"Jedino u Bosni toga nije bilo jer je ovdje bio svjetovni brak. I to na sljedeći način: kada se zavole momak i djevojka, on nju pita da li će biti njegova žena, te ona pristane i na taj način se uspostavi brak, nema prisege i potpisa. Oni su legitimni i zakoniti i ako se desi da je, primjera radi, muž loš prema svojoj ženi, oni se mogu rastaviti vrlo jednostavno. A to tek danas Evropa prakticira što je u Bosni bilo prije 700 godina. To je taj brak na bosanski način”, piše historičar prof. dr. Enver Imamović.

Za brak sklopljen na ovaj “bosanski način” (u stranim dokumentima: “Matrimonium ad modum bosnensis”) nije bilo nikakve prepreke za razvod, slijedeći načelo da je bolje razvesti se ako se supružnici ne podnose, ako se svađaju, zlostavljaju, tuku i sl. Slijedilo se načelo: bolje da svak ide na svoju stranu.

U Bosni su svi, pa i vladari, sklapali brak po običaju svoje vjere. Neki od njih su se ženili i razvodili nekoliko puta. Ban Stjepan II ženio se tri puta. Prva ljubav kralja Tvrtka I bila je domaća djevojka, a druga bugarska princeza. I kralj Ostoja ženio se tri puta, zvale su se: Vitača, Kujava i Jelena. Kralj Tvrtko II stigao je oženiti se samo jednom. Bila je to nećakinja mađarskog kralja Sigismunda. Isti slučaj bio je i s posljednjim kraljem Stjepanom Tomaševićem, jer su malo nakon što je preuzeo prijestolje i oženio se Bosnu napale Osmanlije i smaknule ga.

ROMAN O ČOBANICI KOJA JE POSTALA KRALJICA

“Zanimljiva je i krajnje tužna priča koja se veže za predzadnjeg kralja Tomaša. Predanje kaže da je jedne prilike, loveći po brdima oko Bobovca, naišao na jednom proplanku na stado ovaca koje je čuvala mlada čobanica. Bila je tako lijepa da se zaljubio na prvi pogled, toliko da ju je oženio, bez obzira na to što je on bio princ, a ona čobanica, seljančica. Zvala se Vojača. Tako je obična pučanka postala bosanska kraljica. Živjeli su sretno i izrodili dvoje djece. Sreća, međutim, nije dugo trajala. Pritisak katoličke Evrope na Bosnu bio je toliki zbog njene vjere da su mu zaprijetili: ukoliko ne istrijebi domaću vjeru, ne pređe na katoličku vjeru i ne pusti ženu domaće vjere, navalit će na Bosnu i ognjem i mačem će je svu uništiti. Da bi spasio zemlju, morao je učiniti što se od njega tražilo. Vojača se vratila na selo (s djecom), a Tomaš se ponovo oženio. Bila je to Katarina, kćerka hercega Stjepana Kosače, gospodara Huma, današnje Hercegovine. Ovi događaji su imali veliki odjek u Bosni. Narod je osudio postupak kralja, tim više što je dozvolio križarima i inkviziciji da isljeđuju i proganjaju narod tjerajući ga da se odrekne domaće vjere. Nakon njegove smrti, naslijedio ga je sin Stjepan, nazvan po njemu Tomašević. Kraljica Katarina se po smrti muža povukla s Bobovca u Kozograd iznad Fojnice jer joj kralj Tomašević nije bio naklonjen zato što je na dvoru zauzela mjesto njegove majke. Romantična ljubav princa i čobanice i događaji koji su potom uslijedili bili su takvog zanimljivog sadržaja da je to krajem 19. stoljeća inspiriralo jednu ženu, porijeklom Čehinju, da o tome napiše roman pod nazivom Vojača, štampan u Sarajevu 1899. Riječ je o sestri znamenitog bosanskog arheologa Ćire Truhelke, koji je čitav život posvetio proučavanju srednjovjekovne bosanske prošlosti i koji ju je snabdijevao historijskim podacima o tim događajima za njen roman”, napisao je prof. dr. Imamović.

Vanredni profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli Midhat Spahić u radu Brak, žena i porodični odnosi u srednjovjekovnoj Bosni ističe da su veliki utjecaj na društvene odnose u srednjovjekovnoj Bosni imali pripadnici Crkve bosanske, što je uzrokovalo da se u bosanskoj državi sačuvalo prastaro shvatanje braka kao društvene institucije, i to braka koji nije posvećen vjerom, pa nije bio pod okriljem Katoličke crkve. Na osnovu takvog shvatanja, žena nije sklapala brak prema crkvenoj doktrini, nego uz uvjet da bude vjerna i dobra svom mužu.

