U Centru za kulturu i edukaciju „Safet Zajko“ u Sarajevu prije nekoliko dana javnosti je predstavljena zbirka priča „Preci i potomci“ Enesa Topalovića. Radi se o zbirci priča, kako stvarnih, tako i legendi, koje je autor prikupljao tačno dvije decenije, tj. od 2003. godine, godine kada je i počeo pisati. Sve su one pomno kategorizirane i to je glavni razlog zašto je Enesu Topaloviću trebalo 20 godina da im da finalni oblik. Svaka od njih ima pouku i poruku, nešto što bi čitaocu moglo pomoći da se iskustveno obogati. Promotori ove knjige u Sarajevu bili su pisac, književni kritičar i izdavač Almir Zalihić, pisac za djecu, pripovjedač, dramski pisac i novinar Šimo Ešić te doc. dr. Emir Efendić.

Kako je na samoj promociji istakao Emir Efendić, ova je knjiga prostorno i vremenski orijentirana i ima historijsku dimenziju koja se manifestira kroz događaje i priče koje su prenosili naši preci. Kako je istakao, ona je prostorno orijentirana jer se odnosi na Bosnu i Hercegovinu i na Bošnjake koji su raseljeni diljem svijeta, te vremenski jer obuhvata period od srednjovjekovne Bosne, Osmanskog Carstva, Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i savremene BiH. „Preci i potomci“ imaju svoju historijsku, kulturološku, sociološku, psihološku, etiološku i fenomenološku dimenziju te, kako je napomenuo Efendić, po njegovom dubokom uvjerenju, knjiga je i vrlo poučna iz razloga što prenosi poruku da je život satkan od nedaća i prepreka, te uvjerenje da je sve određeno od Gospodara i da se sve dešava po Njegovoj odredbi.

Kao što je Ivo Andrić sakupljao mudrosti koje je objedinio u „Znakove pored puta“, Enes Topalović govori za Stav da je i on tako sakupljao priče.

„Kada sam predao rukopis izdavaču, ispalo je preobimno. Bilo je 460 ili 470 stranica, pa sam na prijedlog Bajruzina Hajre Planjca, mog izdavača, odlučio ipak 'stanjiti' zbirku za nekih 15 ili 16 priča. Time sam suštinski ostavio po strani materijal za još jednu zbirku. Priče sam sakupljao od 2003. godine, tj. otkako i pišem, a u međuvremenu sam objavljivao druga književna djela – romane, zbirke pripovjedaka i poeziju. Isto tako, u zbirci 'Preci i potomci' ima i nagrađivanih priča s književnih konkursa na koje sam se prijavljivao sve ove godine. Dakle, neke priče su objavljivane ranije, ali sve ove godine čekao sam da moja zbirka dobije taj konačni oblik, odnosno da zadovolji onu formu koju sam ja zamislio da treba zadovoljiti. Sakupljao sam priče o ljudima koji su imali nešto da kažu, ali nisu stigli, znali ili naprosto nije imao ko da to sve zapiše. Na svu sreću, te priče su ispričane, a moje uho se našlo na njihovom putu. Kao mlađi, imao sam dobro razvijeno 'audiopamćenje', tako da sam priče starijih ljudi u svom kraju, ali i legende, jer sam neke priče bazirao na legendama, marljivo zapisivao. Ono što sam čuo razbijao sam na puzzle koje sam kasnije sastavljao u finu literarnu cjelinu“, kazuje autor „Predaka i potomaka“ o samom procesu sakupljanja materijala za ono što će postati njegova nova zbirka.

Svi imamo neku neobičnu životnu priču

Ističe da je neke priče odbacio, škartirao, jer je sasvim prirodno da sve ne mogu biti iste težine. O onima koje su ostale u zbirci kaže: „Neće ih svako doživjeti isto. Koliko čitalaca ima, toliko ima i tumačenja, ukusa i osjećanja. Staro je pravilo da niko knjigu ne doživi isto. Knjige pobuđuju osjećanja i zato se i čitaju, a sve ono što pobuđuje osjećanja privlači ljude. Koncerti i utakmice privlače ljude upravo zbog tog emotivnog naboja, ali mnogi nisu svjesni da i u knjigama postoji jedan veliki naboj osjećanja i ko zna to da iščita osjetit će možda iste emocije kao i onaj na koncertu ili utakmici, pa zašto ne reći kao i onaj na koridi ili teferiču.“

Topalović navodi da nije bilježio sve što je čuo i da bi to bilo apsurdno, već je bilježio one priče za koje je osjetio da u sebi nose, kako on govori, nešto, neku pouku i poruku, nešto što bi ljudima bilo od koristi.

