U poimanju savremene poezije treba uvažavati činjenicu da je svaki autor poetika za sebe, pa stoga i ne postoji jedinstvena definicija ni ocjena modernizma u cjelini. Izvjestan broj teoretičara sklon je povjerovati da se bošnjačka poezija nalazi u vremenu traženja jednog novog poetskog diskursa koji odgovara rastrzanoj duši čovjeka koji je prošao pakao bosanskohercegovačke ratne drame. Klasični motivi i prastare istine na kojima je počivao svijet prije ratne kataklizme očito više nisu na snazi i čovjek je samo jedna usamljena jedinka u svemiru. Ovome treba dodati čovjekovu nemogućnost da odgovori na sva pitanja pred kojima se nalazi, te njegov strah, stravičan strah pred obiljem zla, pred prazninom i pred razornim silama kojima je bio izložen. Zato je sasvim logična težnja bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pjesnika da razore do tada rabljene poetske klišee, uspostave nove i drukčije, da se posluže tehnikama nekih drugih medija i umjetničkih izražaja i da kroz mozaičnost i svojevrsnu montažu izraze, prvenstveno, psihološke stresove koje je iznjedrila ratna zbilja.
Senadin Musabegović je, čini mi se, najuzoritiji primjer rečenih nastojanja postratnog bošnjačkog pjesništva. Kritičar i književni teoretičar Enver Kazaz uočava: „Musabegovićeva poetska perspektiva posudila mnogo od pogleda kamere, a pjesma se dosljedno realizira na principima montažiranja. Za bosanske uvjete to je potpuno nova vrsta lirske kulture, pri čemu su granice pjesničkog izraza u znatnoj mjeri proširene. Ono što se definira kao postupak intertekstualnosti i intermedijalnosti, te ukrštanje diskursa, ili ako se ostane isključivo u domenu pjesničke umjetnosti, naslijeđem imažinizma i impresionizma, kao i postupkom demetaforizacije poetskog izraza – dolazi kao osnovna karakteristika Musabegovićeva pjevanja.”
Dakle, daleko smo od vremena kada je tehnika stvaranja bila jasna sama po sebi, na sliku i priliku aktualne društvene zbilje i ideologijskog modela. Tehnika stvaranja sada je funkcija same avanture poezije, njezin naglašeni dio koji postaje vrijednost kod svakog autora pojedinačno. Poetska misao Senadina Musabegovića pokušava prenijeti u jezik istinu Svijeta, Bit onog što jest i kakvo jest. Musabegovićeva poezija nije isključivo antropološka ili psihološka, nije literarna ili estetička, ona nije ni mistička, duhovnička, religiozna ili ateistička, ili je, možda, sve to zajedno. Ova poezija zacijelo prolazi kroz negaciju i napor za prevladavanjem ljudske subjektivnosti, etike i estetike, datosti utvrđenih religija, ateizma i društva bez duše, ali se na tome ne zaustavlja. Mogli bismo ovu poetsku i misaonu riječ što prkosi svemu i ničemu, sveukupnosti bitka i ništavilu što uništava svijet – nazvati neometafizičkom, no ona sama, čini mi se, takav naziv ne bi prihvatila. Musabegovićeva pjesma poput fleša prolazi metafizičkim brazdama, nastojeći da pronađe sopstveni put. Ona se upušta u popunjavanje šupljina kostura svijeta pokušavajući da izgovara riječi koje znače otimanje iz vasionskog odzvanjanja praznine.
“Esencijalizacija sarajevskog iskustva smrti iz razdoblja devedesetih, iz vremena opsade, urbicida i genocida – u aforističkoj kondenzaciji diskurzivnog iskaza – mogla bi izgledati, otprilike, ovako: smrt postoji /živi/ smrt je naše postojanje /življenje/ sama opstojnost /sam život/ je smrt…”, napisao je književni kritičar Željko Grahovac, pa dodao: “Pjesnik čini ono jedino moguće i ono jedino pravo – da nadraste nemuškost Smrti u sebi i oko sebe: on je ojezikovljuje, on je “pripitomljuje”, on iznova uspostavlja protežnost povijesnost bitka tako što u Smrti raskriva jestastvenost svih stvari / koje jesu – da nisu i koje nisu – da jesu /... On podaruje cijelog sebe Smrti – ali pod uvjetom da je ojeziči – oživi; to je ozbiljna nagodba i opasna igra – u kojoj nema mjesta jeftinom setimentu, patetici, “krugovalnoj, feedback” samoproizvodnji straha – bijesa – mržnje...”
Pjesnik riječju izražava ono što jest, zaokupljen je onim što ga pogađa, odgovara na ono što ga izaziva, tako nalazi put do jezika, osvaja jezik. On može ošinuti jer je i sam ošinut. Musabegovićev pjesnički jezik iako dolazi iz područja autoretorike biva razumljiv velikom broju ljudi jer ih povezuje isto iskustvo i to iskustvo daje nova značenja standardnim riječima. Musabegovićeva poezija odbija mimetičko načelo u stvaralačkom postupku i želi biti slika odnosa in medias res, krećući se sve više prema stvarnom, dokumentarnom materijalu. Minimalizirani život, a u pjesmi snaga promatranja sebe ogoljenog, stiješnjenog, onemoćala, onemogućena, pretvorenog u rendgen-snimak leša druga samoubice.