Bitne podatke o braku u srednjovjekovnoj Bosni sadrži Dubia fra Bartola iz Alverina. Vikar bosanskih franjevaca fra Bartol žalio se rimskoj kuriji da “dobri Bošnjani” svoje žene uzimaju uz uvjet “si eris mihi bona”, dakle, ako su im dobre, te zbog tako labave bračne veze rijetko koji zadržava prvu ženu. Ovaj običaj toliko se bio ukorijenio da su i malobrojni konvertiti odbijali odreći se navedenog uvjeta. Navedene podatke potvrđuju činjenice sadržane u pismu pape Eugena IV iz 1445. godine upućenog bosanskom kralju Tomašu. Papa Eugen IV u tom pismu iznosi da je brak u bosanskoj državi običaj zemlje Bosne (“iuxta morem patriae”), te je toliko ukorijenjen “da ga se nisu htjeli odreći ni oni koji su se djelovanjem franjevaca vratili katoličkoj crkvi i sklapali brak prema njenim propisima”.

Određeni detalji o braku “dobrih Bošnjana” nalaze se u testamentu bosanskog velikaša Pribisava Vukotića, koji je bio komornik hercega Stjepana Vukčića Kosače. U testamentu “počtenog” viteza Pribisava Vukotića, pisanom 1475. godine u Padovi, navodi se da u srednjovjekovnom bosanskom društvu nije običaj da se žene uzimaju uz miraz, već da se “uzima zbog ljubavi, dobrote i zbog časti i ugleda njihovog roda”.

Položaj žene u srednjovjekovnom bosanskom društvu, navodi Spahić, veoma je teško odrediti jer nema dovoljno historijskih izvora u kojima se spominju. Premda se rijetko spominju u historijskim dokumentima, to naravno ne znači da nisu imale zapaženu ulogu u društvu. Zapaženu ulogu u društvu svakako su imale žene iz kraljevske porodice i vrha bosanskog društva.

U poveljama bosanskih vladara i vlastele spominju se i žene. Uglavnom je riječ o nasljedstvu, odnosno o testamentima njihovih očeva ili muževa. Tako se u jednoj povelji spominje Katarina, unuka hercega Hrvoja, da je dobila od djeda u nasljedstvo kuću i neko zemljište. Jelena, supruga Sandalja Hranića, sastavila je testament kojim je svojim najbližima – vojvodi Stjepanu, njegovoj supruzi Jeleni, njegovim sinovima Vladislavu i Vlatku, kćeri Katarini i sestri Despini podijelila skupocjenu odjeću, nakit i posuđe. Dio novca ostavila je da se podijeli kao milostinja za njenu dušu i za obnovu Crkve sv. Georgija u Gorici, a dio novca ostavljen je za djevojke koje se zateknu na njenoj samrti, kako bi se mogle udati.

PUNOLJETSTVO S 14 GODINA

“Život žena bio je određen staleškom pripadnošću i ulogom u porodici. Dok se o pojedinim znamenitim ženama u srednjovjekovnoj Bosni ponešto zna, nažalost, vrlo malo se zna kako je živjela obična žena. Položaj žene nalazio se ispod nivoa cijelog bosanskog društva, što znači da je socijalni položaj žene bio daleko od zadovoljavajućeg. Žena je mogla posjedovati pokretnu imovinu, dok su rijetki slučajevi iz kojih se može razabrati da je mogla biti u posjedu nepokretne imovine. Žene nisu dobivale u nasljedstvo muževljevu imovinu, nego su imale samo pravo doživotnog korištenja prihoda s njegovih posjeda. U Povelji hercega Stjepana 19. jula 1453. navodi se mogućnost da, ako ga žena Jelena nadživi, dobije dio muževog imetka na doživotno korištenje. Nakon njene smrti, tu bi imovinu popola podijelili sinovi Vlatko i Vladislav. Prema običaju koji je vladao u srednjovjekovnoj Bosni, supruga je imala pravo naslijediti muža ako ne bi imao muških potomaka. Ako je neko imao samo žensku djecu, u tom bi slučaju sav imetak naslijedile njegove kćeri. Tako Vukčin Ostojić testamentom ostavlja svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu svojoj kćerki Vladuši i drugoj kćerki ili sinu koga je očekivao da će se roditi. Također, ženi je nakon muževe smrti pripao dio imetka koji je ona uživala za svog života, a nakon njene smrti, taj dio pripao bi djeci. Također, interesantan je testament Pribisava Vukotića, koji je bio u službi hercega Stjepana i kod njega obavljao razne dužnosti. Testamentom je sav imetak podijelio supruzi Doroteji, sinovima Rafaelu, Petru, Đorđu, te kćerima Katarini, Ani, Barbari. Iz toga se vidi koliko je volio svoju obitelj i kako se brinuo za njihovu egzistenciju. Ujedno je kćerima zaprijetio da će biti lišene nasljedstva ako se neka od njih uda bez majčinog odobrenja. Ovo nam pokazuje kakav je bio odnos između roditelja i djece, odnosno da su djeca bila pod velikim utjecajem roditelja, koji su im čak birali i bračnog druga”, piše Spahić.

