PRIREDIO: Anes Džunuzović


Emin Granov rođen je 15. februara 1920. godine u Sarajevu. Otac mu je bio musliman, a majka Njemica. Rođen je u Ulici Magribija, gdje je živio do devete godine, a onda su preselili 1929. godine u Golobrdicu. U Magribiji nije bilo puno kontakata s islamom, tek u mahali, u Golobrdici. Završio je Prvu gimnaziju, gdje se upoznao i družio s Esadom Karađozovićem, Husrefom Bašagićem. Bili su kao braća, duhovna braća, kako Granov kaže, a ta vrsta bratstva jača je od krvnog. Bili su dobri đaci, cijenili su ih svi, tako da su imali zahvalnu publiku kod razgovora i širenja ideja islama koje su se držali. Drugi gimnazijalci i omladina voljeli su slušati njihove interpretacije islama koje su bile slobodne i dobronamjerne. Nakon okončanja gimnazije upisuje 1939/1940. školske godine fakultet u Beogradu.

Nakon početka rata u aprilu 1941. godine vraća se u Sarajevo, a onda prelazi na studije u Zagreb. U Zagrebu je mobilisan 1943. godine u domobrane. Zbog povrede ruke, 1944. godine dobija dopust i nikad se ne vraća u domobrane. Po dolasku partizana u Sarajevo skriva se skoro 10 godina u sopstvenoj kući. Nakon što počne izlaziti biva uhapšen, leži dva mjeseca u zatvoru. Završio je Mašinski fakultet i radio u Sarajevu. Preselio je na ahiret 2002. godine.

VIŠE O TEMI: SPECIJAL STAVA Mladi muslimani (1949. - 1983. - 2023.)

O ESADU KARAĐOZOVIĆU

Emin Granov posebno je volio i cijenio svoje prijatelje, svoju duhovnu braću Karađozovića i Bašagića, kako ih je zvao. Znao je gotovo sve pojedinosti o njihovim životima. „Esadov otac bio je sin crnogorskog muftije Karađozovića, a sam otac također. Njegova majka Šerifa bila je od Uzunića, sarajevske porodice. Njen prvi suprug bio je Kadić. Esad je ima polusestru Kanu, polusestru Sadžidu i polubrata Mufida Kadića. Esad je bio poduzetan, energičan, sposoban čovjek, humanih kvaliteta, svirao je gitaru, komponovao je i pisao tekstove, napisao je tekst za koračnicu Mladih muslimana 'Evo smo došli Mladi muslimani'. To je uradio pred mojim očima. Crtao je dobro, stripove je crtao. Nacrtao je strip 'Zgode i nezgode skakavac efendije', to je jedan od stripova iz 1937/38. godine. Njega je objavila Politika.

Karađozovići su Osmanlije. U Baru ih zovu Karađuzovići, a ovdje Karađozovići. Njegov otac Adem ef. je prevodio s turskog. Esad je rođen 1918. godine. Esad je bio odličan đak i svi smo mi davali časove u gimnaziji, popravljali smo svoju sirotinju. Esad je držao časove Džemilu Šarcu, komunisti koji je kasnije bio general. Esad je studirao medicinu. Imali smo odgode za vojsku kao studenti, ali su ukinute 1943. i sve su nas digli u domobrane. Oni koji su imali dvije godine fakulteta išli su u Varaždin na domobransku podoficirsku školu, to je škola za rezervne oficire. Tamo smo bili jedan ili dva mjeseca. Otišli smo iz Zagreba, tamo je bio i Esad i Husref. Husref u istoj kasarni kao i ja, određen je za pomoćnu službu, jer je imao srčane probleme, a ja sam bio pješadinac, prekinuli su nam obuku kada su partizani opkolili Varaždin. I tu smo bili dok nas nisu zamijenili.

U novembru su nas prebacili na dodatnu obuku u Kamenicu na Dunavu, mene su tu kao tehničara. Esad je bio na obuci za sanitet, išli su kao pomoćni ljekari u pojedine jedinice. Esad se razbolio, dobio je pjegavac, jedva ostao živ. Nakon što se vratio u jedinicu poslat je, kako stvari stoje, u neku ustašku jedinicu koja je imala položaje na Ivan-sedlu. Ta jedinica kao ustaška mogla je biti u putu prema Blajburgu uništena, ili gore nakon što su Englezi takve jedinice razoružavali pa predavali partizanima. Grof Tolstoj, unuk Lava Tolstoja, pisao je o nekih 130.000 ubijenih u Blajburgu. Od toga 100.000 onih koji su bježali iz Jugoslavije, a 30.000 Rusa. Dakle, bilo je dosta prilika za Esadovo stradanje, ali niko to nije vidio, pa se pričalo svašta i za mene i za njega, dok se ja nisam pojavio“, završava Granov svoj opis Esada Karađozovića i saznanja o Esadovoj sudbini nakon dolaska komunista.