Senadin Musabegović (Sarajevo, 1970) od 1990. do 1993. godine studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a 1995. studij nastavlja na Sienskom univerzitetu u Italiji, gdje je 1999. godine diplomirao političku filozofiju. Na European University Insititute u Firenzi završava doktorski studij. Tokom studija pohađa nastavu i na New York University i boravi na London School of Economics kao gost-istraživač. Godine 2004. godine brani doktorsku disertaciju na engleskom jeziku s temom Rat – konstitucija totalitarnog tijela. Izabran je u zvanje docenta na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru 2005. godine, a 2007. godine prelazi na Filozofski fakultet u Sarajevu, gdje je ponovo biran u zvanje docenta. U zvanje vanrednog profesora izabran je 2012. godine i trenutno je šef na Katedri za historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje drži nastavu iz oblasti teorije kulture i vizualne umjetnosti. Područja naučnog istraživanja Senadina Musabegovića su problem reprezentacije tijela, kroz vizualnu umjetnost, u totalitarizmu i nacionalizmu; sociologija kulture i umjetnosti i teorija umjetnosti. Objavio je teorijske radove u domaćim časopisima, kao i međunarodnim časopisima i antologijama, a kao gostujući profesor držao je predavanja na evropskim univerzitetima (Cambridge University, University of Sussex, IUC: Inter-University Center Dubrovnik, European University Institute, Firenze) i američkim univerzitetima (MIT: Massachusetts Institute of Technology, Wittenberg University). Objavio je tri knjige poezije: Udarci tijela, Odrastanje domovine i Rajska lopata, njegova poezija uvrštena je u mnoge svjetske antologije. Za knjigu Odrastanje domovine dobiva dvije nagrade u Bosni i Hercegovini: nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu i nagradu „Planjax” za najbolju knjigu pjesama. Prevođen je na poljski, italijanski, engleski, francuski, švedski, arapski, turski, mađarski i španski jezik. Član je društva pisaca BiH i PEN centra BiH.
NABRAJANJA
Prvo sam vidio, ispod rukava košulje, sahat na ruci ubijenog,
a potom, u ritmu njegovih otkucaja:
pogrbljene ljude što su mu prilazili,
svjetlo sirene, koje je u naletima osvjetljavalo ukočene face,
izborane ruke što su ga stavljale u nosila,
crveni krst, geometrijski oblikovana krv, na autu hitne pomoći,
bijelo stopalo ispalo iz nogavice, čiji su prsti bili
okrenuti prema nebu,
lice koje se osipalo u detaljima.
Sjedim u sobi i u mraku, pod svijećom, nabrajam činjenice:
svijeća u rembrantovskim sjenama dubi mi lice,
ruke se iz dosade ukrštaju, spajaju, rastavljaju,
prsti na stopalima, petoglavo čudovište, na kojem sjena prvog
prsta pada na drugi, lomeći ga u pokret,
otimaju se iz vaseljenskog odzvanjanja praznine.
SCENA
Sa svog prozora na dvanaestom spratu gledam Drveniju,
Most na koji je pala granata.
Ulicu ispunjava popodnevni mir.
Ljušturica crvenog tramvaja stoji na zahrđalim šinama.
Vjetar udara o polupanu uličnu sijalicu.
Sunce se odbija o prozore.
Dječak u crvenoj majici trči,
brz je,
hvata se za glavu.
Leševi pored saobraćajne zebre izgledaju kao pravilno
poređane
betonske saksije.
Moja sjenka izvijajući se imitira pokrete mrtvaca.
ŠUM OVČIJE VUNE U SNU
U snu sam se pretvarao u tvoje ruke,
moja koža uvlačila se u tvoju,
lijepili smo se jedno o drugo.
Govorili smo
Ti si kriv.
Ne, ti si kriva.
Kad sam se probudio, upalio sam upaljač
u čijem sam tankom pogledu prepoznao
pogled životinje koju je majka za Bajram
preko oštrog noža poklonila Bogu.
Rekla je
Neka nas Bog čuva !
Potom je oguljenu kožu stavila na
drvenu ogradu da sa nje okapa krv. Vjetar
koji je dolazio sa istočne strane
odvajao je sa nje grumene zemlje, vlati
trave i rasipao so sa majčine ruke u bijele
tačkice što su se u vazduhu topile sa
kapljicama krvi. Već u predvečerje
majka ju je odnijela na tavan da se
pored škripe i mirisa vlažnih greda
suši. Ja sam često skriven iza vrata
provirio u tavanicu kako bih u mraku
gledao bijelu siluetu kože. Svaki put
kad bih provirivao, ona bi postajala,
tanja, uvijenija, tvrđa. Bilo me je
strah te nevidljive sile što je iz mraka
steže. Već u zimu majka je koristila
kožu za klanjanje, bacala na nju
tespih, dodirivala licem punih bora
oštru vunu i osjećala u njoj prisustvo
Boga. Ja bih poslije navlačio kožu na sebe,
igrao se s njom,
pravio od nje štit kako bih svoje tijelo
sačuvao od pramitskih junaka,
ubijao petoglava čudovišta
govorio :
Vidi, majka, sad je i postećija dijete kao i ja.