Na natpisima na stećcima spominju se i žene. Na stećku iz Kopošića spominje se “gospoja Vukava”, koja je podigla “bilig” svom mužu knezu Batiću, kojeg je za njegova života vjerno služila. Stećak iz Gračanice kod Visokog podigla je kaznačica Bjeloka svom bratu kaznacu Nespinu. Ispod stećka u Veličanima kod Trebinja sahranjena je “raba božia Polihranija”. Stećak je postavio njen sin Dabiživ.

Porodični odnosi u srednjovjekovnoj Bosni imaju određene sličnosti s porodičnim prilikama u drugim evropskim državama, ali također imaju i svoje osobenosti. Nažalost, nije sačuvan dovoljan broj historijskih izvora koji bi nam pomogao da ih u većoj mjeri rasvijetlimo. Rijetke podatke pružaju isprave bosanskih vladara i vlastele, testamenti i natpisi na stećcima. Proučavanje porodičnih odnosa u srednjovjekovnoj Bosni zbog toga ostaje na površini problema.

Na osnovu raspoloživih izvora, tvrdi Spahić, može se spoznati kakvi su bili odnosi između roditelja i djece. Od malih nogu djeca su odgajana u dubokoj pokornosti prema roditeljima, a nagrada za takvo ponašanje bila je dobivanje nasljedstva. Kada roditelji ostare, u Bosni je bio običaj da se djeca brinu o njima. Primjer lijepog ophođenja djece prema roditeljima jeste primjer hercega Stjepana, koji je materijalno zbrinuo svoju majku Katarinu tako što joj je ostavio prihode od carine u Tjentištu.

On zaključuje da je žena unutar kuće imala ovlaštenja i autoritet nad kućanstvom, djecom i slugama. U okviru toga imala je svoju odgovornost i neovisnost o mužu. Veza između majke i djece činila je središte osjećajnog života u porodičnim odnosima. Zbog toga je bio velik utjecaj majke na djecu, a vjerovatno i zato što su bile mnogo mlađe od muževa, pa stoga i bliže djeci.

U svakom društvu, pa tako i u bosanskom, rođenje djeteta, pogotovo sinova, predstavljalo je veliku radost za porodicu, jer je dobila svog nasljednika i nastavljača roda. U tom je smislu veza između oca i djeteta bila osnova porodice i mnogo važnija od bračne veze. Iako djeca predstavljaju središnje članove porodice, u životnoj svakodnevici bila su podređena interesima grupe. Dužni su da roditelje slušaju, poštuju i o njima brinu dožive li starost.

Dok ne postanu punoljetna, djeca se vrlo rijetko spominju, uglavnom u oporukama roditelja. Zbog nedostatka podataka, vrlo malo se zna o životu djece u ranom periodu njihovog života. U povelji vojvode Stjepana 18. septembra 1438. godine, kojom prima dio Sandaljeve ostavštine, njegovi sinovi Vladislav i Vlatko također su naslijedili jedan dio, ali ga nisu mogli podići zato što nisu bili punoljetni, odnosno nisu napunili četrnaest godina. U srednjem vijeku punoljetnost se stjecala s četrnaest godina, pa tako Tvrtko I Kotromanić s petnaest godina preuzima bosansko prijestolje.

Spahić zaključuje da, bez obzira na činjenicu što u mentalitetu srednjovjekovnog čovjeka bračna veza zauzima niži položaj na ljestvici vrijednosti u odnosu na druge veze unutar porodice, nesumnjivo je da je ona imala znatan utjecaj na formiranje porodičnih odnosa uopće. Brak čini osnovu i početak porodice i srodstva. Srednjovjekovni Bošnjani vrlo su jednostavno stupali u brak pod uvjetom “da bude vjerna i dobra”, ali su isto tako veoma lahko napuštali bračnu zajednicu ili su pored vlastite žene dovodili ljubavnicu.