Nekad se Velika Britanija zalagala za proširenje EU, dok se Francuska zalagala za dublju integraciju. Britanci su uvelike ulagali u jedinstveno tržište, pa je njihova sklonost ka neograničenom širenju broja država članica imala dvije svrhe: maksimiziranje ekonomske razmjene i otežavanje mogućnosti političke federalizacije EU što je više moguće, jer da bi više članica donosilo bilo kakvu odluku proces je složeniji.
Iako je također zainteresirana za prošireno tržište, Francuska je dala prioritet fokusu na nadnacionalnu političku integraciju kao način za jačanje temelja EU.
Ali proširenje i produbljivanje se međusobno ne isključuju. U stvari, oba procesa su ključni za evropsku integraciju, a u praksi obje politike koegzistiraju, jer su sva proširenja donijela promjene. Debata stoga nije o izboru jednog ili drugog, već o utjecaju davanja prioriteta jednom ili drugom na balans snaga među državama članicama EU.
Sva proširenja EU uključuju ponovno pregovaranje o pravilima glasanja, kao i promjenu utjecaja različitih zemalja u institucijama EU. Od svog početka, EU se proširila na istok, a ruska agresija na Ukrajinu znači da se očekuje da će se to nastaviti. Međutim, nejasno je gdje tačno završava “Evropa”.
Proširenje EU 2004-2007
Gledajući trenutne kandidate za pristupanje EU, vrijedi prvo razmotriti njeno peto proširenje koje se dogodilo od 2004. do 2007. godine.
Uprkos raznim nedostacima, ova ekspanzija je bila uglavnom uspješna u tome što je nove članove učinila „evropljanima“ prema zapadnim standardima. Međutim, proširenje je donekle požureno: uključilo je previše zemalja za koje su mnogi rekli da EU nije spremna da ih prihvati bez komplikacija. Ove zemlje takođe možda nisu bile u potpunosti svjesne posljedica koraka koji su preduzimale.
U ovom proširenju, najvećem i najsloženijem u historiji EU, vođeni su pregovori sa12 država. One su urađene u dvije faze: deset 2004. (Kipar, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litvanija, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija) i dvije 2007. (Bugarska i Rumunija).
Ove zemlje su bile manje razvijene od svojih zapadnih susjeda, sa demokratijama koje su pokazivale administrativne i pravosudne nedostatke, kao i visoku stopu korupcije i malu zaštitu prava određenih etničkih manjina.
Proširenje je razotkrilo nekoliko nedostataka institucionalnog okvira EU, kao što je potreba za jednoglasnošću u delikatnim oblastima kao što su odbrana, sigurnost i imigracije. Istovremeni prijem tolikog broja novih članica također je spriječio ionako sporo nastajanje panevropskog identiteta.
Ekonomska i društvena tranzicija u ovim zemljama bila je jako spora, a političke promjene nisu uvijek izdržale povratne reakcije ili nazadovanje. Međutim, EU im je pomogla da se postepeno integrišu u okvir koji su postavili njihovi zapadni susjedi.
Upitno buduće proširenje
Danas deset zemalja koje pretenduju na članstvo u EU: šest na zapadnom Balkanu (Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, S. Makedonija, Crna Gora i Srbija) i četiri istočnije (Ukrajina, Moldavija, Gruzija i Turska).
Stav EU prema Zapadnom Balkanu bio je neodlučan, izazivajući nelagodu i nezadovoljstvo. Najrealnija opcija bi stoga bila da se sa svakim potencijalnim kandidatom postupa zasebno kako bi se stvorili različiti obrasci za pregovore. Kada su u pitanju zahtjevi EU, Crna Gora, Albanija i S. Makedonija (ovim redom) su u najboljoj poziciji za pristupanje. Ostale tri države u regionu predstavljaju niz problema.
Ukrajina i Moldavija su dobile status kandidata uglavnom zbog kritičnih okolnosti tekućeg rata s Rusijom.
Bosna i Hercegovina se u EU smatra krhkom državom. Kosovo nije diplomatski priznato od strane mnogih zemalja, uključujući članice EU kao što su Španija i Grčka. Srbija je ostala bliska ruskim interesima od raspada Jugoslavije.
Malo je vjerovatno da će Gruzija uskoro dobiti pristup, s obzirom na to da ima dvije teritorije pod ruskom okupacijom (Južna Osetija i Abhazija). Također zaostaje na svim razvojnim frontovima, a geografski je znatno udaljena od ostatka EU.