„Pisao sam priče bazirane i na stvarnim događajima i na legendama, kao što je ona, primjerice, o okamenjenim svatovima, koja datira još od prije 100 ili 150 godina i koju mi je ispričao jedan stariji čovjek. Ni on ne zna da li je istinita ili nije, ali se ta priča prenosila i prenosi se još uvijek usmenim putem. Pošto je niko nije zabilježio u pisanoj formi, imao sam potrebu da je zapišem i mislim da ona ima svoj efekt. Imam i neke priče koje u svoj centar postavljaju dolazak Osmanlija na Balkan jer sam čuo mnoga predanja o dječaku hafizu koji je na ovim prostorima prenosio poruku islama. Znači, neke priče imaju historijsku podlogu, dok su neke druge naslonjene na legende. Jedne imaju stvarne likove, dok su u drugima likovi za koje nema povijesnih dokaza da su postojali. Različita je motivacija i inspiracija u različitim pričama“, napomenuo je.

Enes Topalović podvlači kako je pogrešno shvatati da postoje obični i neobični ljudi. Svi smo mi, kaže, na svoj način neobični i svi mi imamo neku neobičnu životnu priču. Iako neke životne priče djeluju obično, kada zagrebemo ispod njihove površine, uvjerimo se da ipak nisu.

„Svaka krije nešto posebno u sebi jer nismo svi isti, nemamo svi iste sudbine. Ne bi ni valjalo da svi isto živimo, to bi bili banalni životi. Svako od nas u sebi nosi jednu knjigu ili barem jednu dobru poučnu priču. Ja sam izabrao one priče za zbirku za koje sam uočio da sadrže nešto što bi trebalo da se prenese narednim generacijama. Nastojim da svaka priča bude zapamćena zbog nečega. Ako samo prelistate stranice, priča vam iscuri kroz prste kao voda, onda je ona sama po sebi promašaj. Priča 'Hafiz' mi je draga, ali i priča 'Džennet', koja govori o izbjegličkom statusu Bošnjaka i našim izbjegličkim doživljajima. Koliko sam ja uspio saznati, Bošnjaka ima u oko 120 zemalja svijeta i jedan od naših završio je u Libiji. Pošto je znao arapski jezik, zapalo ga je da podučava beduinska plemena, beduinsku djecu, ovom jeziku. Svako je iz tog plemena pokušao se istaći nekom svojom porodičnom pričom, svako je htio biti u centru pažnje i, kada su od tog našeg Bošnje zatražili da ispriča nešto o sebi, on je odlučio progovoriti o svom rodnom selu smještenom nadomak Bratunca. Govorio je kako ima voćnjak kroz koji teče potok, kako može dok leži na travi brati jabuke, kako u jednoj godini budu prelijepa i ljeta i zime... Dok je on govorio, skoči jedan beduin i viknu: 'Lažeš! Nemoj da lažeš! To nema nigdje osim u džennetu.' Također, izdvojio bih i priču 'Mrtva trka', koja obrađuje jedan fenomen koji mnogima ostane u sjećanju, a to je da se masovne grobnice ne mogu sakriti. Zašto? Zato što je naučno dokazano da na masovnim grobnicama raste jedna posebna biljka artemisia, kojom se hrane posebni plavi leptiri koji prate masovne grobnice. Stoga i mnogi forenzičari prate jata tih plavih leptira kako bi otkrili masovne grobnice. Bog nam preko tih plavih leptira poručuje da se ništa ne može sakriti“, pričao je o nekoliko djela iz zbirke „Preci i potomci“.

Pisanje, nepredvidiv proces

S obzirom na to da Enes Topalović skoro tri decenije živi u Bergenu, u Norveškoj, gdje je uposlen kao prosvjetni radnik, pitali smo ga da li zaista postoji razlika u pisanju u domovini i van nje.

„Puno intenzivnije se piše o Bosni van Bosne. Mi u dijaspori smo svi oboljeli od nostalgije i u tom bolovanju imamo puno intenzivniji osjećaj ljubavi prema našoj domovini. Vama koji živite ovdje ja se izvinjavam, ali mi se čini da je ja, koji sam daleko, više volim. Vi ste možda malo razočarani, zasićeniji, ali nama je drugačije. Nama domovina fali. Upravo zbog tog intenziteta emocija, mislim da pisci u iseljeništvu jače pišu. Milan Kundera je potvrda mojih riječi. On je iz Pariza pisao o Češkoj i tada je najljepše pisao. Ljudi u Bosni su najspecifičniji ljudi na svijetu – izmiješane su kulture, religije, jezici, ali i temperamenti. Mi smo u isto vrijeme i pametni i ludi, junaci i kukavice, ali i racionalni i zaneseni. Sve se i pozitivno i negativno ko nas razmnožava na sve strane. Toga nigdje na svijetu nema. U Norveškoj, naprimjer, nema marifetluka, nema tog šarenila“, povukao je paralelu.