O HUSREFU BAŠAGIĆU

„Rođen je u Nevesinju, možda 1922. godine, od Redžepašića, tako su se zvali, pa kasnije Bašagići. Ugledna porodica. Bio je svjestan Bošnjak, kao i Safvet-beg Bašagić, njegov rođak, a naš znameniti književnik. Husref je išao s nama u Prvu gimnaziju. Ta gimnazija davala je dosljedne, svjesne muslimane, dok su Medresa i Šerijatska gimnazija davale komuniste. Mersud Fazlagić bio je zatvorski isljednik. On je bio iz te škole, Šerijatske gimnazije. Svi smo, sva četverica osnivača pokreta „Mladi muslimani“, bili iz Prve gimnazije, jedino je Murtez Dervišević, kao peti i nama vrlo bliski saradnik gotovo od samog početka, bio iz Druge gimnazije. Gimnazija je bila škola koja je davala prave intelektualce. Učili smo osam godina dva jezika, latinski jezik, i žive svjetovne jezike engleski, njemački. Dakle, Husref je bio rođak Safvet-bega Bašagića.

Mi smo bili svjesni još s 15 godina da nismo Srbi ni Hrvati, a došao nam je do ušiju Bašagićev stih pjesme: 'Od Trebinja do gorskijeh vrata nije bilo Srba ni Hrvata.' Bili, dakle, Bošnjaci. Husref je završio gimnaziju i kao i ja i Esad otišli u Beograd da studira. Mi smo tamo neko vrijeme nosili fesove. U indeksu bili s fesom. Pa su nas vrijeđali, a najviše muslimani u studentskom domu, imenom muslimani, nominalni muslimani. Ovdje bih da pomenem Džemala Bijedića, koji je također stanovao u tom domu 'Gajretovom', bio je treća godina kad smo mi bili prva. On nije vršio pritisak na nas, govorio je 'to je narodna kapa'. Beogradskim intelektualcima fes nije smetao. Ali ostali su imali vrlo primitivan odnos prema nama. Zbog rata smo došli svi u Sarajevo, a onda u Zagreb na nastavak studija. Nakon mobilizacije 1943. Husref je bio u Varaždinu kao i mi.

Nakon obuke mislim da je Husref došao u Sarajevo. Završio je fakultet koliko znam u Zagrebu, a onda je radio u Sarajevu kao građevinski inžinjer. Kada su došli partizani primirio se. Međutim, poslije procesa 1949. godine, vjerovatno su znali da je bio u Pokretu, ne znam, ali mislim da je najviše otkriven 1949. godine u istragama i može biti da su oni shvatili da je bio jako bitan. Pričao mi je jedan inžinjer, nije bio musliman, izostao je Husref jednom s posla i kad se vratio bio je ošišan. Poslije toga otišao je na službeni put s Avdom Sidranom i nekim Karamehmedovićem (Hrvatom) u Saudijsku Arabiju. To se desilo 1952 ili 1953. godine. Ali mislim da ima veze s procesom protiv mladomuslimana. I on je ostao tamo, u Saudijskoj Arabiji“, kaže Granov.

STUDENTSKI DOMOVI „GAJRETA“ U BEOGRADU I NOVE UZDANICE U ZAGREBU

Granov je govorio i o studentskim domovima: „Gajretovom“ u Beogradu i „Uzdanice“ u Zagrebu. U oba je boravio, najprije u Beogradu, a onda u Zagrebu. „U beogradskom domu 'Gajreta', koji se zvao 'Osman Đikić', po osnivaču koji se izjašnjavao kao Srbin muslimanske vjere, bili su uglavnom smješteni Bošnjaci, odnosno Muslimani, kako je tada bilo, jer je 'Gajret' u suštini bio Muslimansko društvo. Na čelu tog doma bio je Srbin Đuraj Josipović, penzionisani general, koji je radio na srbizaciji Bošnjaka, kako je govorio 'da budu prave srbende'. Taj dom bio je i muški i ženski, imao je čak i mesdžid. U njemu je dominiralo komunističko učenje. U tom domu smo bili Esad Karađozović, Husref Bašagić i Teufik Muftić i ja. Bio je i Kemal Kapetanović, bili smo u istoj sobi. Bio je i Omer Murga, Seid Korkut, Asim Šabić. Ali je bilo i komunista. Recimo Džemal Bijedić“.

