritizirali odluku iz 2021. godine bio je i Human Rights Watch.

“Muslimanke ne bi trebale birati između svoje vjere i svog posla”, izjavila je tada Hillary Margolis iz ove organizacije.

Takva su ograničenja, rekla je, često bila usmjerena na muslimanke koje su nosile marame, a počivala su na pogrešnoj logici – prigovori klijenta što radnici nose vjersku odjeću mogu legitimno nadjačati prava samog radnika.