Što se tiče Turske, čini se jasnim da EU nema nikakav stvarni interes da ih uključi. Nakon 25 godina pregovora, uspjeli su zatvoriti samo jedno od ukupno 35 poglavlja.
Mogući rizici
U veoma dugoročnom periodu vjerovatno ćemo vidjeti kako EU raste sa sadašnjih 27 država na čak 35, iako je često hvaljeni horizont 2030. godina nerealan. Osim velikih ekonomskih razlika sa Zapadnom Evropom, ispunjavanje uslova predstavlja ogroman izazov za sadašnje kandidate. Ovome možemo dodati i niz neriješenih teritorijalnih i diplomatskih sporova.
Uprkos presedanu koji je napravio Kipar, čiji je sjever pod kontrolom Turaka, bez izgleda za ponovno ujedinjenje nakon neuspjelog referenduma 2004. godine za EU je delikatno pitanje da integriše države s unutrašnjim sporovima (kao što je BiH), čije postojanje je nisu univerzalno priznato (Kosovo) ili one koje nemaju potpunu kontrolu nad djelovima teritorije (Ukrajina, Moldavija i Gruzija). Ove okolnosti su dovoljne da blokiraju njihovo pristupanje.
EU ne bi trebalo da ponovi grešku koju je napravila u proširenju 2004-2007 dovodeći deset novih država članica odjednom. Mnogo je praktičnije zauzeti postupni, progresivni pristup, grupisati zemlje u manje grupe koje se zatim mogu postepeno integrirati. Planiranje unaprijed je također potrebno. Prije pristupanja novim članicama, bilo bi mudro izvršiti reformu mehanizama odlučivanja Evropske zajednice, kao i drugih demokratskih kontrolnih mehanizama koji će se koristiti kada se integrišu nove članice.
Iskustvo je pokazalo da EU ima prednost u pregovorima prije ulaska nove članice, ali mnogo manje utjecaja nakon toga. Član 7 Lisabonskog ugovora dozvoljava suspendovanje prava države članice EU ako „ozbiljno i uporno krši principe na kojima se zasniva EU“, ali je to gotovo nemoguće primjeniti u praksi. Za to je potrebno jednoglasno glasanje, a ekonomske sankcije nisu dovoljne da promijene kurs neliberalnih vlada, što su dokazale Mađarska Viktora Orbana i, do oktobra 2023., Poljska Jaroslava Kaczyńskog.
Pitanja poput pandemije COVID-19 i tekućeg rata u Ukrajini su pokretačka snaga evropskih integracija, ali s obzirom da centralna francusko-njemačka osovina gubi snagu, javno mnijenje nije toliko oduševljeno integracijom. Uspon evroskeptičkog populista krajnje desnice širom kontinenta – uključujući i osnivače EU – simptom je ove iscrpljene, fragmentirane panorame.
Danas EU ima dugu listu glavnih izazova s kojima se suočava: zajednička odbrana (posebno ako se izolacionista poput Trumpa vrati u američko predsjedništvo), energetska tranzicija, ekološki izazovi, relativna tehnološka i digitalna zaostalost Europe ili nezadovoljavajuća zajednička migracijska politika, između ostalih.
Praktična razmatranja
Ako se EU želi proširiti sa 27 na 35 država članica, morat će provesti duboke institucionalne i fiskalne reforme. Ekonomski je neodrživo da svaka članica odvaja budžet EU od samo 1% svog BDP-a: to će se morati promijeniti, bez obzira koliko je teško reformirati neophodne ugovore.
Također će postojati potreba za smanjenjem veličine Evropske komisije i preraspodjelom Evropskog parlamenta, jer se ova tijela ne mogu jednostavno proširiti dodavanjem svakog novog člana. Drugi važni koraci biće ukidanje prava veta u Evropskom vijeću i jačanje garancija vladavine prava.
Za to bi bio potreban širok konsenzus među glavnim proevropskim političkim snagama nakon izbora u junu 2024. godine. Bez toga, daljnja proširenja neće biti moguća.
U međuvremenu, klauzule passarelle ili „bridge” mogle bi se, u nekim slučajevima, koristiti da se zaobiđe potreba za jednoglasnošću i da se bolje iskoristi pojačana saradnja i konstruktivna suzdržavanja. Ovo uključuje takozvane sporazume „dvije brzine“, gdje se zemlje zainteresirane za prijedlog pridružuju, a one koje nisu zainteresirane jednostavno se uzdržavaju.
Ako se želi zaustaviti rastuća plima euroskeptika, sve ovo mora biti urađeno uz istovremeno informisanje javnosti: 53% evropske javnosti odobrava proširenje, dok se 37% protivi.