Što se tiče doma „Narodne uzdanice“, to su bili stanovi, a onda su jedan dio nekog dječijeg doma na Josipovcu dali i to je bilo pristojno. Poglavnik je htio da tetoše muslimane. Upravnik doma Mezić, koji je bio protiv muslimana, htio je da nas izbaci. Jednu noć upada policija i pretresa naše sve i onda nas odvodi u policiju i saslušavaju pojedinačno. Jeste li komunisti? Nismo! Ima li u domu komunista? Ja i Esad nismo htjeli govoriti da ih ima. A oni bi nas prokazali, kao što su Asafa Serdarevića. Jeste li bili protiv Nijemaca, za Sovjetski Savez? I tako. Nije bilo neke prinude. Poslije nas odvedoše u policijsko dvorište, visoki zidovi, usko, mogu nas pobiti. Prenoćili smo u ćelijama. Došle su i djevojke iz doma da vide gdje smo. Iz tog dvorišta su nas odvezli u sajamski prostor, to je bilo pretvoreno kao u vojničku kasarnu, gdje su smještani politički nepoćudni i onda regrutovani u te jedinice nepoćudnih.

Počeli smo upoznavati vojnički život iznutra. Nismo bili u uniformama na početku nekoliko dana. Štancer, ministar vojske, posjetio nas je, on je austrijski general, već penzionisan, bez ruke. Tog generala Štancera su ubili, strijeljali komunisti. U međuvremenu su zagrebački muslimani pokrenuli akciju da nas spase. Išli su i do poglavnika i uspjeli da nas izvuku iz tog zatvora i da idemo u redovno regrutovanje. A rekli su nam u policiji da su u domu našli paket s komunističkim lecima. Možda jesu, a možda je direktor postavio.“

BOSNA – NEZAVISNA DRŽAVA

Jako važna tema o kojoj se malo zna, a o kojoj je govorio Granov u intervjuu odnosi se na pokušaje Bošnjaka, tada Muslimana, da tokom Drugog svjetskog rata dobiju nezavisnu državu. Granov kaže: „To je bila inicijativa dijaspore. Pričalo se unutar o autonomiji, ali tajno. Nisu mogli ništa učiniti, stvorena je NDH. Međutim, onda se pojavio u Njemačkoj muftija palestinski Emin el-Huseini i oni su vidjeli u tome šansu. Naši su iskoristili priliku i prenijeli mu naše želje, a on je Hitleru, koji se zainteresovao. A prvo je trebalo za to napraviti vojsku koja bi bila štit toj državi. Stvorene su dvije SS divizija: Handžar i Kama. Otišle su u Francusku na obuku te dvije divizije. Ali su u njih ubačeni komunisti i ustaše da vrše diverzije. I u Francuskoj dignu pobunu SS divizije.

Onda su Nijemci izveli svakog desetog i strijeljali. Smirilo se time i oni su završili obuku. Nijemci su ih koristili i u borbi protiv partizana, a trebalo je samo protiv četnika. I trebalo je po tom dogovoru samo na teritoriji BiH da djeluju. I tako je to teklo dok nije došao sremski front, kada oni nisu htjeli da idu tamo i došlo je do raspada. Neki su otišli u njemačku vojsku – Wermacht, neki se vratili kućama. Niko od mladomuslimana nije bio u ovim divizijama“, tvrdi i Granov kao i svi ostali mladomuslimani koji su pripadali tim generacijama.

DOLAZAK PARTIZANA 1945. GODINE

Dolazak partizana u Sarajevo u aprilu 1945. godine nije dočekano s radošću kod dobrog dijela Sarajlija. Njihov odnos prema stanovnicima Sarajeva nije bio onakav kako se danas prikazuje i kako su decenijama prikazivali komunisti. Tada su „letjele glave“ za sitnicu. Dovoljno je bilo da neko kome si se zamjerio posvjedoči lažno da si sarađivao s Nijemcima i da ti ode glava. A ukoliko si pripadao nekoj od vojski, makar i domobranima, u koje su silom mobilisani 1943. godine i mladomuslimanski studenti, onda je tek „bilo razloga“ za likvidaciju. U takvim okolnostima našao se i Emin Granov, našli su se i drugi. S druge strane, u Sarajevu je pred dolazak partizana vlast preuzeo zloglasni Luburić, koji je ubijao koga je god smatrao da treba, a posebno ilegalce, komuniste.