Kada nastavlja porediti život u zemlji svojih predaka i u tuđini, navodi da se neko u dijaspori snašao, a neko izgubio.

„Nažalost, velika većina naših ljudi u iseljeništvu se izgubila i to se ogleda u brutalnom utapanju u novu sredinu. Ne nastojimo zadržati pet temelja koji nas čine nama samima – identitet, kulturu, tradiciju, vjeru i jezik. Mnogi, nažalost, ne brinu o tome i ja za njih kažem da su se već izgubili, druga generacija iseljenika posebno. 'Tih pet prsta', kako sam opjevao u svojoj pjesmi 'Čobani', 'ugrožena su vrsta'. Ja znam ljude koji se čak i stide svog porijekla, koji se stide svog jezika i, što je najgore, koji se stide svoje vjere. Ne mogu razumjeti te ljude koji smatraju da naše nije jednako vrijedno kao ono onoga drugog. Štaviše, ja smatram da je dosta vrednije, dosta je vrednije od licemjerne demokratije koja postoji u 'razvijenijim' društvima“, kategoričan je Topalović.

Iako nastavlja pisati, kaže da je završio sa sakupljanjem priča. Smatra da je od priča sakupio sve što se moglo sakupiti te da se od tog sakupljanja poprilično umorio. Kao što je ranije istakao, ima još 16 ili 17 priča koje nisu ušle u „Pretke i potomke“ i moguće je da ova knjiga dobije svojevrsni nastavak.

„Svaki pisac ima najmanje pet ili šest započetih rukopisa koji jednostavno stoje u ladici i čekaju svoju priliku. Stvarno imam započeta tri ili četiri rukopisa koji mi se 'otimaju'. Za neke stvari imam volju, želju i motivaciju da radim, a kod nekih dođem do pola i stanem. Tako da sam u fazi čekanja da mi se vrati ono nešto, da mi se spusti neka nova misao kako bih nastavio pisati. Naprimjer, roman 'Sjeme u očima' pisao sam četiri godine, to je relativno dug period, zato što sam iznova i iznova počinjao i stajao. Na kraju sam ipak 'izdurao' jer se roman mora 'izdurati'. S druge strane, roman ’99 umiranja' sam pisao devet mjeseci, ali sam ga korigirao dodatnih pet ili šest mjeseci“, za kraj je poručio Enes Topalović uz riječi da je pisanje nepredvidiv proces.

***

Iz biografije

Enes Topalović za sebe voli reći da je rođen 2003. godine, kada je izašao njegov prvi roman. Dakle, u svojoj 40. godini. Inače, rođen je 10. marta 1963. godine u selu Bare, općina Goražde. Diplomirao je jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu i struku nadogradio djelimičnim studijem u Norveškoj. Član je Društva pisaca BiH, Društva pisaca Norveške (Forfatterforening), Centra pisaca Norveške (Forfattersentrum), kao i Društva BiH pisaca i prevodilaca Skandinavije. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada i priznanja, od kojih su najznačajnije: književna nagrada „Srebrenica“ 2006. godine za priču „Mrtva trka“, književna nagrada „Zija Dizdarević“ 2006. godine za priču „Smijeh u sebi“, književna nagrada „ICC Behar“ (USA) 2008. godine za priču „Hafiz“. Njegov roman „Na kraju svega“ je, od 106 prispjelih na konkurs VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman 2009. godine, izabran među pet najboljih rukopisa s područja cijele bivše Jugoslavije. Trenutno živi i radi kao prosvjetni radnik u norveškom gradu Bergenu. Roman „Sjeme u očima“ izabran je među pet najboljih djela za nagradu „Hasan Kaimija“ 2021. Dva posljednja romana, „Ime i duša“ i „99 umiranja“, kao i zbirka priča „Preci i potomci“ nagrađeni su rukopisi od Fondacije za izdavaštvo Federacije BiH. Godine 2022. nagrađen je i književnom nagradom „Isnam Taljić“ za priču „Crno i bijelo odijelo“. Roman „Sjeme u očima“ preveden je na turski, a roman „Ime i duša“ se prevodi na arapski i engleski, kao i neke priče iz ove zbirke.