Svjedočio je tome i Emin Granov: „Luburić je pretresao grad, ali su komunistički ilegalci imali veze i u policiji. Kada je Luburić vidio da cure informacije, pohapsio je dosta agenata, policajaca, a i moj otac je bio u policiji i uhapšen je zbog navodnog čitanja partizanskog biltena u njegovoj sobi. Luburić je objesio krajem marta 1945. godine 55 komunista na Marindvoru. Bilo je među njima i policajaca. Otac, hvala Bogu, nije tada završio na Marindvoru, mada je obješeno dosta policajaca. Ja sam prolazio tada Marindvorom, tražio sam svoga oca na vješalima. Vidio sam tamo i jednu ženu, kojoj je visio jezik iz usta. Vidio sam i jednog zanatliju onako s fesom. Bilo je to grozno vidjeti, a sjećam se kao sada. Tokom povlačenja oni su vršili evakuaciju pa i uhapšenih, samo su nekoliko pustili, i među njima moga oca, nije mu dokazana nikakva krivica, a možda je i neko nabrzinu isposlovao to jer su se povlačili.

Ostali zatvorenici koje je Luburićeva vojska odvela pobijeni su. Mi smo razmišljali šta ćemo. Bili smo u uniformama domobranskim. Nikad nikome nismo nikakvo zlo učinili, nismo bili ni potkazatelji ilegalaca, čak smo prešutjeli da ih ima u domu u Zagrebu. No, nisu svi isti, na osnovu potkazivanja ljudi su ubijani, a ko nam je mogao garantovati da nas neko neće lažno predstaviti, potkazati partizanima? Esad nije htio čekati partizane. Ja sam uoči njihovog dolaska bio tamo negdje kod Mojmila. Bio je sa mnom Mufid Kadić (Esadov polubrat) i Mujo ef. Pamuk. Mujo je u jednom trenutku rekao da ide kući pa šta bude. Mislim da mu nisu ništa uradili. Ja i Mufid smo ostali, a preko noći su došli partizani. Ja sam bio u uniformi domobrana, a on u policijskoj.

Bili smo u Donjem Kotorcu. Nijemci su pravili odstupnice, ostavljali bi po dvojicu vojnika na određenim dionicama da pružaju otpor kako bi se ostali povukli. Partizani tuku topovima Nijemce, te što čuvaju odstupnicu. Ta je tutnjava trajala do podneva i stala. Pala znači odstupnica. Pamuk ef. je otišao kako sam rekao. Bio je tu i neki Mašo, bio je u uniformi. Bio je s njima, govorilo se o nekim ubistvima vezanim za njega, ne znam tačno, a mislim da je bio u ustašama. Mi smo čekali. Kaže Mufid: 'Idem da vidim dolje šta se može, prema Nedžarićima', tamo je bila kuća Ismeta Žige koga smo poznavali. Malo skine uniformu i ćulah i ode, više nije izgledao kao policajac. Trebao se vratiti, ali ga nema, nema ga ni sutradan. I onda dođe Ismet Žiga, bez Mufida.

Ja sam ostao u džemperu i vojničkim pantolama. I otišli smo kod Ismeta Žige, a pištolj sam zakopao. Bude tu i Mufid. I sad smo mi tu. Valja problem rješavati. Došao je u kući neki iz partizanskog odbora tu mještanin. I rekao je Ismetu da su bila neka dva vojnika, da ih nema i da ih on krije. Mi smo zaključili da trebamo napustiti Ismetovu kuću i ići prema gradu. Žene su donijele od moje kuće odjeću, fes i indeks. I ja sam krenuo prema gradu i vidim ja vojnika da patrolira, ali pokušavam biti ležeran. Pita me: 'Jesi li bio u vojsci', kažem da nisam. 'Legitimaciju', ja njemu dam indeks. I vidim, vodi on borbu da li da me pusti ili uhapsi. I vrati mi indeks i ja polahko nastavim hodati. Taj momak je bio odlučujući. Da me sproveo, možda ni sahata više ne bih živio. Iako ja nisam ništa učinio. Ali oni su vodili borbu protiv svakoga, ali posebno intelektualaca, samo ako nisi s njima. Likvidirali su ljude lahko. Ubiju portira u policiji, blagajnika, ništa krivi. Kao ni ja, domobran, student, musliman. Eto, imao sam sreće. Ja korak po korak na Baščaršiju, nikoga poznatog nisam vidio.

Odem kući u Golobrdicu. Majka otvori, uplašena. Stari uhapšen noć prije. Sada od partizana, a prije nekoliko dana bio u zatvoru ustaškom. Da sam došao dan ranije, obojicu bi uhapsili. Ne znam šta ću, za prvi mah ostajem u kući. Uplašili smo se za mater koja je Njemica. Čujemo, pokupili partizani sve što je bilo kakve veze imalo s Nijemcima. Pa smo se plašili za majku. Ali tog odvođenja u logore bili su pošteđene one osobe koje su bile udate ili oženjene ovdašnjim ljudima, kao i moja mati što je bila. Bila je u komšiluku jedna njemačka porodica gdje je jedna kćerka bila udata za jednog našeg i nju nisu htjeli, ali ona nije ostala zbog roditelja. Tri godine su ih držali u logoru kod Banje Luke i poslije ih prebacili u Njemačku. Moj otac je ostao do augusta u zatvoru pa su ga pustili. Vršili su stalna isljeđivanja, on jeste radio u policiji, ali nije na poslovima koji su mogli da budu za presudu.

Mada to njima nije ništa značilo. Otac je jednostavno imao sreće. Nije to bilo suđenje po pravdi i odlučivanje sudija koga likvidirati, koga u zatvor, a ko nije kriv pa ga pustiti. Već kako imaš sreće. Otac se u zatvoru naslušao i vidio svega, tušili su ljude u vodi, da ne bude pucanja. Ma ubijali su kao i Nijemci što su Jevreje. Otac je uglavnom došao kući nakon 4-5 mjeseci zatvora. Ja nikako nisam izlazio iz kuće da ne budem viđen. Zastori su bili navučeni, to je malo padalo u oči, ali nikad nije bilo sumnje da se neko krije. Važan je taj psihološki moment, da te niko ne očekuje u kući. Samo su majka i otac znali da sam tu.

Od polovice aprila 1945. do 1954. bio sam u tom pritvoru koji sam sam sebi odredio. Najteže mi je padalo to psihološko opterećenje. U početku je bilo OK, ali kad su nam oduzeli sobu, kao višak stambenog prostora, baš tu moju, dali nekom penzioneru nakon što su mu oduzeli kuću. Oni su oduzimali stanove samcima, penzionerima, ako su imali stanove, i davali im sobu u nečijem stanu ili kući. Bili su grozni ti uslovi u sustanarstvu. Ljudi su bježali od svojih kuća. Bilo je tu i onih njihovih koje su dovodili pa su bili bahati. Znači, ovaj kod nas je došao jedno godinu nakon što sam se ja sakrio. Da li je kad skontao da sam ja bio tu, ne znam, ali uglavnom to nikad nije od njega otišlo, a dolazila mu je kćerka. Nikad nije rekao, koliko znam.

Bio je stariji čovjek, moguće da mu je i percepcija bila oslabljena pa, i kad bi me primijetio, nije računao da se skrivam. Iza očeve smrti je došao taj bračni par, a babo je umro 1952, a poslije babe sustanar. Oni su bili u toj jednoj sobi, ali su onda tražili proširenje, nastala su sukobljavanja s majkom. Da bi se zaštitila, majka je uzela dvije podstanarke. One su bile bolničarke i uglavnom ih nije bilo povazdan. I ovi sustanari su bili na poslu, tako da je bio dio dana kad smo mogli biti skupa. Sjećam se da je mama plakala kada je čitala presude za Bibera, Kajtaza. Čitao sam i ja šta su sve pisali za mene i Esada i sve ostale, a nikome zla nismo nanijeli, niti kakvu materijalnu štetu. Nisam očekivao smrtne presude. Nisam znao da ću ostati toliko godina, gotovo deceniju skriven, najbolje godine su mi prolazile, a promjena koje sam očekivao nije bilo. Pustio sam bradu i kosu, nisu mi fino stajale. Osjećao sam se kao Robinzon Kruso. Pomišljao sam: šta ako umrem u skrovištu? Nisam mogao više se ni skrivati. Od obračuna s mladomuslimanima je već prošlo nekoliko godina, odlučio sam početi izlaziti. Otišao sam prvo na babov mezar. Kad sam provaljen, uhapšen sam, odležao dva mjeseca i pušten“, govori o svom skrivanju u kući skoro 10 godina Emin Granov.

Završio je Mašinski fakultet i živio u Sarajevu, bez većih kontakata nakon toga s mladomuslimanima. Preselio je na ahiret 2002. godine. Dženaza mu je bila prilično skromna.